Nema, neka i ne bude („Nema, neka i ne bude“, Edina Szvoren)

SHARE:

maxresdefault

Htijući utvrditi razlike između romana i kratke priče Julio Cortazar je citirao kolegu pisca, ljubitelja boksa, te kazao da ”roman uvijek pobjeđuje osvajajući bodove, dok priča mora pobijediti nokautom”. Prva, na hrvatski jezik prevedena proza mađarske književnice Edine Szvoren ”Nema, neka i ne bude” (Ljevak, 2017., prijevod Xenia Detoni) u potpunosti dokazuje navedenu usporedbu. Efektne, bolne, subjektivne, otvorena početka i kraja, kratke priče iz ove zbirke objedinjene su naracijom u prvom licu, fragmentarnošću te elementima epskog i lirskog.

Ova iznimno uspjela proza isprepletene strukture fokusira se na pojedinca, njegovo mjesto u obitelji te odnose koji među njima vladaju. Istočnoblokovska politika poslužila je samo kao okvir na kojem autorica ocrtava likove i prikazuje rasap obitelji. Szvoren ju je gotovo u potpunosti prešutjela, ali je u pričama prisutna u vidu  praznih tanjura, općem nezadovoljstvu, otuđenju i alkoholizmu.

"Nema, neka i ne bude", Edina Szvoren, Ljevak, Zagreb, 2017.

“Nema, neka i ne bude”, Edina Szvoren, Ljevak, Zagreb, 2017.

Većinu priča ispripovijedala su djeca koja kroz vlastitu svakodnevicu prikazuju modele obitelji te način na koji se bore sa problemima i jedni s drugima. Na prvu bi se moglo kazati da Szvoren bježi od ”velikih tema”, ali svaki događaj ispričan u ovim pričama počiva na nečemu mnogo širem nego što se doima na površini. Pripovjedači/ce očeve i majke ironično nazivaju Dragma, Dragitata, Mamica, Tatica i tu se, na tim mjestima izdiže nepremostivi jaz između dječjeg svijeta i svijeta odraslih. Iz tih glasova ne izlaze potpuni portreti junaka, nego samo slike subjektivnih doživljaja. Otac tako nema crte lica, visinu ili miris, on je za promatrača utjelovljenje jedne istaknute karakterne osobine ili ponavljajućeg obrasca ponašanja. Stoga će pripovjedač kazati da je ”komoda teška koliko i očeva šutnja” ili pripovjedačica koja promatra što se događa u kući nakon ručka: ”Sad od Oca očekujem da sjedne, jedan sat čita, mene ni ne pogleda, uz cigaretu gucne koji gutljaj vina, a mene da pritom zaboli grlo od suspregnuta plača.” Prepuštajući pripovijedanje u pojedinim pričama nekolicini pripovjedača čitatelj doživljava promjenu perspektive i bolje upoznaje likove, ali pritom ostaje netaknuta stilska ekonomičnost i jedinstven dojam.

Suvremena ženska proza sklona je pripovijedanju u prvom licu, intimnoj atmosferi te popularizaciji regionalne kulture. U bosanskohercegovačkoj književnosti u ovom se smislu istaknula kratkopričašica Lejle Kalamujić zbirkom ”Zovite me Esteban” čiju tematsku okosnicu čine rastanak i gubitak. Svijet oko pripovjedačice se raspada, odlasci i smrt su uobičajena stvar. Sličan efekt postiže i slovačka književnica Monika Kompanikova kratkim romanom ”Peti brod” u kojem pripovjedačica, djevojčica, iskazuje nemjerljivu žudnju za zaštitom i obitelji. Njezin svijet čine nepostojeći otac, promiskuitetna majka i hladan stan.

Edina Szvoren kroz suhi humor s čitateljem dijeli samo komadiće života literarnih junaka, ali filmskim, krupnim kadrovima uspijeva predočiti njihovu psihologiju. U žarišnim mjestima ovih priča izranja otac kao središnja figura, proizvod patrijarhata i neimaštine. Siromašni ručak podrazumijeva samo komadiće krumpira dok se na očevom pak nađe komad mesa s kojeg će skinuti mrvicu, s vrha viljuške, i podijeliti s djetetom samo ako je dobre volje. Nostalgična nota ove proze ne usmjerava čitatelja da žali za onim što je prošlo, nego za onim što tek treba doći. Szvoren je iscrpila sve potencijale kratke priče shvaćajući je dovoljno velikim prostorom za iskazivanje svog širokog spisateljskog senzibiliteta.

magdalena-blazevic