Jelena Lengold: Moderna književnost je na rubu nervnog sloma

Neke teorije već su obznanile smrt postmodernizma, a Vi ste u jednom intervjuu rekli da je on nakratko zbunio čitaoce, jer se učinilo da piscima nije ni važno da budu shvaćeni. Ali možemo li išta reći o karakteristikama savremenog književnog stvaralaštva, koje dolazi posle postmodernizma?

Jako mi je teško da sagledam celokupno savremeno književno stvaralaštvo, i još plus da ga definišem. Mogućnosti za grešku pri takvom nekom pokušaju su vrlo velike, iz nekoliko razloga. Pre svega, to što sam pisac, ne čini me stručnim, teoretskim poznavaocem književnosti. Ja sam običan čitalac, kao i bilo ko drugi. Iz čega proizilazi druga mogućnost za grešku, jer savremena književnost za mene je ono što ja čitam. I zato, samo na osnovu svog čitalačkog iskustva i svog čitalačkog ukusa, ja mogu sa zadovoljstvom da konstatujem da je savremena književnost postala pre svega mnogo komunikativnija i mnogo otvorenija prema ljudskoj emociji, i to ovoj savremenoj i urbanoj emociji, sa svime što ona u sebi sadrži. Moderna književnost je često užurbana, zadihana, na rubu stresa i nervnog sloma, kakav je i život. Obiluje promišljanjem nekih pojedinaca koji su, čini mi se, više nego ikad nevidljivi na trotoarima raznih velegrada. Savremena književnost se bavi nekim naizgled malim ljudskim pričama koje su očuvale svoju autentičnost u sveopštoj uniformnosti sveta.

Pitanje odnosa poezije i proze bih Vam postavio u identitetskom ključu: da li ste se ikada našli pred nedoumicom da li ste pesnikinja koja se bavi i prozom, ili ste prozaistkinja koja piše i poeziju? Ili je takva vrsta identitetske zapitanosti zapravo bespredmetna?

Uvek sam se u životu mnogo više bavila onim što nisam ili što ne mogu, nego onim što jesam. Pa tako, meni je moje postojanje u priči i poeziji uvek bilo nešto sasvim normalno, mada me je poezija ponekad napuštala, pa se vraćala, ali sve su te faze za mene prirodne i nisam se njima mnogo bavila. Jasno mi je da sam i jedno i drugo, jasno mi je takođe da u mojim pričama ima dosta poetskog, kao i to da moje pesme često u sebi sadrže priču. Međutim, mnogo više sam se bavila time zašto, dođavola, nisam romanopisac, zašto sam do sada napisala samo jedan mali roman, i zašto ne pišem više nego što pišem. Ja sam se svojim književnim identitetom bavila uglavnom kad sam razmišljala o svojim limitima. Kroz moju glavu neprestano prolazi nekakav tekst, on bukvalno teče stalno, čini mi se i kad spavam, ali paralelno sa time postoji nešto u meni što se stalno opire tome da sedne i sve to zapiše. Zašto je to tako, nikad nisam uspela da shvatim. Ja pišem samo onda kad sam naterana nekim rokom, obećanjem, ugovorom, ili kad količina tog nagomilanog unutrašnjeg teksta postane neizdržljivo velika pa ventil mora malo da se otpusti. Ponekad pomišljam da mi je važnije da sve to držim u sebi, sve te priče, sve te likove, sva ta razmišljanja, nego da ih sa bilo kim podelim. Jer onog momenta kad odu od mene, na neki način me više ne zanimaju, gube svoju tajnu, gube svoju čistoću. Tako da je odgovor na Vaše pitanje zapravo ovaj: da, ja sam se mnogo puta pitala jesam li uopšte pisac kad tako nerado delim svoje misli sa drugima, ili sam samo osoba bujne mašte, koja ponekad nešto od toga i zapiše?

Već je primećeno da su između Vaše poslednje dve zbirke pesama “Bunar teških reči” (2011) i “Sličice iz života kapelmajstora” (1991) prošle dve decenije. Šta se u tom razdoblju događalo sa pesničkim aspektom Vaše kreativne prakse i kakav je osećaj bio vratiti se toj književnoj vrsti posle toliko godina?

Odmah ću Vam reći – osećaj je bio divan! Poezija u meni uvek čini da se osećam mladom, čak i kad pišem o starosti, i kad pišem o smrti, pesnikinja u meni je uvek devojka, ma kako to smešno zvučalo nekome sa strane. Mislim da to ima veze sa nekim našim prvim jakim književnim iskustvima. Moji prvi čitalački zanosi bili su vezani za poeziju, i sve što se dešavalo u periodu mladosti bilo je neraskidivo vezano sa poezijom, i mojoj i tuđom. Proza je došla kasnije, oko tridesete, kao moj pokušaj da malo spustim loptu i da zauzdam sopstvenu emotivnost. Dvadeset godina mi je to relativno uspešno polazilo za rukom, ali tu oko pedesete je došao neki novi pubertet kad je sva kontrola pala u vodu, a pesnikinja se opet pojavila, življa nego ikad. Poezija je moj dah mladosti koji mi sada pomaže da razumem, da savladam i da prebolim sopstveno starenje i propadanje. Kad bismo ih zamislili kao ljude, proza bi bila moj nemilosrdni psihoanalitičar, a poezija nežna mama koja me uvek sačeka sa toplim mlekom i mekanim ćebetom.

Meša Selimović je svoj roman nazvao „Derviš i smrt“ na žustar nagovor prijatelja. Imenu vaše pripovetke, a kasnije i cele zbirke, “kumovao” je Mihajlo Pantić. Šta mislite o kreativnoj interferenciji drugog autora/kritičara/čitaoca tokom nastanka književnog dela, bilo savetima, bilo direktnom intervencijom, bilo povratnom informacijom?

Ljudi koje volimo, čije nam je mišljenje važno, sa kojima se na neki način preklapamo ili dobro razumemo, uvek mogu da nas inspirišu ili da nekad i nesvesno utiču na naše delo. Bilo je još takvih slučajeva. Recimo, u drugo izdanje “Baltimora” sam ubacila, kao moto knjige, pesmu grupe Counting Crows “Raining in Baltimore”, što je zapravo bila ideja Teofila Pančića, koji je smatrao da je ovaj roman nekako nezamisliv i nepotpun bez ove pesme. Jer i u mom Baltimoru stalno pada kiša, kao i u toj pesmi. Teofil je čak mislio da sam roman napisala inspirisana tom pesmom, a ja sam mu priznala da nikad ranije za nju nisam ni čula. Ali sad se i meni čini da je ova knjiga bez te pesme nekako nepotpuna. To su te spone koje počnu kao obična prijateljska rečenica, a završe se trajnim pečatom. Da bi se to desilo, ponavljam, potrebno je obostrano poverenje i uvažavanje i neka vrsta duhovnog preklapanja.

Kritika je primetila u vašoj poslednjoj zbirci priča „U tri kod Kandinskog“, ali i u prethodnim knjigama, kao jedan od motiva i tu potrebu za pokretom, lutanjem, putovanjem. Koliko je Vama lično, a i Vašim junacima, bitan taj momenat izmeštanja iz ustaljene okoline i prostora?

Neki pisci su sređeni i smireni ljudi, pa su im takvi i junaci, zna im se mesto boravka, zna im se poreklo, zna im se geografski koren. Ovi moji, na nesreću, nisu takvi. Oni stalno ili sebe traže na nekom drugom mestu ili od nečega beže ili lutaju naprosto zato što ne mogu da se smire na jednom mestu i nadaju se da će neko njih da pronađe ako odu bilo gde. Moji junaci često izlaze na neke velike vode, na mora, jezera, reke, i čini mi se da je ta voda jedan od njihovih retkih načina da se izmeste iz grada, da pobegnu od liftova i semafora. Inače su najčešće zarobljeni ulicama, zgradama, dvorištima, muzejima, barovima… Ja sam, inače, mnogo i često putovala, i zaista se izmeštala iz svoje, kako kažete, ustaljene sredine. Putovanja su mi uglavnom donosila samo osećanje velike usamljenosti, ma kakva bila. A ta usamljenost, sred gomile nepoznatih ljudi i nepoznatih ulica, istinski je inspirativna. Jer onda sve varke bliskosti gube obrise i postajete neko drugi, možete  postati bilo ko i bilo šta. Pretpostavljam da u tome moji junaci donekle liče na mene: ja sam svoj život uvek doživljavala kao putovanje nekog klatna, koje stalno ide od kuće do neke neizmerne daljine, i vraća se i opet ide, i u kojoj god tački da se nalazite, pomalo bacate pogled na onu drugu stranu, a zapravo se ne zaustavljate nikada.

Dosledno i temeljno se bavite temama emocija, međuljudskih odnosa, fenomenima svakodnevice. Da li mislite da pojmovi kao što su ljubav, strast, čežnja, bliskost znače isto što i pre dvadeset, pedeset, sto godina, ili im današnjica daje drugačije značenje?

