Dnevnik teroriste (15): Hrčak u kavezu

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Hrčak u kavezu

Jednim dijelom život se svodi na čekanje. Drugim dijelom sveden je na odustajanje. To su granice prosjeka u kojem se kreće naše vrijeme na ovom planetu. Krajnost kojoj najrijeđe sežemo sastoji se od delanja, akcije, poduzimanja, želje da nešto promjenimo, učinimo od svog života ili svijeta. Ona se u mnogim društvima, ta krajnost, smatra skoro pa bolešću, devijacijom, jer sve je sasvim u redu, samo treba čekati na svoj trenutak. Devedeset i devet od stotinu ljudi mirno hodaju po traci. Na njih se ne može računati osim u prihvatanju stvarnosti kakva jeste. Oni neće shvatiti smisao niti jedne revolucije samo će se priključiti onome što je onaj jedan jedini pojedinac, onaj koji se odlučio na delanje, smislio za njihovu budućnost. Zato je uništenje svega ljudskog jedina mogućnost da istinski promjenimo svijet i izbjegnemo vrtnju u kotaču u kojem mahniti poput hrčka srljamo nigdje. Ne želim biti dio kontinuiteta ovog i ovako postavljenog svijeta.

Jutros sam, dakle, bacio novčić i donio odluku: danas neću poduzeti ništa. Ta me misao počela uskoro mučiti, napala me kao bolest, moja beskorisnost počela se kroz svega nekoliko desetaka minuta manifestirati kao maligno oboljenje od kojeg sam postao toliko slab da me vrtoglavica prikovala za krevet. Počeo sam paničariti. Misao da moram nešto poduzeti bilo je jedino od čega mi je na momente bilo bolje. Ali nije bilo ničega što bih mogao poduzeti u tim trenucima. Mogao sam samo čekati da bolest prođe, da se na neki način pomirim s vlastitom beskorisnošću i svim njezinim manifestacijama.

Pomislio sam da bih mogao provesti dan u javnom prijevozu. Ponekad je spasonosno utopiti se u bezobličnu masu. Zamišljati kako svim tim ljudima od plastelina vajam lice. Podariti lice svakom pojedinom čovjeku poput nekog božanstva je zabavna misao. Velika je božja šala to što se ljudi rađaju bez lica, a s mišlju, predstavom, iluzijom o vlastitom i tuđem licu. Sva su lica, dakle, zamišljena baš kao i i svijet u kojem živimo. Nemogućnost postojanja je ono nejasano što u nama izaziva zebnju koju nazivamo strahom od smrti.

Nepostojanju treba stati u kraj. Dokinuti iluziju iz koje izvire svo ljudsko zlo. Zlo izvire iz napora, ambicije, da se dokaže vlastito postojanje, da se oliči vlastita bezličnost.

U ovakvim mi mislima vrijeme brže prolazi a bolest, koju je izazvala pomisao o vlastitoj beskorisnosti, uzmakne. Tražim, zapravo, razloge, opravdanje svojim nakanama. Upadnem katkad u zamku samilosti i to me na trenutak porazi, ta slabost mi se gadi, prezrem sam sebe, ali me već idućeg trenutka razgali misao da ću, nakon što se obračunam sa svijetom, okončati i vlastitu mizeriju.

Ubiti čovjeka ili životinju nema razlike. Nepravednije je oduzeti život životinji, njezino postojanje je organsko, nema iluzija koje svijet čine nakaznim. One pripadaju isključivo čovjeku. Planet treba ostaviti životinjama. S ljudima svijet će napustiti i okrutni bogovi iz njihove mašte. Biljke će progutati gradove, njihovo će korijenje smrviti temelje zidova i svijet će konačno postati otkriven ali neće biti nikoga da to zapiše i to će biti njegova najveća sreća.

marko tomaš

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: