Ursula Legvin (poslednji intervju): Pišući o stvarima koje nemaju imena Poslednji intervju koji je pokojna spisateljica Ursula Legvin dala za "The Los Angeles Review of Books", u novembru 2017.

Ursula Legvin, autorka „Leve ruke tame” i serijala „Zemljomorje“, preminula je u ponedeljak u 88. godini u svom domu u Portlandu nakon duže bolesti. Prošle godine ponovo se našla na listama kladionica za dobitnika Nobelove nagrade, a Biblioteka Amerike objavila je prva dva toma njenih sabranih dela, svrstavajući je time među velikane poput Tvena i Poa. U novembru 2017. razgovarala je sa Dejvidom Strajtfeldom za „Los Anđeles Rivju of buks” i to je jedan od poslednjih, ako ne i poslednji, njen intervju. Donosimo ga ovde uz nužna skraćenja, ali čitaoci neće biti uskraćeni jer su izostavljena uvodna ćaskanja i pojedinosti zanimljive tek prosečnom čitaocu revija.

Mnogi radovi u dva nova toma objavljena u Biblioteci Amerike nastali su u kratkom periodu: u par godina kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. Bili ste u zamahu, pišući “Levu ruku tame” (1969) i “Oduzeto” (1974) praktično jednu za drugom. Bilo je to vreme kada ste takođe pisali prvi iz serijala Zemljomorjе“.
– Radila sam jednako marljivo i pre toga i posle toga. Radovi iz tog perioda nisu svo moje značajno delo. Ima dobrih stvari i posle.

A ujedno ste gajili i decu.
– Imala sam dete mlađe od pet godina tokom sedam ili osam godina. Treće nam se priključilo krajnje neočekivano, negde u vreme kada je drugo pošlo u vrtić. Verovatno to ne bih mogla da izvedem da Čarls nije bio celodnevno posvećeni roditelj. Ponavljala sam i ponavljala: dvoje ljudi može da radi tri posla, ali jedna osoba ne može dva. Dobro, nekada i rade, ali to je ubistveno.

Kako ste držali tempo?
– Veoma sam pazila tih godina da ne radim na zadate rokove. Nikad nisam obećavala knjigu – nikad. Ostavljala sam sebi slobodu koliko sam mogla u vezi s tim šta ću kad da radim. Zapravo, moje vreme za pisanje bilo je ograničeno time koliko bi ga ostalo nakon vremena potrebnog za moju decu. Ne bih da zvučim preterano optimistično, ali činjenica je da sam za oba posla nagrađena. Nagrađivana odmah. Uživam u pisanju i uživala sam u deci.

Kada ste pisali?
– Nakon što su deca u krevetu ili stavljena u krevet s knjigom. Deca su mi išla u krevet znatno ranije nego većina dece danas. Bila sam zapanjena kad sam saznala da moji unuci ostaju budni do 11. To bi me izluđivalo. Mi smo se držali staromodne satnice: osam uveče, devet. Tad bih otišla u potkrovlje i radila od devet do ponoći. Ako bih bila umorna, išlo bi malo teže. Ali bila sam nekako entuzijastična. Volim da pišem. Uzbudljivo je, to je nešto što me zaista čini srećnom.

Da li vam objavljivanje u Biblioteci Amerike stvara osećaj da ste se priključili besmrtnicima? Tamo ste sad uz velikane – Tvena, Poa, Vortona.
– Odrasla sam uz komplet Marka Tvena u kući. Sabrana dela nisu mi bila tako neka velika stvar. A i moja agentkinja oklevala je oko ugovora, pošto je avansno plaćanje bilo manje nego što je ona obično ugovarala. Ona je dobar agent. Njen posao je da pravi novac. Ono što nisam shvatala je to da je objavljanje u Biblioteci Amerike istinska i trajna čast. Posebno ako ste još živi. Filip Rot i ja činimo čudan, ali ekskluzivan klub.

Prva vaša knjiga u Biblioteci Amerike izašla je prošle godine. Nazvana je Sve o Orsiniji i sadrži neke od vaših manje poznatih radova.
– Maltretirala sam Biblioteku Amerike da to urade prvo. Nisam ni shvatala da ih maltretiram, ali jesam. Bili su veoma blagonakloni spram toga.

Malafrena (1979), roman koji je centralni u tom tomu, dešava se tokom propale revolucije u ranom 19. veku u izmišljenoj evropskoj zemlji negde blizu Mađarske.
– To jedno od mojih dela koje nije ni fantastika ni naučna fantastika. Kako biste to nazvali? Nije ni alternativna istorija jer je potpuno povezana sa stvarnom istorijom Evrope. Za to nema imena. To je moj problem. Radim bezimene stvari.

