Dnevnik teroriste (26): Sezona lova

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Sezona lova

Sanjao sam otvorenu sezonu lova na ljude. Probudih se na trenutak. Nakon toga usnih svijet pokriven bijelim plahtama. Posvuda je vladala tišina i mir kakav čovjek ne može sebi ni predočiti. Mir je, očito, moguće jedino usniti. Ali tek nakon što završimo s ljudima. Nakon što utihne plač, nakon što prestanu prijetnje, dreka, krici iz dubine tame, koja je najtamnija u  čovjekovoj nutrini, izraz užasa u očima, politička obećanja, ljubavne laži, slatke i gorke i sva ta uzaludna nadanja. Budućnosti ne smije biti. Ljudske budućnosti. Svijet treba ostaviti miran, pokriven bijelim plahtama, preplavljen radosnim životinjama koje ne znaju što je život, ali znaju živjeti, što čovjeku nikako ne uspijeva.

Svakog se dana želim probuditi u novom svijetu kao novi čovjek i svakog dana, uvijek isto, uvijek iznova, tjeskoba počinje da raste od jutra ka večeri i završava samo tom jedinom idejom o kraju svijeta ljudi. Ali ja sam često usamljen. Ponekad sam trapav i ne uspijeva mi smisliti kako da završim sa svim tim. Ne znam odabrati oružje. Ponekad imam neke ideje o tome ali vrlo nejasne. Katkad znam, uvjeren sam, otkuda treba krenuti, kako posijati strah i ljude pretvoriti u laganu lovinu, jer u tom procesu mora se ljude dovesti u situaciju da ne vjeruju jedni drugima, da počnu napadati jedni druge, jer ne mogu sve sam postići. Samo moram ostati onaj koji će zadnji ugasiti svijetlo. Samom sebi, dakako. O tom gašenju svjetla imam puno ideja. Svakog dana po jednu novu. Mogao bi ih nabrajati danima. Počeo bih, naravno, s onim uobičajenim metodama. Cijev na sljepoočnici. Omča oko vrata. Žilet preko vena. A onda bih nabrajao sve uvrnutije metode dok se meni samom ne bi smučilo, ali nema me tko slušati niti je moja pojedinačna sudbina uopće bitna. Moramo težiti kolektivnom kraju muka i zavaravanja, jer mi smo jedan Bog koji više ne smije postojati. Moramo nestati u užasu, u zadnjem konačnom milosrđu, zadnjem velikom prasku.

Muči me toliko toga. Ljeti sam posebno razdražen. Vrelina usija moju, ionako vrelu, glavu. Grudi mi se nadimaju. Jedva hvatam zrak i u tom mučenju sam sve nemilosrdniji. Pokušavam barem obnoviti sebe. Izokrenuti ovo što jesam, biti netko drugi, netko drag, ljubopitljiv, pristojan, nasmijan, ali to je nemoguće. Čovjek si, naime, može odrezati ruku, ali nemoguće je da odstrani ideje koje su mu usađene u glavu. Nije, dakle, problem ako smo svijetom gmizali pa se uspravili ili smo, pak, oduvijek uspravno kročili planetom, problem je što se ideje prenose i sve su više tumor a sve manje nešto što nas čini boljima, korisnijima, uspravnijima nego li smo bili. Problem je što ne možemo početi iznova. Nema te revolucije. Nema te ideje koja može svijet ljudi izvesti na pravi put. Mučenje i ubijanje nikada neće prestati. Laži i obmane zauvijek će upravljati ljudima. Ljudi će zauvijek htjeti postati veći od vlastite tužne sudbine. Tražit će besmrtnost u pogrešnim stvarima. Vjerovat će u vječni život a plašiti se smrti. Zato je jedino rješenje sveopći teror koji će dokinuti ljudsko postojanje.  

marko tomaš

 

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: