Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Dječaci lovci s Misisipija Majna Rida. Pišem fonetski, onako kako je pisalo na naslovnici. Bilo je to izdanje sarajevske Svjetlosti iz tamo nekih pedesetih. Tri brata kreću u potragu za krznom bijelog bizona, krstare na konjima Amerikom i usput, naravno, svašta dožive… Omladinski pikarski western, tako nešto. Taman za malog Borisa koji je tada imao, valjda, sedam-osam godina. Knjiga me dočekala u dječjoj biblioteci mog oca koju su djed i baka sačuvali. Bio je tamo i Dejvid Kroket u šest knjiga, Vinetu u tri toma, pa neke ruske priče, jasno, pošto je djed bio Rus. Uglavnom, nemam pojma zašto su dječaci tražili to bizonovo krzno, čini mi se da ih je kod kuće čekao bolesni otac, valjda je njemu trebalo, ali šta će bolesnom čovjeku krzno, pa još bijelog bizona, to stvarno ne bih znao reći. Izgleda da ću morati opet pročitati.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Ona baka iz prethodnog odgovora bila je nastavnica srpsko-hrvatskog jezika i književnosti u sarajevskoj gimnaziji i vrlo brzo me uzela pod svoje. Bio je to ozbiljan dril, naučio sam čitati i pisati s četiri, pa sam se u prvom razredu osnovne, dok je ekipa sricala prva slova, strašno dosađivao. Uglavnom, kada mi je bilo, možda, deset-jedanaest godina baka je zaključila da je vrijeme za malo ozbiljniju literaturu pa mi je dala da čitam Andrićevu Decu i još neke priče. Bio sam raznesen, fasciniran, zbunjen i pomalo prestrašen. Tako valjda izgleda odrastanje.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
E, zabavna priča, barem meni. S trinaest godina, sada već u izbjeglištvu, nakon što je počela okupacija Sarajeva, u kojem su ostali otac, djed i baka, zaključio sam da je vrijeme da se sam pobrinem za svoju odraslu lektiru. Pa sam na tetinim policama, u Dalmaciji, gdje smo se majka, brat i ja sklonili, proučavao te neke velike, prave knjige. I naiđem na Dostojevskog: okej, za ovog sam čuo. Ona sabrana djela u tamnoplavim koricama, s njegovim potpisom na naslovnici, zlatnom bojom. Izdanje iz osamdesetih. Samo, knjige su nekako debele, tko će s tim izaći na kraj. Pa uzimam najtanju, tamo su Zapisi iz podzemlja, Kockar i Zimske beleške o letnjim utiscima. Legnem navečer u krevet, čitam Kockara, dobro, zatim Zimske beleške, u redu, a onda… Zapisi iz podzemlja su me rasturili, tada sam prvi put doživio onaj magični osjećaj s početaka svih naših čitalačkih puteva, ono kad pomisliš: ovaj čovjek me poznaje bolje nego što znam sam sebe, pretvara u riječi nešto što oduvijek postoji u meni, ali nisam znao da se može izgovoriti. Suludo. Nisam zaspao do jutra i te sam noći, jasno se sjećam, donio čvrstu odluku da ću se u životu, na ovaj ili onaj način, baviti književnošću.
Fast forward, tačno deset godina kasnije, sada sam apsolvent komparativne književnosti u Zagrebu i pada mi na pamet da opet pročitam Zapise. Čitam ih, naravno, kao što ih nadobudni apsolvent i treba čitati, analiziram nekakve narativne razine, mudrujem o poziciji pripovjedača i sve što s tim ide. I nakon toga, Zapisima iz podzemlja se vraćam svakih deset godina, da provjerim koliko su se u međuvremenu promijenili, to mi je sad neki cjeloživotni konceptualni ritual, šta li. S trideset i tri čitao sam dekoncentriran jer sam tada bio tipični prekarni radnik u kulturi, rasut između deset poslova i angažmana, s četrdeset i tri čitao sam ih s ogromnom nježnošću prema sva tri prethodna Borisa, onom od 13, onom od 23 i onom od 33, a kako ću ih čitati sljedeći put, saznat ću za sedam godina.
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Biblija. Em mi je dosadna, em ionako znaš sve te ključne priče i motive. Vjerovatno ne pomaže to što ne volim kršćanstvo.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
Nema je, zaista ne. Toliko je knjiga zbog kojih žalim što ih još uvijek nisam pročitao, pa sad još i da žalim zbog onih koje jesam, nema smisla.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
Obično se ne vodi kao književno djelo, ali Platonova Gozba, odnosno Simpozij, kako je prevedeno u Hrvatskoj, mi djeluje skroz okej. Izležavaš se, piješ, jedeš, malo slušaš tog Sokrata jer je pametan, pa se malo makneš od njega kad ti postane dosadan.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Iskreno, najčešće ne žalim za tim što nemam knjigu, nego što imam pri ruci smartphone ili laptop. Pa onda skrolam i skrolam i skrolam umjesto da čitam neku dobru knjigu. Ili lošu, uostalom. Nisam po ovome poseban, pretpostavljam, svima nam je pažnja rasuta po internetu, osim što je meni, dodatno, osnovni posao pisanje komentara aktualnih događanja. Tako da mi svakodnevno praćenje portala ustvari spada u radnu obavezu, moglo bi se reći, što nimalo ne pomaže.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Milenka Bodirogića. Da objasnim kontekst, u Hrvatskoj je kulturna politika koju sada već 10 godina provodi HDZ-ova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek takva da vrlo perfidno, bez službene zabrane, otežava ili onemogućava izdavanje knjiga pisaca iz Srbije, kao i drugih država u kojima se govori i piše našim jezikom. I sad, imena koja su ovdašnjoj publici poznata odranije, recimo Basara, Valjarević i tako dalje, još nekako i prebace granicu, ali one i oni koji su debitirali u posljednje vrijeme teško. A meni su se među njima, eto, posebno svidjeli Bodirogićevi Po šumama i gorama i Pesak pjeskare.
Šta čitaju oni koji pišu: Laslo BlaškovićKoju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Ne znam zašto, prvi mi je pao na pamet Underworld Dona DeLilla. Njega i inače jako volim, a svih 700-800 stranica tog romana, ili koliko već Podzemlje ima, čitao sam s mišlju: kako je samo pogodio ovaj ton i kako ga drži, kako bih volio da ja to mogu.
Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Krležine Zastave. Potpuno mi je jasno zašto je to velik roman, blizak mi je i po jugoslavenskoj tematici i po lijevoj politici, ali brate, pametni muškarci raspravljaju li ga raspravljaju, žene su uglavnom kurve ili svetice, daj nemoj me zajebavati.
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Imam svoj popis literature koju je davno “trebalo” pročitati, a ja nisam, to je valjda ona lista srama koju manje-više imamo svi koji čitamo. Zadnji kojeg sam sklonio s te liste je, evo, Thomas Mann i njegova Čarobna gora. Kakav roman i kako mi je žao što ga nisam čitao prije, recimo, dvadesetak godina.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Heh, više puta sam se osvjedočio da je svoje autorske heroje bolje ne upoznavati i da sjajni autori i sjajne autorice znaju biti nešto manje sjajni ljudi. Tako da ću ovaj izbor napraviti po drukčijem ključu: François Rabelais, Hunter S. Thompson, Marguerite Duras, James Joyce, Venedikt Jerofejev i puno, puno alkohola i ostalih opijata, prema željama gostiju.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Ako je papirnata, onda črčkam po marginama, obično samo označim nekakvim iksićem da tu ima nešto zanimljivo pa poslije pokušavam uzaludno rekonstruirati šta mi je to tačno bilo zanimljivo. Ako je elektronička knjiga, onda highlightam na sve strane.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?
Na pusto ostrvo vjerovatno Kafku, Proces, znam da je prvoloptaški, ali ta ljubav ne jenjava već 30-ak godina. U zatvor, pošto sam dobio doživotnu, Zapise iz podzemlja. Da ne zeznem onaj ritual.
Šta trenutno čitate?
Algospeak Adama Aleksica, mladog američkog lingvista koji je, kao što slutite prema prezimenu, porijeklom odavde, konkretnije roditelji su mu devedesetih iz Beograda emigrirali u New York. Na Harvardu je doktorirao tezom o odnosu srpskog i hrvatskog jezika, a u međuvremenu je postao poprilično poznat preko TikToka, gdje ćete ga naći ako ukucate “Etimology Nerd”. Algospeak je njegova prva knjiga, bavi se utjecajem algoritama na jezik, tek sam je krenuo čitati, ali već osjećam kako mi se mozak odmara. Divno je nakon ovdašnjih rasprava o jeziku, čvrsto usidrenih u 19. vijeku, čitati nekog tko vam se javlja iz dalekog 21. stoljeća.
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.