Govoreći o svojim knjigama, Milan Kundera je jednom kazao da bi sve njegove knjige mogle da nose jedan od njegovih naslova – “Smešne ljubavi”. Definišući ove ljubavi, Kundera je izjavio: “One odražavaju malobrojne teme koje me okupiraju, definišu i, nažalost, ograničavaju. Izvan ovih tema nemam šta da kažem niti o čemu da pišem.” Ako je Kundera mogao da načini jedno ovakvo priznanje, ne znam što ja ne bih mogla? Mene zaista svet, izvan vrlo privatnih okvira, ne zanima mnogo. Što, nažalost, ne znači da ga ne osećam, taj ostatak sveta. Osećam ga svakodnevno, iako bih volela da mogu da se isključim u mnogo većoj meri. Što se tiče drugog dela Vašeg pitanja, dovoljno je da pročitate recimo knjigu Čehovljevih priča pa da shvatite koliko i na koje sve načine smo se promenili. To nije bilo tako davno, kad je Čehov pisao, rođen je tačno sto godina pre moje generacije. Za tih sto godina, mnoge su se stvari promenile, mnoge emancipacije su se dogodile, neke su se iluzije nepovratno porušile, a neke druge se rodile. Iznad svega, merila vrednosti su se promenila, ne nužno u humanom i plemenitom pravcu. Nekad volim da verujem da je ljubav od vajkada ista i da je ništa ne može promeniti, ali duboko u sebi znam da to nije tako. Za početak, mi danas nemamo ni približno toliko strpljenja za realizaciju svojih strasti koliko je postojalo u Čehovljevo vreme, recimo. Naše ljubavi se danas bore za svoje mesto i za svoj prostor jer su dobile strašnu, nemilosrdnu konkurenciju u brzom načinu života, u tehnologijama, u novorođenoj strasti za uspehom, za savršenstvom. Čitave životne filozofije uče modernog čoveka kako da bude samodovoljan i samoodrživ, u svakom smislu, materijalno i emotivno. Ljudi se, naravno, još uvek druže, zaljubljuju, prepliću na sve moguće načine, ali uz sve jasniju svest da druga opcija, opcija samoće, takođe postoji i da je ona isto tako ispravna i regularna. U takvom svetu ljubav takođe postoji, ali nije to nužno ljubav do kraja života. Danas nekome možete dati sve i za jednu noć, a potom se vratiti u svoj usamljenički svet. Ne znam koliko bi Čehov ovako nešto uopšte priznao za bliskost, a mi danas znamo da takve bliskosti takođe postoje. Jedno je sigurno, svet se neprestano menja, pa samim tim i razumevanje ljubavi i bliskosti.

U Vašoj pesmi Slovo o samoći jedan stih glasi “O ljubavi znam sve što može znati usamljenik.” Reklo bi se da u ovom tzv. tehnološkom dobu, postoji neka specifična otuđenosti i usamljenost, koja ranije nije postojala u ovom obliku i intenzitetu. Ako je tako, da li ti fenomeni nose neki specifičniji izazov, u smislu tematsko-motivske građe?

Postoji, recimo, ona moja, naizgled preslobodna pesma “Jebaća mašina” koju volim da čitam na književnim večerima. Ona govori upravo tome, o vibrirajućim napravama, fotografijama i telefonima, kojima bezuspešno pokušavamo da nadomestimo želju za zagrljajem. U tom smislu, tako koncipirane pesme ili priče, zaista jesu izazov, jer one imaju nameru da svog čitaoca provedu prvo kroz zapanjenost, pa možda i kroz neko zgražavanje i da ga nežno spuste na drugu stranu, gde će razumeti da ta priča ili ta pesma nisu ni o čemu “bezobraznom” več o nečemu što nam je svima dobro poznato i prepoznatljivo. Znate, mi živimo u svetu u kome je pornografija potpuno dostupna, više nije ni toliko uzbudljiva i malo toga je skandalozno ili tabu. Ako je nešto izazov u svemu tome, onda je istinski izazov zatalasati čitaočevu dušu, jer ona ima sva prava da bude pomalo već i otupela na sve senzacije koje svakodnevno prima sa hiljadu strana. Jednom rečju, lako je nekad bilo rasplakati devojku u bioskopu ili uz knjigu, Danas je to ipak malo teže…

Što zbog dugogodišnje spisateljske karijere, što zbog brojnih značajnih nagrada, veoma ste prisutni u javnom životu i medijima, a stiče se utisak da to počinje sve manje da Vam prija. Da li i koliko je danas književniku potrebna ta javna, medijska persona?

Strašna je ta činjenica, ali izgleda da pisac zaista više nema taj luksuz da bude povučeni osobenjak, ako želi da bude čitan pisac. Mora da daje intervjue, da se slika, da tumači samog sebe, da bude šarmantan, po mogućnosti lep i zgodan, da ima lepu kuću koja dobro ispada na fotografijama, da poseduje vaspitane kućne ljubimce koji takođe vole da se slikaju, te da povremeno izlazi iz svog književnog sveta i širi svoje domene tako što će recimo kuvati na televiziji, ili ući u neku političku stranku, ili obelodanjivati u tabloidima svoj ljubavni život, ili preporučivati modne trendove. U svakom slučaju, nije dovoljno da bude samo pisac i svakako nije dopustivo da očekuje da živi anonimno i povučeno. Takav pisac bi vrlo brzo bio kažnjen potpunim zaboravom. Ako ništa drugo osim pisanja ne ume da radi, mora makar da pravi skandale. Bilo šta, samo da bude primećen i da se o njemu piše. Pristojan, tih čovek isto je što i nevidljiv čovek. A nevidljiv čovek će slabo da se prodaje. Došli smo dakle do te tačke, kad je najbitnije kako i koliko se prodajemo. Nekad su se na trgovima prodavali robovi, ili su se prodavala tela u izvesnim ulicama i ispod crvenog fenjera. Biti medijska persona i javna ličnost je otprilike to, taj crveni fenjer, koji je sada više-manje nad svima nama.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: