Norman Majler: Beli crnac (I deo) Beli crnac, poznati esej Normana Majlera, donosi priču o prvobitnim hipsterima, egzistencijalnom i kulturološkom pokretu, džezu, položaju crne zajednice...

Nasuprot neporecivoj snazi tradicije, nas su privlačili takvi centrifugalni mamci kao što je bio esej Normana Majlera Beli crnac, široka dostupnost džez ploča i knjiga koju još smatram jednim od velikih američkih romana, Na putu Džeka Keruaka“, piše Tomas Pinčon.
Već kada je objavljen 1957. godine, Majlerov „Beli crnac“ imao je značajnog odjeka. Bio je to prvi put da neko iz neposredne blizine opisuje novi senzibilitet, oličen u hipsteru, belom crncu, njegova shvatanja, ličnost, jezik i stavove i smešta ih u širi društveni i politički kontekst.
Esej je, kao i njegov pisac, vremenom postajao sve čuveniji, a i ozloglašeniji u pojedinim krugovima, ali je bez sumnje postao značajno štivo za razumevanje prelomnog doba u američkoj, pa i svetskoj kulturi. U narednih nekoliko dana objavićemo zato „Belog crnca“, tim pre što i Hipster, onako kako ga opisuje Majler, odudara od shvatanja kakvo preovlađuje o hipsterima danas i kakvo hipsteri imaju o samima sebi.

Naša potraga za buntovnicima generacije dovela nas je do hipstera. Hipster je sav ispreturani enfant terrible. U skladu sa svojim dobom, on pokušava da se raskusura s konformistima kroz neprimetnost… Ne možete intervjuisati hipstera, jer je njegov glavni cilj da se drži van društva koje, uveren je on, pokušava da svakog napravi po svom liku. On koristi marihuanu, jer mu ona pruža iskustva koja ne mogu da budu podeljena sa „skockanima“[1]… Hipster može da bude džez muzičar; retko kad je umetnik, a skoro nikad pisac. Može da zarađuje za život kao sitni kriminalac, skitnica, fizikalac na karnevalima, frilenser u Grinič Vilidžu, ali su neki od hipstera našli sigurno utočište u slojevima s većim prihodima kao komičari na televiziji ili filmski glumci. (Džejms Din, na primer, bio je hipsterski heroj)… U iskušenju smo da hipstere opišemo pomoću psihijatrijske terminologije kao infantilne, ali je znak njihove infantilnosti znak vremena… Kao jedini ekstremni nekonformista svoje generacije, pokazuje se moćnim da konformiste privuče andergraundu kroz novinske navode o njegovoj delinkvenciji, njegovom nesputanom džezu i njegovom emotivnom mumlanju.

(„Rođeni 1930: Neizgubljena generacija“, Karolin Bird, Harpers Bazar, feb. 1957)

Verovatno nikada nećemo moći da odredimo kakvu psihičku pustoš su koncentracioni logori i atomska bomba naneli na polje nesvesnog u umu skoro svakoga ko živi u ovim vremenima. Po prvi put u istoriji civilizacije, a verovatno i prvi put u istoriji uopšte, prinuđeni smo da živimo sa potisnutim saznanjem da i najsitniji aspekti naše ličnosti ili najneznatnije projekcije naših ideja, kao i odsustvo ideja i odsustvo ličnosti, mogu jednako da znače da smo ipak prokleti da umremo kao brojka u nekoj pukoj statističkoj operaciji u kojoj će nam se brojati zubi, i kosa će nam biti sačuvana, ali će nam sama smrt biti neznatna, i bez časti, i neprimetna, smrt koja neće uslediti s dostojanstvom kao izvesnom posledicom ozbiljnih poteza koje smo izabrali, već će smrt pre doneti deux ex machina u gasnoj komori ili gradu prepunom radijacije; i tako ako usred civilizacije – te civilizacije zasnovane na faustovskom porivu da stekne prevlast nad prirodom ovladavajući vremenom, ovladavajući vezama društvenih uzroka i posledica – usred ekonomske civilizacije zasnovane na uverenju da bi vreme zaista moglo biti podvrgnuto našoj volji, naša psiha izložila je samu sebe neprihvatljivoj strepnji da je, pošto je smrt bezrazložna, i život sam bezrazložan, a da vreme kojem su uskraćeni uzroci i posledice mora da stane.

Drugi svetski rat predstavljao je ogledalo za stanje čoveka i svako ko je pogledao u njega ostao je zaslepljen. Ako je na desetine miliona ljudi pobijeno u koncentracionim logorima, u neumoljivoj agoniji i trzajima superdržava zasnovanih na nikad rešivim protivrečnostima nepravde, čovek je bio dužan da vidi da je, bez obzira na to koliko obogaljena i izopačena slika čoveka bila, društvo koje je stvorio ipak bilo njegovo delo, njegovo kolektivno delo (u najmanju ruku njegova kolektivna kreacija iz prošlosti), a ako je društvo bilo tako ubitačno, ko bi onda mogao da zanemari i najgnusnija pitanja o njegovoj pravoj prirodi?

Još gore. Teško da je uspevao da očuva hrabrost da bude individua, da govori svojim glasom, jer su vremena u kojima bi mogao da se samodovoljno smatra delom elite time što je radikalan zauvek prošla. Čovek je znao da bi, čim se ne bi složio, ukazivao na svoj život i mogao je biti prozvan bilo koje godine očigledne krize. Ne čudi onda što su to bile godine konformizma i depresije. Zadah straha izbio je iz svake pore američkog života, a mi patimo od kolektivnog nedostatka drskosti. Jedina odvažnost, uz retke izuzetke, kojoj svedočimo bila je izolovana odvažnost izolovanih ljudi.

2.

Na ovoj se sumornoj slici javio taj fenomen: američki egzistencijalista – hipster, čovek koji zna da je, ako nam je kolektivno stanje takvo da živimo uz instant smrt u atomskom ratu, relativno brzu smrt u Državi kao l’univers concentrationnaire, ili uz laganu smrt u konformitetu uz ugušeni instinkt za svakom kreativnošću ili pobunom (i takvom štetom po svest, i po srce, i po jetru, i po nerve da je nijedna fondacija za ispitivanje kancera usput neće otkriti), ako je sudbina čoveka XX veka da od puberteta do prerane starosti živi sa smrću, zašto je onda jedini životodavni odgovor prihvatanje uslova smrti, da se živi sa smrću kao neposrednom opasnošću, rastavljanje sebe od društva, da se postoji bez korena, da se krene na neistraženo putovanje u pobunjene imperative sopstva. Ukratko, bilo da je život zločinac ili nije, odluka je da se ohrabri psihopata u sebi, da se istraži taj domen iskustva u kojem je sigurnost dosada i samim tim bolest, a postoji se u sadašnjosti, u toj beskrajnoj sadašnjosti bez prošlosti i budućnosti, sećanja ili svesne namere, život u kojem čovek mora da gura[2] dok ne bude potučen, gde mora da se kocka sa svojim energijama kroz sve te male ili velike krize hrabrosti i nepredviđene situacije koje mu zaposedaju dan, gde mora da bude u fazonu[3] ili da bude proklet da ne svinguje[4]. Nepisana suština hipa, njegove psihopatske briljantnosti, treperi zajedno sa znanjem da nove vrste pobeda povećavaju snagu za nove vrste percepcije, a porazi, pogrešne vrste poraza, napadaju telo i zarobljavaju energiju sve dok se ne bude bačen iza rešetaka zatvorske klime sačinjene od navika drugih ljudi, njihovih poraza, dosade, tihog očajavanja i prigušenog hladnog samorazarajućeg besa.

Ili si “hip” ili “skockan” (alternativa kakvu svaka nova generacija koja dospeva za Američki život počinje da oseća), ili si buntovnik ili konformista, ili si graničar na Divljem zapadu američkog noćnog života ili si skockana ćelija uhvaćena u zamku totalitarnog tkiva američkog društva, osuđena na to da se milom ili silom povinuje ako bi da uspe.

Totalitarno društvo stavlja ogromne zahteve pred hrabrost čoveka, a zahtevi delimično totalitarnog društva čak su i veći jer je i opšta strepnja veća. Zapravo, da bi se bio čovek gotovo svaka vrsta nekonvencionalnog poteza često traži disproporcionalnu hrabrost. Zato nije slučajno što je izvor Hipa Crnac, pošto on već dva veka živi na margini između totalitarizma i demokratije. Ali postojanje Hipa kao delotvorne filozofije u podsvetovima Američkog života, verovatno je dug džezu i njegovom poput noža oštrom ulasku u kulturu, njegovom finom, ali toliko prodirućem uticaju na avangardnu generaciju – tu postratnu generaciju avanturista koja je (neki svesno, neki osmozom) apsorbovala lekcije razočaranja i gađenja iz dvadesetih godina, Depresije i Rata. Deleći kolektivno nepoverenje u reči ljudi koji su imali previše novca i kontrolisali su previše stvari, oni su skoro jednako žestoko spoznali i nepoverenje u društveno monolitne ideje o samotnjaku, stabilnoj porodici i uzornom ljubavnom životu. Iako bi se intelektualne preteče ove generacije mogle pratiti do tako različitih uticaja kao što su D. H. Lorens, Henri Miler i Vilhelm Rajh, njihovom shvatanju najviše bi odgovarala Hemingvejeva životna filozofija: u lošem svetu, kao što bi iznova i iznova ponavljao (kad bi predahnuo od svoje skorojevićke snobovštine i posvećenosti gurmanlucima), u lošem svetu nema ni ljubavi, ni milosti, ni milosrđa, niti pravde, osim ako čovek ne sačuva svoju hrabrost i to se zaista poklapalo sa nekim činjenicama. Ono što se još preciznije poklapalo sa potrebama avanturista bio je Hemingvejev kategorički imperativ da je ono što mu je činilo da se oseća dobro samim tim postajalo Dobro.

Zato nije ni čudo što je u određenim gradovima Amerike, u Njujorku naravno, i Nju Orleansu, u Čikagu, i San Francisku, i Los Anđelesu, u tako američkim gradovima poput Pariza ili Meksiko Sitija, ovaj posebni deo generacije bio privučen time što je Crnac imao da ponudi. Na takvim mestima, kao što je Grinič Vilidž, ménage-à-trois bio je uobličen – boem i maloletni delinkvent sreo se licem u lice sa Crncem, i hipster je postao činjenica u Američkom životu. Ako je marihuana bila burma, dete je bio jezik hipa, jer je njegov argo davao izraz apstraktnim stanjima osećanja koja su svi mogli da podele, u najmanju ruku svi koji su bili Hip. A na ovo venčanje belog i crnog Crnac je bio taj koji je doneo kulturni miraz. Svaki Crnac koji želi da živi mora od prvog svog dana da živi sa opasnošću i nijedno mu iskustvo nikad ne može biti uzgredno, nema tog Crnca koji može da protumara niz ulicu bez realne izvesnosti da će ga u njegovoj šetnji posetiti nasilje. Pojave koje za prosečnog belca znače sigurnost: majka i dom, umivaonik i porodica, nisu čak ni predmet ismevanja miliona Crnaca; one su nemoguće. Crnac ima najjednostavniju alternativu: živi život stalnog poniženja ili uvek preteće opasnosti. U takvoj podeli karata, gde je paranoja jednako važna za opstanak koliko i krv, Crnac je preživeo i počeo da se razvija prateći potrebe svog tela gde god je to mogao. Znajući u ćelijama svog bića da je život rat, ništa drugo do rat, Crnac (čast izuzecima) retko je mogao da priušti sebi sofisticirana civilizacijska ograničavanja i zato je, da bi opstao, čuvao primitivno umeće, živeo je u ogromnoj sadašnjosti, životario je zarad odušaka subotnjih večeri, odričući se užitaka uma zarad mnogo obaveznijih užitaka tela, a svojom muzikom dao je glas karakteru i kvalitetu svog postojanja, svom gnevu i beskrajnim varijacijama radosti, požude, klonuća, režanja, grčenja, štipanja, vrištanja i očaja svog orgazma. Jer džez je orgazam, to je muzika orgazma, dobrog orgazma i lošeg, i tako je progovorio uzduž i popreko nacije, obraćao se kroz umetnost čak i tamo gde je bio zalivan[5], izopačen, pokvaren i umalo ubijen, govorio je bez obzira na to šta je utiralo popularni put trenutnim egzistencijalnim stanjima na koja su neki belci mogli da odgovore, to je zaista bilo saopštavanje kroz umetnost jer je reklo “ja osećam ovo, a sad to osećaš i ti”.

Bio je to, dakle, novi soj avanturista, urbanih avanturista koji su lutali noću u potrazi za delima sa crnačkim kodom, a po meri onoga što su i sami radili. Hipster je upio egzistencijalne sinapse Crnca i praktično se može smatrati belim Crncem.

Da bi bio egzistencijalista, čovek mora biti u stanju oseća sebe – moraju se znati svoji prohtevi, svoji besovi, svoje muke, mora se biti svestan prirode svojih frustracija i mora se znati šta bi ih zadovoljilo. Precivilizovani čovek može da bude egzistencijalista samo ako je to šik, a to napušta sasvim brzo zarad sledeće mode. Da bi se bio pravi egzistencijalista (nasuprot Sartrovom shvatanju) mora se biti religiozan, mora se imati osećanje “svrhe” – šta god ta “svrha” bila – jer život usmeren verovanjem u nužnost akcije jeste život posvećen predstavi da je supstrat egzistencije potraga, sa krajem punim značenja, ali tajanstvenim; nemoguće je živeti takav život osim ako osećanja ne hrane to temeljno ubeđenje. Samo Francuzi, otuđeni preko otuđenja od svog nesvesnog, mogli su da prigrle egzistencijalističku filozofiju bez da je uopšte osećaju; zapravo samo Francuz je time što je obznanio da nesvesno ne postoji mogao potom da nastavi da istražuje delikatnu zamršenost svesti, mikroskopski čulno i sve osim neopisivih frissons duševnog postanja, sa namerom da konačno stvori teologiju ateizma i tako ustvrdi da je u svetu apsurdnosti egzistencijalna apsurdnost najkoherentnija.

U dijalogu ateiste i mistika, ateista je na strani života, racionalnog života, nedijalektičnog života – jer on smrt pojma kao prazninu, on može, bez obzira na to koliko to bilo iscrpljujuće ili očajnički, da ne želi ništa sem života; njegov je ponos to što ne preokreće svoju slabost i duhovnu klonulost u romantičarsko iščekivanje smrti, jer je za takav odnos prema smrti dovoljno da on bude razrađen pomoću imaginacije u univerzum smilene strukture i moralne usklađenosti.

Ipak ovaj stameni argument tek malo šta može da znači za mistika. Mistik može da prihvati ateistin opis njegove slabosti, može da se složi s tim da je njegov misticizam odgovor na očaj. Ali ipak… Ipak, njegov je argument da je on, mistik, na posletku taj koji je odabrao da živi sa smrću i time je smrt njegovo iskustvo, a ne ateističko, a da je ateista, izbegavajući bezgranične dimenzije dubokog beznađa doveo sebe u situaciju da ne može da sudi o iskustvu. Pravi argument koji mistik mora uvek da unapređuje je pre svega intenzitet njegove lične vizije – njegov argument zavisi od vizije upravo zato što je to što je ono spoznato u viziji toliko izuzetno da nijedan racionalni argument, niti hipoteza o “okeanskom osećanju”, a ponajmanje skeptička svođenja, ne mogu da objasne do kraja šta je to što je za njega postalo stvarnost stvarnija od stvarnosti pomne razumske logike. Njegovo unutrašnje osećanje mogućnosti u sklopu sa smrću je njegova logika. To važi i za egzistencijalistu. I za psihopatu. I za sveca, i za toreadora, i za ljubavnika. Zajednički imenilac svima njima je goruća svest o sadašnjosti, upravo ta usijana svest koju su im mogućnosti povezane sa smrću otvorile.

Tu je očaj produbljen do stanja koje omogućava da se ostane u životu samo uz privlačnost smrti, ali im je nagrada saznanje da je sve što se dešava u svakom trenu električne sadašnjosti dobro ili loše po njih, dobro ili loše po njihovu stvar, njihovu ljubav, njihovo činjenje, njihove potrebe.

Ovo je ta spoznaja koja omogućava neobičnu zajednicu osećanja u svetu hipstera, tačnije prigušeno privlačni preporod religije, ali element koji je uzbudljiv, uznemirujući, možda i košmaran, to je da su nepomirljive suprotnosti legle zajedno u krevet, unutrašnji život i nasilni život, orgije i san o ljubavi, želja za ubistvom i želja za stvaranjem, dijalektički koncept postojanja sa žudnjom za moći, mračno, romantično, a ipak nesporno dinamično shvatanje postojanja, jer on gleda na svakog muškarca i ženu kao na individuu koja se kreće kroz svaki trenutak života napred u razvoj ili unazad u smrt.

Prevod: Matija Jovandić

[1] 1) U originalu: squere – (sleng) konvencionalna osoba, osoba sklona uređenom životu, po opšteprihvaćenim vrednostima, četo tradicionalističkih uverenja; naivan, tup. (Sve napomene su prevodiočeve.)
[2] U originalu: go – (sleng) imati seksualni odnos
[3] U originalu: with it – (sleng) u toku sa trenutnim stilovima ili trendovima, u fazonu.
[4] U originalu: swing – ljuljati, ali i (sleng) menjati uzajamno partnere, svingovati.
[5] U originalu: watered, to water – (sleng) ubrizgavati amfetamin.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: