Milica Špadijer: Prevodilac je najbolji kada je u tekstu nevidljiv Prenosimo vam intervju sa Milicom Špadijer, pesnikinjom, novinarkom i prevoditeljkom, a u vezi sa njenim prevodilačkim radom, pristupom prevođenju i odnosu prema ovom aspektu književnog stvaralaštva.

Posle duže pauze, ponovo razgovaramo sa prevodiocima. Veliko mi je zadovoljstvo da ovaj drugi ciklus otpočne sa Milicom Špadijer, pesnikinjom, novinarkom i prevodiocem. Ovo leto obeležilo mi je čitanje njene zbirke pesama Šar-planina, što vam zdušno preporučujem da sebi priuštite, međutim, kako prilika nalaže, ovde smo se više bavile njenim prevodilačkim istorijatom, podvizima i narednim planovima.

Rođena 1989. u Beogradu, završila je Filološku gimnaziju (odakle je znam kao klasičarku), potom osnovne i master studije na Filozofskom fakultetu na Katedri za klasične nauke. Njena prevodilačka biografija proteže se kroz intervju, pa izvolite.

Milice, mnogo mi je drago da sa tobom otpočnem sezonu ovih intervjua, ovog puta skrojenih po meri sagovornika. Krenula bih od jedne pretpostavke, ti mora da se na izvestan način prevođenjem baviš već od gimnazijskih dana, zar ne? S obzirom na to da si išla u klasično odeljenje.

Tamara, i meni je jako drago! Veoma cenim tvoj trud da učiniš prevodioce vidljivijima i drago mi je da mogu tome da doprinesem. Tvoja pretpostavka nije netačna, od srednje škole prevodim sa starogrčkog i latinskog, ali prevođenjem se zapravo bavim malo duže, od osnovne škole. Moja profesorka engleskog Mirjana Ruston, davala nam je da za svaki čas prevodimo po dve poslovice iz Life’s little instruction book, dve Priče Solomonove i kasnije delove knjige o filozofiji i sanskritu. Bila je neverovatan učitelj i jedna je od najzaslužnijih za čvrste temelje mog obrazovanja i ljubavi prema prevodilačkoj umetnosti. Ovim putem je puno pozdravljam i još jednom joj zahvaljujem.

Kako je došlo do tvog prvog prevodilačkog angažmana? Ako se ne varam, u pitanju je prevod romana Kasandra i vuk, koji je za tebe veoma poseban.

Kasandra i vuk Margarite Karapanu prva je knjiga koju sam prevela celu, ali moj prvi ozbiljni prevodilački angažman bio je prevod grčkih delova knjige Pravoslavni komonvelt Pashalisa Kitromilidisa. Zavodu za udžbenike, izdavaču knjige, preporučio me je jedan profesor sa moje matične katedre, Klasičnih nauka, jer je grčki u knjizi bio vrlo arhaičan i bio im je potreban neko ko poznaje istoriju jezika.

Sa Kasandrom je put bio dosta trnovitiji. Javila sam se tadašnjem uredniku “Derete” Aleksandru Šurbatoviću da pitam ima li šta za prevođenje sa engleskog za nekog drugog, a on je rekao da ima nešto sa grčkog, za mene. Uradila sam nekoliko probnih strana prevoda, da bi mi iz “Derete” rekli da nisu baš zadovoljni i da će naći drugog prevodioca. To je verovatno bio prelomni trenutak u mojoj prevodilačkoj karijeri pošto sam bila potpuno sigurna u kvalitet svog rada, ali je sama Kasandra napisana dečijim, često eliptičnim jezikom i zaista van konteksta deluje kao prilično loš prevod. Odlučila sam da se borim i predložim da prevedem još nekoliko strana i — sada sam ovde.

Oduševila sam se kada sam na Goodreadsu videla da tvoje ime stoji uz imena autora koje si prevodila. Kako ti doživljavaš ulogu prevodioca, jel on premostilac iz senke ili ime uz ime sa autorom izvornog teksta?

