Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Enciklopedija “Jugoslovenskog leksikografskog zavoda” i lektire biblioteke “Lastavica”. Prva je preživjela rat u djedovom stanu, pa sam je redovno listao čitajući pojmove, upoznavajući se sa svijetom kojeg i više nije bilo, barem ne onakvog kakvim su ga te stranice prikazivale. Lektire iz „Lastavice“ su mi, s druge strane, prvi susret s maštom i pričama koje su prelazile granice stvarnosti. Dok je napolju još mirisalo na barut i zgarište, između korica sve je držalo oblik.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Djela Branka Ćopića jer teško je izolirati jedno. On je za mene možda i najbolji naš pisac, savršeni amalgam humora i ozbiljnosti. Ta neodvojivost od revolucionarnog puta i djetinje čistoće likova čini ga posebnim. Kroz njegove Orlove sam prvi put osjetio kako se tuga i smijeh mogu dodirnuti i herojstvo roditi iz običnog čovjeka. Možda je zato čitanje Ćopića poput povratka kući, tačnije toplini “Ježeve kućice”.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
Iskreno, nisam od onih koji se u potpunosti vraćaju pročitanim knjigama. Vraćam se pretežno emociji na neko djelo, sjećanju na svjetlost sedmica kada sam ga čitao. Ponekad otvorim dragu knjigu, udahnem koje poglavlje i vratim je na mjesto u polici. Njen zadatak je da svojim hrbatom prozračuje moje misli i podsjeti na ono što je već jednom probudila u meni.
Ali, ako bih morao izdvojiti djelo koje pročitam skoro svake sezone, to je Grozdanin kikot Hamze Hume. U njemu stanuju svi oblici krajolika koji su me odredili. Mirisi zrelog voća, zlatna prašina ljeta, blagost rijeka i tišina polja pred oluju. I naravno, lirska magija krša.
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Ne znam, bilo ih je. Prije sam se trudio da istjeram narative do kraja, danas više ne. Posljednja koju sam ostavio „nakon“ dvjestotinjak stranica je Pakrac Vladana Matijevića. Prevladalo je moje raspoloženje, ne sama knjiga. Vjerujem da svaka knjiga ima svoje vrijeme i svog čitaoca. Možda se uskoro vratim Pakracu i još ponekom odloženom naslovu koji čeka određeni trenutak. Čitanje nije utrka, nego susret, a neki se moraju ponoviti da bi se zaista dogodili.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
Nema takve. Procesom čitanja mi se odlučujemo na jednu vrstu prešutnog dogovora s tekstom. Da ćemo prihvatiti i ono što nas razočara, zbuni ili čak odbije. I neuspjela čitanja su dio mog čitalačkog iskustva, način da jasnije razumijem šta zapravo tražim od književnosti. Ali, nekom intuitivnom selekcijom donekle znam koje autore zasigurno neću čitati.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
Spomenuo sam već Grozdanin kikot, ali tu su još i Šoljanov Kratki izlet te Drugi ljudi na mjesecu. Nečega je duboko avanturističkog i izazovnog u tim naslovima, vremenu koje opisuju. Ti svjetovi su puni nesigurnosti, ali i plemenitog nemira koji ne iscrpljuje, nego pokreće. Kroz njih sam shvatio da se avantura pretežno krije u svakodnevnici, da su za nju potrebni tek naizgled obični dani.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
U doktorskim čekaonicima i sličnim beznadnim prostorima, mada je tu uvijek sačuvan PDF na mobitelu. Za putovanja se uvijek dobro opremim, bilo vozom, avionom, pa i autobusom. Najviše volim da čitam kući, na kauču ili negdje vani uz pivo, pretežno po danu. Noć je rezervisana za filmove i socijalizaciju.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Vjerovatno bih se posvetio mlađim generacijama koji se godinama povlače po periodici, bez stvarnog izdavača. Mislim da u tome leži najveća snaga izdavaštva; otkrivanje novih perspektiva i pružanje šanse talentima. Također, Mili Đukić je u ovoj istoj rubrici istaknuo neobjavljeni roman Protiv zmaja za Sanju Feđe Šiširaka što jednako „potpisujem“.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Možda Dovlatovljeva Puškinova brda ili Ugursuz Nedžada Ibrišimovića. Oba djela su veliki dometi koji su savršeno posloženi s onim što smatram suštinom književnosti. Oba djela su i donekle bajke, ne po formi, već po načinu na koji kroz ironiju, bol i fantazmu uspijevaju dohvatiti istinu o čovjeku.
Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Ne znam, najlakše bi bilo reći Uliks, ali nije tako. Iskreno, prije bih izdvojio Knausgaardovu Borbu, prva dva toma koja sam pročitao. Možda zato što ta radikalna ogoljenost svakodnevice i beskrajno raščlanjivanje banalnog u jednom trenutku postane samoogledanje bez odjeka. Stvarni život je sam po sebi velik poduhvat, ali kad se prenese na papir bez dovoljno distance, djeluje kao tup nož kojim bezuspješno pokušavaš filetirati ribu.
Šta čitaju oni koji pišu: Boris PostnikovZa koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Ne mislim da je išta prekasno. Nekada je život napolju toliko ječao da su postojali periodi kada i po pola godine nisam imao potrebu da čitam. Bilo je dovoljno jasnih glasova među ljudima koji nisu napisali ni retka, ali su u sebi nosili poeziju. Ponekad je fermentacija najbolji proces. Tek kad se u čovjeku nešto slegne, kad se buka utiša, knjige dođu same.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Sergei Dovlatov, Josif Brodsky, Yukio Mishima, James Baldwin i Ágota Kristóf. Mislim da bi moja kuharska profesija postavila dobru gravitaciju oko tog stola, a hercegovačka vina potakla male revolucije.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Nikada nisam podvukao riječ u knjizi, niti joj “zavrnuo uši”. Ponekad tekst uslikam i prebacim u bilješke na mobitelu, ali i to je vrlo rijetko. Ako me se nešto dojmi, pokušavam da to ukradem na način da ga ugradim u anegdotu ili izgovorim naglas nekome. Tako citat ili stih prestaje biti tuđi i postaje dio mog jezika.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?
Ponio bih zasigurno nešto debelo da kratim ćelijsko vrijeme, možda Priče sa Kolime Varlama Šalamova ili Braću Karamazove. Na pusto ostrvo nosim vodič za preživljavanje jer znanje i praksa vrijede više od sentimentalnih utjeha kad treba raspoznati jestivo od otrovnog, napraviti sklonište i upaliti vatru. Ali, možda bih spakovao i Malog princa jer preživjeti tijelo i očuvati razum nisu ista stvar; obje vrste knjiga su potrebne da bi čovjek ostao cijeli.
Šta trenutno čitate?
Prije koju sedmicu sam završio novi roman Nenada Stipanića Život u topu kojeg nema, a načeo Mali Murat Vladimira Vulevića.
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.