Dnevnik teroriste (30): Klaustrofobija

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste (30): Klaustrofobija

Smrt neće nestati samo zato što ja ne razmišljam o njoj. Razmiljanje o smrti izaziva tjeskobu. Shvatiš koliko je svijet malen, sićušan, jer, naprosto, od nekih stvari se ne možeš sakriti. Ja i smrt smo tijesno povezani. Bliski smo. Svatko je, zapravo, ljubavnik vlastite smrti. Te su mi se misli rojile po pijanoj glavi one noći kada sam došao do zida. Do zida, do ponora, uglavnom do nekog mjesta s kojeg se više nije imalo kuda. Svijet se toliko smanjio da mi je stegao grlo i bokove poput tijesnog donjeg veša ili ovratnika dolčevite koju sam davno prerastao.

Gledao sam ljude oko sebe, svoje dugogodišnje drugove, partnere u piću i traćenju vremena, dočekivače jutarnjih sati u kavanama koje vonjaju na alkoholna isparenja, dim cigareta i razočaranu mladost. Nitko od nas nije postojao. Matične knjige našeg grada vjerojatno bi tvrdile drugačije, ali mi, ono što smo htjeli biti, onakvi kakvima smo se htjeli prikazati nismo postojali. Mi smo bili samo pepeo dječjih maštarija i oglođane kosti nekada jedrih snova. Mi smo bili ljudska suština. Ništa. Ne znam zašto je to kod mene izazvalo panični napadaj. Nisam si to do kraja pokušao objasniti nikada. Objašnjenje mi je došlo samo od sebe. Tada sam prvi put shvatio da živim život u svijetu koji je soba čija se kvadratura iz dana u dan smanjuje, soba u kojoj zrak stoji i zaudara na strah, na onaj znoj kakav luči uplašen čovjek.

Moj vlastiti, ni po čemu poseban, ni za što upotrebljiv život, ljudi s kojima sam ga živio izazivali su mi klaustrofobiju. Shvatio sam da sam zatvoren, učahuren te da je to sudbina svakog čovjeka – život u čahuri, kapsuli. Samo čovjek nikada ne proleptira, nikada ne dobije šansu imati šarena krila pa makar na 24 sata. Mi smo tako vaspitani. Odgojeni smo da ne vjerujemo u sretan kraj. Kraj je ionako svakome strastveni zagrljaj s ljubavnicom o kojoj se trudimo ne misliti, ali do tog zagrljaja moglo bi se disati i hodati i skakutati bezbrižno. No, mi pripadamo jednoj tjeskobnoj kulturi koja i u najsretnijim slučajevima vidi zametak buduće nesreće. Zato, valjda, provodimo živote pred zidom, nažuljanih bokova i stegnutog vrata. Životi nam imaju prost rasplet. Negdje do sredine tridesetih godina spremni smo vjerovati čak i u čuda, a onda odjednom počnemo žaliti za starim dobrim vremenima. Uvijek smo zatečeni nespremni na ono što se događa oko nas.

Ne znam zašto govorim o nama a mislim samo o sebi. Tako se valjda tješim da nisam usamljen i potpuno izgubljen u mračnim, ali istovremeno komičnim mislima. Misli su mračne i komične, jer su zrbkane. Zbrkane su, jer živim u sićušnom svijetu koji me guši. Prostor zauzimaju ljudi nečasnih namjera, oni ambiciozni, vrijeme zauzimaju uspomene, one su uvijek tužne, jer su to što jesu, tek sjećanje na nešto što je nepovratno prošlo pa bilo to lijepo ili stravično. Sjećanje na vrijeme koje sam proveo pred zidom čini da se gadim sam sebi, ali nitko ne može proživjeti život potpuno  oslobođen iskušenja. Gledanje u zid, klaustrofobija koja mi je skratila dah i ubrzala krv sve to me nagnalo da probam živjeti posvećeno, da počnem težiti konačnom, stvarnom oslobođenju, da postanem milosrdni masovni ubojica koji će konačno rješiti ljudsko pitanje i nesporazume i konflikte koje ljude imaju s idejom Boga.

marko tomaš

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: