Dnevnik teroriste (25): Prolazi ljeto

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Prolazi ljeto

Prolazi ljeto, izgaraju velika očekivanja, europski gradovi gore u toj jari. Krv udara na nos Europe, taj prćasti mali nos tako često dignut prema nebesima kako bi pogled stare gospođe gledao ka nebu i izbjegao prizore sa tla gdje se na vjetru kotrlja bijeda kao trnje po pustinji u kakvom starom vestern filmu. Netko navodno želi novi svijet. Netko navodno želi novu pravdu. Netko možda nema drugog izlaza osim da se zavarava tim mislima. Zato podmeće bombe i puca po nevinim ljudima, kao da nevini postoje, kao da svi ne sudjelujemo u velikom zločinu koji se zove raspodjela pravde, raspodjela dobara, raspodjela zemlje.

Nije dovoljno prisloniti nož uz grlo svećenika kako bi se svijet promjenio. Što znači još malo straha u običnom malom, iako ne nevinom, ljudskom životu? To neće svijet učiniti boljim. Neće nas izvest na pravi put. Svijet će goriti u ljetu i plamenom krugu osvete. A svako je ljeto trebalo biti još samo jedno ljeto naših života, vrijeme bezrazložnih osmijeha, prividne lakoće življenja, ničim izazvane sreće, ljeto koje ćemo pamtiti do onog narednog koje će postati ljeto za pamćenje i tako bismo trebali slagati obične uspomene u male foto-albume u našim glavama sve dok naporu zvanom život ne dođe kraj.

Uvijek sam zavidio onima koji nisu prozreli uzaludnost svake ljudske akcije ili barem onima koji su dovoljno blesavi da se zavaravaju, onima koji u svakoj običnoj radosti vide smisao.

Znam, sjećam se ljeta koje je prekinulo moje zavaravanje. Ljeta u kojem je počeo goriti moj grad. Dugo mi je trebalo da povjerujem, ali onda sam shvatio da ništa stvoreno ljudskom rukom, ništa stvoreno ljudskom idejom nije trajno. I žao mi je djece kojoj ovoj ljeto zauvijek odnosi mogućnost zavaravanja. I iz te žalosti rađa se želja da sve to prekinem. Želim biti dobar, prekinuti tugu, biti blag i milosrdan, svećenik koji će prisloniti nož na grlo ljudske obmane, velike iluzije zvane svijet ljudi.

Kada su me pitali zašto sam ljut, zašto sam gorak, što su mi učinili, a bio sam još uvijek samo dijete, rekao sam da mi nije jasno, niti mi se čini pravedno, kako to da je do jučer važilo bratstvo, kako da je važila jednakost a da sada odjednom više ništa od toga ne važi, pitao sam kako su zamislili tu igru, je li to taj svijet koji bih trebao graditi s pjesmom na usnama? Meni više nije bilo spasa. Pokušao sam svašta. Bjesomučno sam živio. Nemilosrdno sam volio. Uništavao sebe i svaku naznaku prisnosti, otkidao od samoće i vraćao joj duplo. Mijenjao sam gradove kako bih ih kasnije lakše u mislima rušio zajedno sa svojim uspomenama. Nijedan grad nije dovoljno star niti značajan da ne bi mogao izgoriti i biti bombardiran. Na stranu što nalaže pristojnost. Na to ionako nitko ne polaže pišljiva boba. Sve treba goriti, sve treba biti zapaljeno zajedno s našim čežnjama, očekivanjima, ludilima, lažima, nedokučivim istinama i ljubavlju koja nas samo još više i više gura u tugu, jer neutješnima nas ponajviše čini to što ono što volimo ima jednog dana nestati, po zakonu sile ili zakonu prirode, sasvim je svejedno. Ali tom krugu treba doći kraj.