Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Moja najranija sjećanja na knjigu i čitanje seže do osnovne škole i čitanja bajki raznih naroda i narodnosti širom svijeta. Prvi naslov koji se sjećam je Dječak Dub putuje svemirom, stajala je u vitrini moje nane/bake, osim ako sjećanje to nije sve izmiješalo svojom mistrijom, onako kako zna.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Možda Junaci Pavlove ulice, možda knjige Jacka Londona Priče s južnih mora, Bijeli očnjak, Zov divljine (malo čega se sjećam iz njih, ali bio sam začaran samim nazivom Priče s južnih mora – zarana sam otkrio kosmpolitski avanturizam), ali prva koja me je šokirala je Pukovniku nema tko da piše u ediciji zagrebačkog Znanja. Bio sam oduševljen i tužan istovremeno, a tužan zbog činjenice da su svi pisci koje smo čitali za lektiru bili mrtvi, pa sam mislio da je tako i Márquez mrtav. Neopisiva sreća se desila kad sam saznao da nije, i nedugo poslije, već kad sam bio u srednjoj školi, kupio sam njegova sabrana djela u izdanju zagrebačkog Globusa, svaka knjiga je imala njegov čuveni portret na naslovnici.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
Ponekad Borgesu, ponekad poljskim pjesnicima iza drugog svjetskog rata, Miloszu ili Herbertu, ili Emersonu, nekad Benjaminu. Nema pravila, sve knjige u mojoj biblioteci su na dohvat ruke.
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Na početku čitalačke karijere takve nisu postojale, čitao sam sve i uvijek do kraja.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
Sad u zrelim čitalačkim godinama nema takve, jer brzo odustajem, nisam naivan kao na početku čitalačke karijere.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
U svijetu Ursule K. Le Guin, u svijetu Leve ruke tame, ponekad bih navratio i do Tolkiena.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Nekad kad je avionski let jako loš, dobra knjiga pisca kojem vjerujem bi možda mogla pomoći.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Sad trenutno to bi bio Denis Johnson i njegova novela Train Dreams, jer sam danima pod utiskom istomenog filma snimljenog prema noveli.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Onu i one koje mi se trenutno vrzmaju po glavi u formi ideja i scena. Mada, mogao bi to biti roman Fiesta Ernesta Hemingwaya. Apsolutno razumijem tu knjigu i znam kako su se njeni junaci osjećali jer sam se i ja tako osjećao nakon rata. Možda bih više od nje želio da sam napisao Sto godina samoće, zaboravio sam je napomenuti kao knjigu koja je obilježila moje djetinjstvo (džepno Bigzovo izdanje stoji u mojoj memoriji), iako sam je čitao u srednjoj školi – produženo djetinjstvo.
Šta čitaju oni koji pišu: Laslo BlaškovićOpšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Nisam naletio na takvo.
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Mislim da svaki pisac ima svoj put, vrludav, krivudav, kakav god. To je kao otisak palca ili kažiprsta. Lična karta. Tako da ništa nije prekasno.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Nisam ljubitelj čestog druženja s piscima, iako mnoge poznajem i s mnogima sam dobar. Pisac bira samoću, to mu je najbolji drug/jaran, drugarica. Mislim da kada bih ih i doveo za isti sto, osjećao bih se stidljivo, nametljivo, jer bih ih sigurno svašta pitao, a pisci su čudna fele, neki i nisu druželjubivi, takve razumijem skroz. Mogao bih se napiti s nekim od njih, pa trčati ispred bikova u Pamploni, da sam u svojim tridesetim i da su tridesete godine 20. vijeka. Ili bih volio biti jaran s Ruževičem u razorenoj Varšavi dok traje rat i nakon njega. Isto bih volio da sam bio saputnik Waltera Benjamina, ja bih mu pomogao da se ukrca na neki brod u Španiji i spasi se nacista i vlastite ruke.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Kad sam već imao puno čitalačkih utakmica u nogama, počeo sam drvenom olovkom nekad da obilježavam pasuse ili dojmljive rečenice, “uši” su hereza i zločin. Markeri, to je već serijsko zlo u pitanju.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?
U zatvor bih ponio neku logorašku prozu, Jedan dan u životu Ivana Denisoviča (i ta knjiga mi je isto obilježila djetinjstvo, kao i Kiš, Karlo Štajner 7000 dana u Sibiru) ili Zašto se niste ubili? Viktora Frankla, da imam neku iluziju šta ću raditi kada odslužim kaznu.
Na pusto ostrvo bih ponio Kataloniji u čast, jer bih tamo mogao zamišljati sve moguće krajeve Španskog građanskog rata i kako bi se svjetska povijest razvijala da fašisti nisu pobijedili. Trenutno vidimo kako se razvija kada fašisti jesu pobijedili, ali i kako ideje nacizma vrlo dobro žive u zapadnjačkoj državi koja je slomila nacizam.
Šta trenutno čitate?
Mali roman o tišini Sema Mehmedinovića, Ovjerenu kopiju Srđana Gavrilovića…
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.