Skriveno, pravo ja: 12 čuvenih autora i autorki o pisanju dnevnika "Ovaj lični odnos prema svemu, osuđen kao subjektivan i ograničavajući, zapravo je srž individualnosti, identiteta i originalnosti", naglasila je Anais Nin, govoreći o svojoj potrebi da vodi dnevnik.

Foto: Promo/Wikipedia

Anais Nin preminula je na današnji dan pre 45 godina u Los Anđelesu. Autorka desetak romana, tri studije, više zbirki priča i filmova, brojnih članaka i eseja, poznata i po svom nekonvencionalnom životu i emotivnim vezama sa drugim umetnicima, od svoje 11, godine redovno je vodila dnevnik. Njeni dnevnici, objavljeni u 16 tomova i tek posthumno dati u “neprečišćenoj verziji”, svrstavaju je u red najprilježnijih hroničara svih vremena. Prenosimo ovde tekst sa portala Marginalijan, u kom je Marija Popova sabrala zapise Anais Nin i još 11 autora i autorki o tome zašto je važno pisati dnevnik.

***

Ako želiš da pišeš, trebalo bi da vodiš iskren, neobjavljiv dnevnik koji niko ne čita, niko sem tebe”, preporučivala je Madlen Lengl u svojim savetima mladim piscima. Vistan Hju Odn jednom je svoje vođenje dnevnika opisao kao “disciplinovanje zbog lenjosti i manjka opažanja”.

Vođenje dnevnika je, uverena sam, vežba koja nas bolje nego išta drugo uči neuhvatljivoj umetnosti samovanja, tome kako biti prisutan u sopstvenom biću, svedočiti sopstvenim iskustvima i potpuno ispuniti svoj unutrašnji život. Pošto i sama posvećeno vodim dnevnik, uvek su mi bili neodoljivo fascinantni dnevnici umetnika, pisaca, naučnika i drugih velikih umova, to direktno zavirivanje u njihove unutrašnje živote i stvaralačke napore.

Ali, naravno, svetli umovi ne prinose olovku papiru da bi utaživali radoznalost potomstva, a pitanje zašto su ih vodili jednako je zanimljivo kao i sadržina tih čuvenih dnevnika. Evo nekoliko pogleda nekih od najplodnijih pobornika ove intimne umetnosti.

Anais Nin verovatno je bila najprilježnija u tome u celokupnoj pisanoj istoriji. Počela je da vodi dnevnik kad je imala 11 godina i nastavila je sa tom navikom sve do smrti u 74. godini, ostavljajući za sobom 16 tomova objavljenih dnevničkih zapisa u kojima se bavila tako različitim, bezvremenim – i pravovremenim – temama kao što su ljubav i život, prihvatanje nepoznatog, reproduktivna prava, nestalna priroda uživanja, smisao življenja, kao i time zašto su emotivni ispadi važni za kreativnost. Na predavanju u Darmutu 1946. godine govorila je o ulozi dnevnika kao neprocenjivo vrednog poligona za igru, ne samo pri učenju spisateljskog zanata, nego i za kristalisanje sopstvenih strasti i prioriteta, iz kojih izvire celokupan stvaralački rad.

“Dok sam pisala dnevnik otkrila sam kako da opišem trenutke iz života. Vođenje dnevnika pomoglo mi je da otkrijem neke od osnovnih elemenata suštinski važnih za živost onog što je napisano. Kada govorim o vezi između svog dnevnika i pisanja, ne želim da generalizujem to u smislu važnosti vođenja dnevnika, niti da bilo kome savetujem da to radi, nego da iz ove svoje navike izdvojim određene zaključke koji lako mogu da se prenesu i na druge vrste pisanja.

 

Među njima su najvažniji prirodnost i spontanost. Ovi elementi su izbili, primetila sam, iz moje slobode izbora: u dnevniku pišem samo o onome što me iskreno zanima, što mi se čini najsnažnijim u tom trenutku, i shvatila sam da je ta toplina, taj entuzijazam, doneo živost kakva često presahne u formalnim delima. Improvizacija, slobodne asocijacije, povinovanje raspoloženju, impulsivnost, nizanje slika, portreta, opisa, impresionističkih skica, simfonijskih eksperimenata, a odatle mogu u bilo kom trenutku da crpim građu.

Shvatila sam da je ovaj lični odnos prema svemu, osuđen kao subjektivan i ograničavajući, zapravo srž individualnosti, identiteta i originalnosti. Ideja da je subjektivnost ćorsokak jednako je pogrešna kao i pomisao da objektivnost vodi ka višem obliku života. Duboko lični odnos nadilazi lično i doseže ono opšte. Opet, to je stvar dubine”.


U svo
joj dugoj meditaciji o koristi vođenja dnevnika za stvaralaštvo, pronađenom u njenom i inače veoma zanimljivom Dnevniku spisateljice, tada 37-godišnja Virdžinija Vulf govori kao o prednosti jer nam donosi nefiltrirani pristup neobrađenim draguljima našeg uma, uglavnom odbačenim samocenzurom u “formalnom” pisanju.

“Navika da se piše, iako samo za moje oči, dobra je vežba. Proteže ligamente. Ne obazireš se na greške i omaške. (…) Ali primećujem da se, koliko god se ovo pisanje dnevnika ne smatralo pisanjem, pošto sam ponovo pročitala svoj godišnji dnevnik i prilično sam pogođena nesvesno hitrim galopom u kakvom juri, ono nekada zaista skoro neprihvatljivo trza po kaldrmi. A opet, da nisam to napisala tako brzo, brže od najbrže pisaće mašine, da sam zastala i pogledala, nikada to ne bih ni napisala; a prednost ove metode je u tome što ona nenamerno sadrži nekoliko zalutalih stvari koje bih izbacila da sam se dvoumila, a one su dijamanti u smeću”.

Virdžinija Vulf

Dnevnik, razmišlja ona sa 48, takođe gradi most između nas sada i nas u budućnosti, koji nisu nepopravljivo kakofoni po svojim ubeđenjima. Ona piše, uz namigivanje:

“Uprkos nekim tremorima, mislim da ću nastaviti sa ovim dnevnikom do daljeg. Ponekad pomislim da sam premašila nivo stila kakav mu priliči – onom za ugodni prekovremeni rad, posle čaja; i stepen do kog sam sad došla manje opušta. Nije važno; sviđa mi što bi mi stara Virdžinija, dok stavlja naočare da bi čitala u martu 1920. godine, odlučno poželela da nastavim. Pozdrav! Dragi moj duše; i imaj na umu da ne mislim da su pedesete neke velike godine. Još može biti napisano nekoliko dobrih knjiga; a evo ti cigala za jednu prilično dobru”.

Na početku Dnevnika Andrea Žida, 21-godišnji budući nobelovac razmišlja o nečemu čemu će posvetiti narednih šest decenija:

“Kad god budem spreman da zapišem zaista iskrene beleške u ovoj svesci, moraću da pristupim tolikom rasplitanju u ovom svom pretrpanom mozgu da će mi, da bih pobrisao svu tu prašinu, biti potrebno nekoliko pustih sati da mi se stalno žive radoznalosti primire; da mi jedina briga postane da ponovo otkrijem sam sebe.”

Andre Žid foto: Wikipedia

Godinu kasnije, Žid otkriva meta-opasku o poduhvatu koji je već u toku:

“Dnevnik je koristan tokom svesnih, namernih i bolnih evolucija duha. Tada želiš da znaš na čemu si… Intimni dnevnik je zanimljiv, posebno kada beleži buđenje ideja; ili buđenje čula u pubertetu; ili kada osećaš da ćeš umreti”.

Henri Dejvid Toro bio je među najvećim i najliričnijim piscima dnevnika u istoriji, kao što se to vidi iz Dnevnika Henrija Dejvida Toroa 1837-1861, štivu kom se treba beskrajno mnogo puta vraćati, punom njegovih vanvremenskih meditacija o svemu, od toga šta zaista znači uspeh, preko najvećeg dara životnog sazrevanja, do smisla ljudskog života. U unosu iz oktobra 1857. godine, Toro razmatra privlačnost dnevnika ne samo za pisca, nego i za čitaoca:

“Nije li pesnik sklon tome da napiše sopstvenu biografiju? Ima li za njega ikakvog drugog dela do dobrog dnevnika? Ne želimo mi da znamo kako je njegov imaginarni junak, nego kako je on, pravi junak, živeo iz dana u dan”.

Dnevnik Henrija Dejvida Toroa foto: Promo

Ralf Valdo Emerson, bliski Toroov prijatelj i prilježni posmatrač ljudskog iskustva, rasvetlio je pitanje pisanja dnevnika divnim usputnim bleskom, primećujući u Dnevnicima Ralfa Valda Emersona:

“Dobar pisac deluje kao da piše o sebi samom, ali svoje oči drži uvek na onoj niti Univerzuma koja prolazi kroz njega samog i kroz sve stvari”.

Dnevnik Ane Frank foto: Promo/Pčelica

Ana Frank se na početku svog večno dirljivog Dnevnika pita o samom činu koji ju je učinio besmrtnom i dotakao živote miliona:

“Veoma je čudna navika za nekoga poput mene da piše dnevnik. Ne samo što ga nikada ranije nisam pisala, nego mi pada napamet da kasnije ni ja, a ni bilo ko drugi, neće mariti za izlive trinaestogodišnje učenice”.

Oskar Vajld foto: Wikipedia

Oskar Vajld, čovek jakih stavova i još jačih strasti, iskazao je svoju karakterističnu vrcavost u Važno je zvati se Ernest:

“Nikad ne putujem bez svog dnevnika. Valja uvek imati nešto senzacionalno za čitanje u vozu”.

U belešci iz dnevnika, u knjizi Ponovo rođena: Dnevnici i sveske 1947 – 1963, u istom tomu u kom su misli Suzan Zontag o braku, životu i smrti, dužnostima kad imate 24 godine i njenih 10 pravila o gajenju deteta, tada 24-godišnja autorka, pod naslovom O vođenju dnevnika, piše:

Površno je shvatati dnevnik samo kao spremište za nečija lične, tajne misli – kao poverenika koji je gluv, nem i nepismen. U dnevniku ne samo što se izražavam otvorenije nego što to mogu pred nekom osobom, ja sebe stvaram. Dnevnik je sredstvo za moje osećanje sopstva. On me predstavlja kao emotivno i duhovno nezavisnu. Otud (avaj) ne beleži samo moj trenutni, svakodnevni život, nego mu pre svega, u mnogim slučajevima, nudi alternativu.

Često su kontradiktorna značenja naših postupaka prema nekoj osobi i onoga što u dnevniku kažemo da osećamo prema toj osobi. Ali to ne znači da je ono što radimo plitko i da je samo ono što priznamo sebi duboko. Priznanja, mislim na iskrena priznanja, naravno, mogu biti plića od postupaka. Mislim sad o tome šta sam pročitala danas (kada sam otišla na Bulevar Sen Žermen 122 da joj proverim poštu) u H-inom dnevniku o meni – toj odsečnoj, nepoštenoj, nemilosrdnoj proceni mene koju zaključuje time što kaže da me ona ne voli zaista, ali da je moja strast prema njoj prihvatljiva i oportuna. Samo bog zna koliko me to boli i osećam se besno”.

Suzan Zontag foto: Youtube/archive RC

Nekoliko godina kasnije, Zontagova se ponovo bavi ovom temom u eseju o sveskama Albera Kamija, u njenoj zbirci Protiv tumačenja i drugi eseji (1966).

“Naravno, o dnevniku pisca se ne sme suditi po standardima dnevnika. Piščeve sveske imaju sasvim posebnu ulogu: u njima on gradi, deo po deo, identitet pisca za sebe. Tipično, sveske pisaca pretrpane su izjavama o volji: volji da se piše, volji da se voli, volji da se odrekne ljubav, volji da se nastavi sa životom. Dnevnik je mesto gde je pisac sebi heroj. U njemu on postoji isključivo kao opažajuće, pateće i borbeno biće”.

U belešci iz aprila 182. godine, uticajni francuski slikar Ežen Delakroa piše sa svojih 25 godina:

“Hvatam se ponovo svog dnevnika posle duge pauze. Mislim da bi to mogao da bude način da smirim ovo nervozno uzbuđenje koje osećam već dugo”.

Ali već sledećeg proleća ljut je zbog nesposobnosti da sačuva ovu plodonosnu naviku, uprkos tome što koristi njegovoj kreativnosti i duhovnosti.

Žurno sam ponovo pročitao ceo svoj dnevnik. Žao mi je zbog praznina. Osećam kao da vladam onim danima koje sam zabeležio, iako su oni prošli, dok onih nespomenutih na stranicama kao da nikada nije bilo.

Koliko nisko sam pao? Jesam li toliko slab da će ove tanušne stranice biti jedini zapis o mom životu koji će mi ostati? Budućnost je sasvim crna. Prošlost, onda kada je nisam beležio, ista je takva.”

Ežen Delakroa: Beležeći svoje doživljaje, živim svoj život dva puta foto: Wikimedia Commons

Ali opet u dnevniku vidi način da bolje ispuni sopstveni život i namerava da baš to i uradi:

“Gunđam što moram da ispunjavam ovaj zadatak, ali zašto da uvek budem ozlojeđen zbog svoje slabosti? Mogu li da provedem i dan bez hrane ili sna? Toliko o mom telu. Ali moj um i razvijanje moje duše biće uništeni jer ne želim da poverim ono što je od njih ostalo nužnosti pisanja. Ništa bolje nego to da se ima neki mali zadatak koji valja obavljati svakog dana.

Čak i jedan radovno ispunjavan zadatak u životu čoveka može da unese red u njegov ceo život; sve ostalo visi o tome. Beležeći svoje doživljaje, živim svoj život dva puta. Prošlost mi se vraća. Budućnost je uvek u meni”.

Delakroa je nastavio da ispunjava ovaj svoj dnevni zadatak i do kraja života ispisao je više od 20 svezaka, sačuvanih za potomstvo u Dnevnicima Ežena Delarkroa.

Silvija Plat je, poput Anais Nin, počela da vodi dnevnik sa 11 godina i ispisala je skoro 10 tomova, uređenih i objavljenih posthumno kao Neskraćeni dnevnici Silvije Plat. To treperavo, slatko-gorko štivo donelo nam je misli Platove o životu i smrti, svesrdnosti i sanjarenje o prirodi.

Dnevnik Silvije Plat foto: Promo

Ona je na svoj dnevnik gledala kao na alat za “zagrevanje” za svoje formalne spise, ali verovatno najupečatljiviji odlomak vezan je za čudan sinhronicitet u kom se dve književne legende zapanjujućeg genija i zapanjujućih tragedija spajaju kroz prostor i vreme na stranicama njihovih dnevnika. U februaru 1957, šest godina pre samoubistva, Platova opisuje ulogu dnevnika kao užeta spasa za autorku, što je krajnje potresno kad se pogleda unazad:

“Upravo sam uzela blagosloven dnevnik Virdžinije Vulf koji sam kupila zajedno sa nizom njenih romana u subotu sa Tedom. I ona prevazilazi svoju depresivnost zbog odbijanja u Harperu (nije valjda! – teško mogu da poverujem da su i Veliki odbijani!) dok čisti kuhinju. I sprema bakalar i kobasice. Blagoslovena bila. Osećam da mi je život povezan sa njenim, nekako. Volim je — i još mogu da čujem glas Elizabet Dru od kog me podilaze žmarci po leđima dok u velikoj učionici Smita čita iz Ka svetioniku. Ali njeno samoubistvo, osetila sam kao da ga kopiram tog crnog leta 1953. Samo što ja nisam mogla da se udavim. Pretpostavljam da ću uvek biti previše osetljiva, blago paranoična. Ali sam isto tako đavolski zdrava i otporna. I radujem se sitnicama poput pite od jabuka. Samo što moram da pišem. Osećam se bolesno, ove nedelje, pošto nisam skoro ništa napisala.

Ali verovatno najvažnija metapoenta na ovu temu dolazi od same Vulfove, koja je razmatrala uticaj kakav čitanje dnevnika pisaca ima na to kako doživljavamo njegovo ili njeno delo, uticaj o čijoj jačini, ističe ona, odlučujemo mi sami:

“Koliko, moramo se zapitati, na knjigu utiče život njenog pisca, dokle je sigurno pustiti čoveka da tumači pisca? Dokle ćemo se opirati ili dopuštati simpatijama i antipatijama koje sam čovek pobuđuje u nama – toliko su osetljive reči, toliko prijemčive za lik autora? Ovo su pitanja postavljena pred nas kada čitamo živote i pisma i moramo sami na njih da odgovorimo, jer ništa ne može da bude fatalnije od povođenja za preferencama drugih u tako ličnim stvarima.”

I zaista, ako sam naučila ijednu stvar o dnevnicima, kroz čitanje desetina hiljada stranica dnevnika umetnika i pisaca i povremenih čitanja svog dnevnika sa vremenske distance, to je da ništa zapisano u njima ne treba uzeti kao ličnu dogmu njihovih autora. Dnevnik je veštački trajan zapis misli i unutrašnjeg života, nešto što je najprolifičnija autorka dnevnika u modernoj književnosti (misli se na Anais Nin, prim. prir) sama artikulisala u njenoj elegantnoj odbrani fluidnosti sopstva. Mi smo izuzetno ćudljiva bića i ono u šta smo ubeđeni u bilo kom trenutku može da bude suštinski drugačije za deceniju, godinu, a nekada i samo dan kasnije.

To je možda i najveći dar dnevnika – njegova sposobnost da bude živi spomenik našoj fluidnosti, podsetnik da je naše sadašnje ja hronično nepouzdani prorok onoga što će nam biti važno u budućnosti i da se tokom života menjamo.

Priredio i preveo: Matija Jovandić
Izvor: The Marginalian

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: