Vladan Matijević: Ako započnem svoj sunovrat, voleo bih da ga osetim pre drugih

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sredinom novembra uručena vam je nagrada „Stevan Sremac“ za zbirku priča „Pristaništa“ (Agora, 2014.) Ona će se pridružiti nizu književnih priznanja koja ste do sada dobili. Da li nagrade imaju samo simboličku vrednost, ili poseduju i neku praktičnu važnost?

Nagrada pomogne piscu da lakše izlazi na kraj sa svojim sumnjama i avetima, sa pitanjem ima li smisla pisati i može li se do smisla doći, ali one pomažu samo na ograničeno vreme. Ako je nagrada novčano pristojna, pomogne mu i da neko vreme bezbrižno piše, ili da se izbavi iz finansijske krize. Dugo sam verovao da nagrade otvaraju put ka većem broju čitalaca, više tako ne mislim. Istina, Ninova nagrada omogući knjizi da nađe nove čitaoce, ali pisac se već sa sledećom knjigom vrati na čitaoce koje je imao i pre nje. Dobro, piscu na glavi ostaju i lovorovi venci, ali ne umeju svi da ih nose, ni da se njima ponose.

Kao dominanti motiv prvog ciklusa pripovedaka u „Pristaništima“ javlja se preteća i zloslutna slika grada. Šta ti gradovi koje košmarno opisujete govore o nama koji u njima živimo?

U dvadesetom veku čovek je definitivno postao biće koje živi u gradu. On neprestano traži što veći grad i stremi da se odseli u njega. Želi u njemu da se sakrije, ili da ga osvoji. Samim tim čovek više ne poznaje ni mir, ni tišinu; čim zađe Sunce, neonsko osvetljenje bije u njegove oči. U Pristaništima sam opisao i posrnuli grad, i moderan grad koji se razvija i po svakom kriterijumu postaje sve silniji, i antički grad obrastao u travu i bršljan. Ali sam na kraju ipak poručio da grad ne čine zidovi, ni krovovi okupani suncem, već pijani pesnici za kafanskim stolom.

U pripoveci znakovitog naziva „Srpska priča“ pratite sudbinu srpske porodice Milišić kroz ceo XX vek, do današnjih dana. Šta ona govori, kao jedna efektna i literarno uobličena povesna studija, o prirodi odnosa Srba i njihove istorije?

Osnovni cilj mi je bio da prikažem neprekidno kruženje, neprekidno ponavljanje grešaka, življenje sudbine predaka, prisustva iste tragedije, onda stagniranje i nesazrevanje našeg čoveka. Kroz istoriju jedne porodice želeo sam da opišem život u Srbiji. Ne znam da li sam uspeo u tome. Pritom se pitam i koliko smo mi kao narod zreli da se suočimo sa prošlošću i sa sadašnjošću. Lakše je žmuriti, kriviti druge. Mene jako zanima da li će u budućnosti biti srpske književnosti. Da bi bilo nje, mora biti srpskog jezika, a da bi bilo njega, mora biti nas.

"Pristaništa", Vladan Matijević, Agora, 2014.
“Pristaništa”, Vladan Matijević, Agora, 2014.

Čini se da u vašoj prozi uvek spretno odlazite do same ivice erotičnosti, ali tekst uspevate da sačuvate od pada u pornografiju. Da li postoji za vas ta granica i da li mislite da je ona važna?

Bojim se pada, ali svejedno mi je da li ću pasti u pornografiju, u banalnost, u foliranciju, ili u kič. Dok mislim o svojoj rečenici i svom stilu, dok pišem čistog srca neću pasti nigde, pa ni u pornografiju, bez obzira koje ću reči upotrebljavati i kakve scene ću opisivati. A ako započnem svoj sunovrat, voleo bih da ga osetim pre drugih i da u sebi nađem snage da na vreme prestanem da objavljujem.

U vašem govoru na dodeli nagrade rekli ste da živimo u društvu „koje guši svoje mogućnosti“ i „ne koristi svoje resurse“. Kako smo došli u takvu situaciju?

Ne znam šta je tome najviše doprinelo. Možda to što ne prepoznajemo ljude koji su sposobniji od proseka, ili naprotiv to što ih prepoznajmeo, ali gajimo sistem odabira negativnih vrednosti, da li naša sebičnost, kukavičluk, da li bolesna želja da posle nas bude potop.

Ne postoji književna vrsta u kojoj se niste oprobali: pesme, priče, drame, romani, eseji… Da li je roman velika matura spisateljstva, ili je ipak najteže „skrojiti“ dobru pesmu? I da li mislite da se književnost spontano kreće ka jednom velikom poništavanju svih membrana između književnih vrsta i žanrova?

Recept da se napiše dobro delo ne postoji, zato je sve podjednako teško. Što je najgore, ono što je presudno ne zavisi od pisca. A što se tiče membrane između žanrova, kod mene su one propustljive još odavno, i sve su propustljivije. No, gde će umetnost već sutra krenuti ja ne mogu pretpostaviti. U drugoj polovini dvadesetog veka izgledalo je da će krenuti u pravcu koji pominjete, više nisam siguran da umetnost nije zaokrenula na drugu stranu. Da ostavim po stranu sve agresivnije pitanje da li je čoveku u dvadeset prvom veku potrebna umetnost, pošto ja mislim da jeste. Možda jesu mrtve grčke muze, ali nije ljudska žudnja za njima, kao ni potreba da jednako preispitamo sebe i svoj život.

Nakon poslednjeg sajma knjiga u Beogradu, na kojem smo se suočili sa novim fenomenima šund literature, počelo je da se govori o knjigama i književnosti “bez književnosti”. Kako vama izgleda savremena književna produkcija, u kakvom je stanju?

Ukoliko je čitavo naše Društvo postalo taoc vulgarnosti, nemorala i šunda, onda je sasvim očekivano i normalno da se to odrazi i na našu izdavačku produkciju, i na Sajam knjiga u Beogradu. Sećam se vremena kada su se čuli ratni bubnjevi i bilo je normalno da na Sajmu dominiraju štandovi Vojske i Policije, da se nagrađuje nacionalistička literatura, da izdavači budu u maskirnim uniformama, a urednici u narodnim nošnjama. Ali, sećam se i vremena kada smo pretili da najzad postanemo ozbiljna i kulturna država, kada su se naši izdavači takmičili koji će imati bolje urednike, bolje dizajnere, ko će angažovati veće pisce, ko će angažovati bolje prevodioce, ko će iz inostranstva dovesti značajnija imena na svoj štand. Šansa nije iskorišćena. Sada je državna politika da svi izađu na tržište i tamo se dokažu, jer misle da je tako svuda u svetu, i onda je sasvim razumljivo što se štampa i prodaje to što se štampa i prodaje, ono što zadovoljava primitivne i vulgarne, jer njih je svakako više nego obrazovanih i sofisticiranih, i na kraju će ovde samo to i opstati. Da li to zaslužujemo?

(pitanja: Danilo Lučić)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: