Šta čitaju oni koji pišu: Đorđe Krajišnik „Ono što knjiga može ponuditi spada u doživljaj višeg reda, da je nezamjenjivi saputnik u svemu što čini naše putovanje ovdje gdje jesmo i nas ovakvih kakvi jesmo“, kaže kritičar i pesnik Đorđe Krajišnik

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Seže u neposredno poslijeratno vrijeme u Sarajevu, osiromašeno i suženih dosega, ali smo, bez obzira na to, bili izloženi sretnoj mogućnosti istraživanja i mašte, dakle kreirali smo vlastiti sadržaj  bez obzira na pustoš i prazninu u kojoj smo se zatekli. Time smo nužno bili upućeni na tavane i podrume porodičnih kuća gdje smo nalazili ostatke jednog potonulog vremena, sa knjigama, stripovima i muzikom generacija prije nas, koje su bile prvotne kulturne spoznaje i uopšte dodir sa bilo kakvom vrstom umjetnosti. Ti tavani i podrumu postaju tako biblioteke i mali univerziteti, ali i privlačna mistika traganja i otkrivanja u polutami među sjenama, svojevrsna arheologija djetinjstva. Tako dolazi i do prvih svjesnih susreta sa knjigama i čitanjem. Pamtim sobu svog, nekoliko godina starijeg, prijatelja Srđana Mršića, pjesnika, u kojoj mi on čita knjige naglas. Tako smo provodili veliki dio naših školskih raspusta. Tu se negdje događa ta magična spoznaja o književnosti kao nečemu što te može odvesti u neki drugačiji svijet, mogućnost da se zaboraviš i zakoračiš negdje izvana. Otuda, moj prvi susret sa knjigama jeste proizišao iz tog usmenog iskustva, ali to ozračje unutrašnjeg mira, veo nekog svečanog čina koji se uvlači pod kožu, ostao je prisutan sve do danas kao suštinska kategorija pri susretanju sa svakom knjigom. Tad smo se, da tako kažem, zarazili saznanjem da ono što knjiga može ponuditi spada u doživljaj višeg reda, da je nezamjenjivi saputnik u svemu što čini naše putovanje ovdje gdje jesmo i nas ovakvih kakvi jesmo.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Prva knjiga čiji naslov zaista pamtim bila je Neretljansko blago Milorada Jankovića, iz ove perspektive rekao bih da je to bila knjiga o hrabrosti i ljubavi, ali i nekoj pravednosti u borbi za bolji svijet, za čovjekovu slobodu i ljubav. Međutim, neizostavno je, bar u tim formativnim godinama prisustvo Branka Ćopića. To je prvi pisac kojeg sam stvarno zavolio u ukupnosti. I „kriv“ je za mnogo toga poslije. On je svojim knjigama bio svjetionik dječijeg srca, mnogo toga što je Ćopić pisao utkalo se u moje djetinjstvo kriptomnezijski, tako da ni danas uopšte nisam siguran da li sam neke stvari zaista doživio ili sam ih kod njega pročitao. Ako bih u tom smislu morao birati to bi bile dvije knjige Bašta sljezove boje i Glava u klancu noge na vrancu, čak su u nekom izdanju štampane u jednom tomu. I danas mislim da je Bašta sljezove boje jedna od najljepših knjiga priča napisanih na našem jeziku, posebno prvi njen dio, toliko jezičke ljepote, toliko emocije i pripovjedačkog duha koji ulazi u svaku poru čitateljskog bića i trajno ga zavodi. Priča Pohod na mjesec ono je što bih poželio svakom djetetu, ta velika lekcija o snovima i nemogućnosti duboko je dirljiva priča o čovjeku kao takvom. Sa druge strane, u nešto starijem razdoblju dječaštva, kada se već traže i nešto drugačiji podražaji, za mene je formativna bila knjiga Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, koja daje neke sirove spoznaje, a potom Selindžerov Lovac u žitu kao prvi susret sa melanholijom i metafizičkim treptajima.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Lista bi bila jako duga, budući da se često vraćam piscima koje volim. Između recentnih knjiga koje kao kritičar čitam uvijek udjenem i nešto od onoga što sam već pročitao, neke knjige i više desetaka puta. Nikad moj čitalački put nije linearan, neprestano je kruženje kroz biblioteku kao zvjezdarnicu obilja. Ali imam vlastito „sveto trojstvo“ koje obnovim gotovo svake godine, po starini: Hamsun, Singer i Mirko Kovač. Jer me njihova književnost sve ove godine fascinira, taj zamah koji nude, svi ti šumovi, neprolazne ljudske drame i padovi, glib i kal kroz koji protagonisti prolaze, podzemlja i rastrojstva, meandiranje između povijesnog i individualnog, nikad mi ne mogu dosaditi.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Dugo godina sam osjećao svojevrstan stid jer nisam pročitao neke kanonske autore, zatim sam shvatio da svaka knjiga dolazi u onom trenutku kada nam je zaista potrebna. I da moramo čekati taj trenutak. Odnosno, ne postoji jedan redoslijed za sve, već svako stvara vlasiti izbor, kad će nam nešto doći prvi put je manje važno, bitno je da dođe. Dugo godina sam odlagao i više puta počinjao čitati „Proljeće Ivana Galeba“ Vladana Desnice, nekako sam se uvijek osjećao nespremnim za tu raskoš jezika i stil koji me je na neki način razoružavao do srži. I obično je tako, neke knjige odlažem ne zbog toga što ih ne razumijem, već stoga što onog trenutka kad ih počnem čitati stvaraju takav stepen uzbuđenja da nisam u stanju da ih dovršim. To je ona vrsta knjiga koja vam je godinama tu na radnom stolu, sve do jednog iznenadnog trenutka kad ničim izazvani stupite u nju i potvrdite sebi zašto ste je odlagali tako dugo. Raznese vas, razbije u parčiće i iznova sklopi.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Nemam takvu vrstu iskustva. Neke knjige te zaista udave, ali smatram da je i čitanje loših knjiga izuzetno važno. Moraju postojati i manje dobre knjige, da bismo znali koje su zaista uspjele pomjeriti granicu u stilskom ili bilo kojem drugom smislu. Na koncu, nije lako napisati ni lošu knjigu. Slobodan Šijan u svom Filmusu kaže da je njima, kao tada mladim filmadžijama, Tom Gotovac savjetovao da je izuzetno važno gledati filmove američke B produkcije, jer se u njima vide sve sitnice koje su potrebne da bi se stvarao uspješan film. Drugim riječima, kroz žanrovski treš i na rubovima se može vidjeti mnogo toga značajnog u zanatskom smislu.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Zapravo, svaki dan živim u svijetu nekog književnog djela. Jer dok čitam prestaju svi drugi mogući svjetovi i sa njima saživljen ja stupam u svakodnevicu. Ipak, ostao bih u Majstoru i Margariti, ali i u Spokoju Ahmeda Hamdi Tanpinara, te u Noću ispod kamenog mosta Lea Perutza. Shvatili ste već, ne mogu dati baš odgovor koji podrazumijeva samo jedno djelo, uvijek postoji ono i…

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Nemam takvih situacija, iz prostor razloga jer uvijek imam knjigu pri ruci. Kao kauboj što se ne odvaja od svog revolvera i šešira, tako ni ja ne stupam preko praga bez knjige. Ako krenem u gradski prijevoz knjiga je tu u ruksaku, ako negdje dalje putujem ona je opet tu, ako sam na plaži nosim je, ako sam pošao u MUP ili opštinu da vadim dokumente znam da moram imati knjigu, jer ću čekati, a jedini pakao za mene jeste čekati nešto bez knjige. Dakle, ne izlazim iz stana ako nemam uz sebe neku knjigu, prosto nikad ne znam gdje ću nešto morati čekati i gdje bih mogao zaglaviti u nekom limbu birokratije ili gužve. Postoji jedna mala legenda, svojevremeno smo bili na nekom vikend partiju, i u neka doba noći ja sam, tvrde poznanici, među ljude sišao sa knjigom. A događalo se i da sa knjigom izađem iz gradskog prijevoza i čitam je ulicom, jer sam u samom finišu i ne mogu prestati samo zbog toga što sam stigao na odredište. Prosto, kad me sve umori znam gdje ću se sakriti. Otuda, kada putujem ja najmanje razmišljam o odjeći koju ću nositi sa sobom, a najviše o tome kako da se ne pretovarim knjigama, jer iako znam da za sedam dana imam ograničeno vrijeme ja po obavezi nosim priručnu biblioteku, jer sa knjigama nigdje nisam sam. 

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Nikad ne bih odbio knjigu Marka Pogačara, kad bih imao tu mogućnost da objavljujem knjige siguran sam da bi on bio jedan od prvih. Kao i Arian Leka. Riječ je o dva savremenika čijim se novim knjigama istinski radujem, jer su praznici, uvijek i iznova.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Da se ne lažemo, mnoge, kao i svi drugi koji pišu. Često se desi takva situacija, sve što te oduševi i pomjeri smatraš na neki način svojim. Ipak, posljednji put mi se to desilo sa romanom Porijeko Saše Stanišića, već nakon prvih tridesetak stranica sam ostavio knjigu, potpuno razočaran jer ja to nisam napisao, pa opet drugi put, da bih je tek iz trećeg puta uspio do kraja pročitati s knedlom u grlu.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Nemam baš jasan odgovor na ovo pitanje, ili se bar nisam susreo sa takvim događajem. Naravno, mnogo toga mi ne legne, ali to jednostavno doživljavam tako jer nije moja šolja čaja. Veći problem mi predstavljaju izvikani postjugoslovenski autori koji zauzimaju ogroman prostor i popularnost bez utemeljenja, ali to je već neka druga tema. 

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Već sam na neki način odgovorio na ovo pitanje, ne mislim da je u književnosti bilo šta prekasno ili prerano, sve dođe tačno u onom trenutku kad nam treba ili ga prizovemo.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Izazovno pitanje, ponekad mislim da je najbolje neupoznati autore koje voliš, jer djelo i pisaci često nekako djeluju udaljeno. Nekad ne možeš vjerovati da je takav idiot napisao nešto tako dobro. No, nužnost odgovora me primorava da se odlučim:  Kafka, Gombrovič, Dubravka Ugrešić, Crnjanski i Geza Čat. Ne pitajte me zašto.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Baš u ovom trenutku kada odgovaram na vaša pitanja muči me misao da već treći dan nemam grafitnu olovku u kući, prethodna se potrošila, a ja gotovo da nisam u stanju čitati bez šrvrljanja po marginama knjige. Tu ostavljam znakove koje često ni sam nisam u stanju rastumačiti, ali su mi neophodni, jer imam dojam da ništa od pročitanog ne bih znao bez olovke u ruci.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Odgovor je ovdje jednoznačan, bilo koju knjigu poezije Danijela Dragojevića, prije svega jer je utješna, i korenspondira sa nečim mnogo većim od nas samih. Bar u mom slučaju Dragojević znači mir, i u najstresnijim i u najsretnijim razdobljima.

Šta trenutno čitate?

To je za mene kompleksno pitanje, mnogo započinjem, i mnogo toga teče uporedo. Pa se redovno nakupi sedam-osam knjiga kojima sam pri kraju, pa odredim dan kada dovršavam ono što nije dočitano. Trenutno su na stolu tu ispred mene Tko je taj čovjek Borisa Dežulovića, Kiklop Ranka Marinkovića, Lijek potiv melanholije Slađane Nine Perković, Nigde kopna na vidiku Čarsla Simića i  Velika knjiga lirske poezije – Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početka do danas (drugi tom) Slobodana Blagojevića, a vrebaju me sa druge gomile tek otškirnuite Autokorekcija Etgara Kereta, Zadnji dan mira Ivane Sajko i Ovjerena kopija Srđana Gavrilovića.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.