Neke od ovih knjiga prošle su dug put. Pre pola veka, originalno su objavljene kao SF roto-romani.
– Ni izbliza se ne stidim njihovog porekla, ali nisam ni očarana njima na način na koji neki ljudi jesu. Neki ljudi su fascinirani palpom – ima nečeg dalekog i glamuroznog u celoj toj ideji o knjizi za 25 centi. Sad sam usred ponovnog čitanja „Neverovatnih avantura Kavalijera i Kleja“ Majkla Šejbona. Majkl je zanesen svim tim stripovskim stvarima. To je savršeno razumljivo i uživam u njegovoj fascinaciji, ali moj um ne radi tako. Ja sam u sadržini. Predstavljanje je nešto što jednostavno mora da postoji.

Pre pola veka, SF i fantastika bili su marginalni žanrovi. Nisu bili poštovani. Imali ste, 1974. godine, predavanje nazvano Zašto se Amerikanci plaše zmajeva?.
– Postoji tendencija u američkoj kulturi da prepuste maštovitost deci – oni će iz toga izrasti, i to će prerasti, i biti dobri biznismeni ili političari.

Zar se to nije promenilo? Čini se da smo sad preplavljeni fantastikom.
– Ali mnogo je toga izvedeno; možete da pomešate mnogo orkova i jednoroga i intergalaktičkih ratova, a da zapravo ništa ne izmaštate. Jedan od problema s našom kulturom je u tome da mi ne poštujemo i ne gajimo maštovitost. Njoj je potrebna vežba. Njoj je potrebno upražnjavanje. Ne možete da ispričate priču ako niste slušali mnogo priča i onda naučili kako to da uradite.

Bili ste nedavno zabrinuti zbog tamnih strana maštovitosti.
– Osećam se dobro sve dok se radi o literaturi. Nesputana maštovitost zabrinjava me tamo gde postaje deo nefikcije – gde vam je dozvoljeno da lažete u memoarima. Podsticani ste da pratite „istinu“ umesto činjenica. Nisam nadžak-baba, samo sam ćerka naučnika. Zaista volim činjenice. Gajim ogromno poštovanje prema njima. Ali postoji nemar u vezi sa verodostojnošću koja se podstiče u brojnim dokumentarističkim delima. Brine me, na primer, kada pisci stavljaju žive ljude u romane ili čak nedavno umrle. To je neka vrsta bezobrazluka, neka vrsta kolonizacije te osobe od strane autora. Da li je to pravedno? Da li je pošteno? I onda, kad dobijemo te biografe koji na neki način usput izmišljaju, ne želim to da čitam. Zateknem sebe kako se pitam: šta je ovo, roman, biografija?

Šta mislite o e-knjigama?
– Kada sam počela da pišem o e-knjigama i štampanim knjigama, mnogi su galamili „knjiga je mrtva, knjiga je mrtva, ima sve da postane elektronsko“. Zamorila sam se od toga. Pokušavala sam da kažem da sada imamo dva načina objavljivanja i ima da ih koristim oba. Imali smo jedan, sad imamo dva. Kako to može da bude loše? Stvorenja žive duže ako mogu da rade stvari na različite načine. Mislim da sam bila krajnje dosledna u vezi s tim. Ali moguće je da mi se ton u glasu promenio. Bila sam protiv trenda. Ima i ta šala koju sam čula. Znate koja je Gutenbergu bila druga knjiga, posle Biblije? Bila je to knjiga o tome kako je knjiga mrtva.

Sad ste članica Američke akademije lepih umetnosti i književnosti?
– Zamalo da ne budem. Bilo je to tako neprijatno. Ili se pismo zagubilo u pošti ili sam ga ja bacila misleći da je smeće, ali u svakom slučaju nikad nisam dobila pozivnicu. Oni su čekali, i čekali, i čekali i na kraju su kontaktirali sa mojom agentkinjom, a ona odmah sa mnom. Pisala sam im i rekla: „Nisam se pravila da sam Dilan”. Ali mora da su se zapitali.

Još jedna počast i to značajna. Šta ona znači za vas?
Da parafraziram rečenicu Meri Godvin o potvrdi prava žena, to je potvrda prava za naučnu fantastiku. Priznati moju karijeru na ovom nivou znatno otežava onima koji izgaraju i onima koji ne odolevaju da kažu „žanrovska proza nije književnost“.

Da li još to govore?
– Iznenadili biste se.

Jednom ste razjasnili svoje političke stavove rečima: Nisam progresivna. Mislim da je ideja progresa individualna i generalno štetna greška. Zanima me promena, a to je potpuno drugačija stvar. Zašto je ideja progresa štetna? Sigurno je u širokom rasponu vremena bilo progresa u vezi sa društvenim pitanjima jer su ljudi imali ideju ili čak idealе.
– Nisam rekla da je progres štetan, rekla sam da je ideja progresa generalno štetna. Mislila sam pre kao darvinista nego u pojmovima vezanim za društvena pitanja. Mislila sam o ideji evolucije kao uzlaznom stepeništu sa amebama na dnu i Čovekom na vrhu ili blizu vrha, možda sa nekim anđelima nad njim. I mislila sam na ideju istorije kao nepogrešivo uzlaznu ka boljem, što je, čini mi se, način na koji se u 19. i 20. veku koristila reč „progres“. Ostavljamo za sobom Mračno doba neznanja,  primitivna razdoblja bez parne mašine, bez aviona/ nuklearnih elektrana/ računara/ šta god bilo sledeće. Progres odbacuje staro, vodi ka novom, boljem, bržem, većem i tako dalje. Vidite moj problem sa tim? To jednostavno nije tačno.

Kako se evolucija uklapa u to?
– Evolucija je divan proces promene – diferencijacije i preinačenja i usložnjavanja, beskrajan i sjajan; ali ne mogu da kažem da je ijedan od njegovih proizvoda „bolji nego“ ili „superiorniji u odnosu na“ neki drugi generalno gledano. Jedino u posebnim primerima. Pacovi su inteligentniji i bolje se prilagođavaju nego koale i te dve superiornosti će omogućiti pacovima da napreduju dok će koale izumreti. Sa druge strane, ako ne bi bilo ničeg drugog za jelo do eukaliptusa, pacovi bi začas nestali, a koale bi napredovale. Ljudi mogu da rade sve što bakterije ne mogu, ali ako bi trebalo da se kladim na zaista dugoročan globalni opstanak, moj novac išao bi na bakterije.

U svojoj pristupnoj besedi Fondaciji nacionalne knjige, rekli ste: Teška vremena dolaze.
– Svakako nisam predviđala Donalda Trampa. Govorila sam o dugoročnijim teškim vremenima od toga. Trideset godina govorim da pravimo od sveta nenastanjivo mesto, za ime Boga! Već 30 godina!

A onda, odmah nakon izbora, izašli ste sa novim modelom otpora koji uzdiže ne ratnika, nego vodu: Tok reke je model hrabrosti koji me drži – vodi me kroz loša mesta, loša vremena. Hrabrost koja je popustljiva po svom izboru i koristi snagu samo kada je na to primorana.
– To je čvrsto ukorenjeno u Lao Cuu i „Tao Te Đingu“. On me prožima veoma duboko, još od mog tinejdžerskog uzrasta.

Da li je to predstava koja izbija iz ranijeg dela?
– Većina mog pravog dela je fikcija, gde ne izražavate direktno stvari poput te, Ugrađujete je. Kao u mom romanu „Nebeski strug“ (1971). Džordž, heroj, nekako je voden. On se pušta niz vodu, kako se to kaže. Bila sam sumnjičava oko objavljivanja tog teksta o vodi u vidu bloga. Bio je tako neposredan i zvučalo je kao da pokušavam da budem neka vrsta gurua.

Ali jeste neposredni.
– Volim da se sakrijem u fikciju kad mogu. Ali jedva da uopšte još i pišem fikciju.

Godinu ili dve ste mislili i da nikada više nećete.
– Ali onda iznenada jesam i napisala sam malu priču „Kreč“ za „Katamaran“, a onda u septembru i dugu priču nazvanu „Šteta i stid“. Trebalo je da imam na umu ono što svi dobri SF pisci znaju: predviđanje nije naša igra.

Da li vas zamore priznanja i obožavаnja?
Imajte uvek na umu da razgovarate sa ženom. A za ženu su književne nagrade, priznanja, zapaženost bilo koje vrste bile uspon. A ako ona navaljuje uprkos omalovažavajućim konvencijama i piše SF i fantastiku i neopisive stvari, onda je to još teže.

A sad?
– Ne mislim da su me precenili sa nagradama. Mislim da sam ih zaslužila. One su dobrodošle i korisne su mi, jer mi kanališu samopouzdanje koje se poljulja kad ostarite i ne možete više da radite ono što ste radili.

Izvor: lareviewofbooks.org
Prevod: M. Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: