Dnevnik teroriste (29): Put do vrha

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Put do vrha

Živim u dobrovoljnom izgnanstvu. Nije me briga mogu li biti prihvaćen. Težim k tome da budem neprihvatljiv. Odavno se ne umijem smijati s drugima, dijeliti radosti, ne umijem s drugima plakati, biti tužan, očajan. Odavno ne razumijem druge ljude. Ne mogu shvatiti njihove težnje. Ne mogu prihvatiti njihova nadanja, njihovu želju da prodaju svoje vrijeme za pristojnu financijsku naknadu kako bi u ono malo slobodnog vremena mogli kupiti prostor i ispuniti ga predmetima među kojima će provesti svoju iscrpljenost. Ne znam kada sam postao toliko radikalan, ali sada je kasno da tu bilo što promjenim. Jednom kada se pomakneš preko granice dozvoljengo teško se vratiti natrag. Sve oko tebe postane bremenito dosadom i čamotinjom. Na ljudskoj koži vidiš trule dijelove koji popuštaju pod blagim pritiskom prsta, vidiš raspadanje ljudskog bića, njegovu besmislenost, ali spremnost da tu istu besmislenost brani tim istim bezvrijednim životom, jer si ne smije dopustiti da shvati kako traći jedino vrijeme koje ima na kupovanje običnih prevara.

Ponekad sam znao svjedočiti provali frustracije iz tih ostataka ljudskog. Obično bi to bilo u pijanstvu. Toliko gadosti i podlosti može se nakupiti samo u prevarenoj osobi koja si uporno ne dopušta shvatiti da je prevarena, da je kupila kartu za pogrešan vlak, vlak koji je odvozi tamo gdje nije htjela krenuti, ali se odlučila za liniju manjeg otpora, za prihvatanje inhibicija koje posvuda svijetle poput neonskih reklama i govore kako je život baš sjajan samo ti treba još ovo i ono kako bi kompletirao pribor za uživanje u životu kakav je propisan pristojnim, radišnim, krotkim, ali na sve spremnim, ambiocioznim i beskrupuloznim ljudskim bićima. Uspeti se do vrha, to je cilj. U sustav je upisano obećanje da je moguće to učiniti baš bilo kome, ali u sustav je upisano i upozorenje da samo rijetki dospiju do te visine s koje je lijepo gledati svijet kako cvjeta i pati se u nastojanju da se izvuče iz gliba.

Moji bivši prijatelji se nisu uspjeli othrvati pritisku koji je oko njih rastao i stezao ih poput tlakomjera. U svijetu zamišljenom kao prevara shvatili su da je najbolje biti prevarant, pristali su na igru, odbacili skrupule i stid, strpljivo su nanijeli klaunovsku šminku i namjestili loptasti crveni nos na sred lica. Naoružali su se ambicijom i kontaktima. Umrežili su se. Pažljivo su isplanirali put ka vrhu. Ništa im nije gadljivo. Nerviraju su jedino kada ih netko podsjeti na obećanja koja su davali sebi dok su kanili uništiti svijet koji danas vide kao stazu ka vlastitom uspjehu. Umjesto milosrđa odlučili su širiti laž. Čeznu da budu prihvaćeni i priznati. Umorili su se od izgnanstva i življenja od danas do sutra unatoč tomu što su mogli na kraju tunela vidjeti svjetlo, konačno spasenje koje će nas sve povući u neizvjesnu vječnost, ali će dati zemlji još jednu šansu da postane istinski plava i topla majka.

Beskrajno sam tužan zbog toga. Ali sam prihvatio usamljenost kao jedino mjesto u kojem se može ostati pošten i dosljedan svom putu. Neću pristati na pravila, neću pristati na slatko koje me mami među ljude, moj put do vrha je put do kraja svijeta ljudi. I moja smrt kao konačni mir uz rijeku koja je vječna.