Dnevnik teroriste (33): Monah

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Monah

Previše ljudi se sjeća previše stvari. Svijet je nabubrio, njegova je opna pred pucanjem, ali ništa iz toga neće proklijati. Stvarnost je najopasnije mjesto. Stvarnost je najvarljivije utočište. Ničega tu nema, a police su pune voća i povrća i pića i knjiga i rashladne vitrine su pune mesa i mlijeka i ogledala u kojima možemo vidjeti svoj odraz kao jedinu potvrdu svog postojanja u stvarnosti. Stvarnost treba uništiti. Lažima treba stati u kraj. Jedina potvrda našeg postojanja nije odraz u zrcalu, jedina potvrda našeg postojanja je naš odraz u nekom drugom tko se odražava u nama.

Riječ ljubav je previše kompromitirana i to ne bismo mogli nazvati ljubavlju samo zbog toga. Trebali bismo pronaći novu riječ za pravu ljubav. Jezik treba uništiti. Svemu treba doći kraj. Tu nisu nužne reforme već samo i jedino milosrđe kraja, jer moramo pristupiti Bogu i Vragu. Mi smo ti koji moraju prvi napraviti korak ukoliko ih želimo upoznati. Ovaj svijet njih više ne interesira. Čak i ono što je od Vraga ima zakonitosti. A kaos među ljudima je samo dokaz da smo napušteni od tvorca i od otpadnika. Naše duše su siročad. Više ih ne može spasiti niti komunizam. Zbog tog osjećaja napuštenosti dolazimo do toga da naše molitve nisu više molitve nade nego refleksija suhog očaja. A kako napraviti reformu molitvi, a da ne reformiramo ljudske duše? I jedno i drugo je nepopravljivo i mora se nanovo izmisliti. Moramo izmisliti novog čovjeka, ali to neće ići bez potpunog i temeljitog uništenja ovoga što se do sada povlačilo kroz izmišljenu stvarnost kao božjih ideja djelo.

Ja sam svećenik i lažni prorok. Ne pripadam niti jednom poznatom redu. Sam sam se prozvao prorokom, sam sam se vlastitom rukom zamonašio i predao Bogu. Sve što kanim je zasnovano na pretpostavkama. Do Boga koji je digao ruke od ljudi je nemoguće doći i zato izmišljam, pretpostavljam njegove želje za trenutak u kojem se nalazi svijet stvoren na njegovim idejama. Odlučio sam, jer to je jedino ispravno i tako je oduvijek trebalo biti, ne čekati zapovijedi nego sam pristupiti ostvarenju kraja svijeta. Sam, jer nikome se ne može vjerovati. Sam, jer jedino sebi mogu vjerovati da ću održati vjeru toliko dugo dok sve ne bude spremno za konačnu Božju poruku. Svatko želi dati dozu svetosti svom životu, ja želim još i više, želim biti posljednji svetac u konačnom plamenu koji će progutati svijet, ali nježno, poput ljubavnika, jer govorimo o činu milosrđa i čiste pravednosti.

Bog je umoran od svih lažnih proroka i vjernika koji ga zazivaju samo u trenucima očaja, a bez iskrene želje da mu pristupe. Jer čovjek mora napraviti prvi korak, pokazati vjeru i želju. On je već učinio dovoljno. I sad nas je napustio. Okružio se tjelohraniteljima i broj mu nije izlistan u imeniku. On traži više truda.

Razmišljam o uništenju na svoj uobičajeni depresivni način. Tako i živim. Tako i zapisujem ove riječi koje su tu tek da mi održe vjeru u ispravnost mojih namjera. Želim biti blag, želim biti milosrdan, donijeti konačnu ljubav, prenijeti konačnu božju poruku ljudima, a ta je – da idu k vragu!