Premostilac iz senke, sviđa mi se kako to zvuči i slično je mom shvatanju našeg poziva. Divno je videti svoje ime uz ime pisca na koricama kao što je to uradila izdavačka kuća No Rules za koju sam prevela zbirku pesama Afrodita u plavom Petrosa Stefaneasa, ili na Goodreads gde je to i jako korisno, ali prevođenje nije isto što i stvaranje nečeg novog i ne treba ga tako ni posmatrati. Ilustrovaću to jednom zanimljivošću vezanom za Prusta. Naslov U traganju za iščezlim vremenom, odnosno À la recherche du temps perdu na engleski je prvobitno preveden kao Remembrance of things past, što je fraza iz Šekspirovog 30. soneta. Prust, koji je pritom bio blizak sa prevodiocem Č. L. Skot Monkrifom, nije bio zadovoljan tim rešenjem, pre svega jer se gubila korespondencija između izgubljenog i pronađenog vremena. Ovo uzimam kao još jedan argument u prilog svojoj tvrdnji da je prevodilac najbolji kada je u tekstu nevidljiv. Mi nismo tu da dajemo svoj pečat, niti da poboljšavamo neko delo, već da bismo spojili pisce sa čitaocima, poštujući i jedne i druge.

Kako si i sama neko ko mnogo stvara i piše, mnogo me zanima kako ti vidiš te dve uloge, prevodilačku i autorsku, gde se one razilaze, a gde spajaju.

Anticipirala sam pitanje gore, pa ću ponoviti — za mene su to potpuno odvojene stvari, ali ta  granica jeste najmutnija kada se radi o poeziji, gde ponekad zaista pišemo novu pesmu po uzoru na original.

Prevođenje volim više od pisanja, jer je plemenitije, manje bolno i, najvažnije, ono u sebi sadrži i čitanje, a to mi je najdraže od svega.

Čime se vodiš kada prevodiš neki tekst, pristupaš li tome bez inhibicija i sa ciljem da to zvuči i teče beskompromisno prirodno na srpskom? Kako se razlikuju pristupi u odnosu na vrstu teksta, po čemu je iz tvog iskustva izazovna poezija, a po čemu drugi oblici teksta?

Ja sam štreber kada prevodim, to mi je ostalo s fakulteta. Mrzela sam engleske prevode grčkih i latinskih klasika u kojima više nije moglo da se raspozna ni zrno originala, koji su zvučali kao da su nastali u 19. ili 20. veku. Odlučno „Ne” tome. Ja želim da čitaoci mojih prevoda osete ono ushićenje koje ja imam svaki put kada sam u dodiru sa grčkim jezikom, da misle da čitaju grčki. Da, to mi je ključno. 

Što se tiče poezije i proze, prozu je neuporedivo lakše prevoditi, ali prevođenje poezije kojoj se čuvaju metar, zvučnost i rima, ta omeđena sloboda u kojoj dolazi do eksplozije kreativnosti, jedna je od najboljih stvari na svetu.

Znam da se baviš i prevodom tekstova o klasičnoj muzici, šta ti je donelo takvo iskustvo? Čini mi se da su ti tom prilikom pomagali prijatelji poznavaoci muzike, deluje mi da je to često slučaj sa prevodiocima, traženje pomoći od stručnjaka.

Evo juče mi je stigla knjiga koju sam naručila, Višejezični rečnik muzičkih termina, da više ne zamaram ljude. Tekstovi sa Gardijana o pedeset Simfonija po izboru Toma Servisa, koji izlaze na Glifu, bez preterivanja su nešto najteže što sam ikada prevodila. Moje znanje o klasičnoj muzici je prilično skromno i odlučila sam se za taj projekat kako bih to promenila, a Servisov jezik je nabijen, slojevit i magičan. Prevodim tekst od hiljadu reči po četiri — pet sati, ali vredi. Sa svakim prevodom kao da malo porastem.

Sa terminologijom se, inače, borim tako što a) pitam nekog stručnjaka iz te oblasti, što retko pomaže ako ne znaju jezik s kojeg prevodim, b) napravim anketu na Fejsbuku, c) sama istražujem po rečnicima ili na internetu, ukucam pojam u Gugl pa idem na slike ili na Vikipediju pa šaltam jezike, ako nema srpski idem na sledeći najbliži slovenski, a uglavnom sve to kombinujem. Ipak, ono što bih izdvojila, jeste pomoć koju prevodioci pružaju jedni drugima. To je neka vrsta najzdravije kompeticije koju sam videla, gde bih se ja često polomila da pomognem sa prevodom nekom kolegi jer bih to doživela kao izazov, ali i bila presrećna i fascinirana kada bi neko od njih sa lakoćom preveo nešto oko čega sam se ja mučila.

Imaš li želju da prevedeš nekog konkretnog autora? Na srpski ili možda pre sa srpskog na grčki ili engleski. Ako se ne varam, prevela si jednu pesmu Miloša Crnjanskog na engleski. (Jednu da ja znam, to jest).

Volela bih da sa grčkog prevedem zbirku priča Prošlogodišnja verenica Zirane Zateli, kao i pesme Mihalisa Anagnostakisa, sa engleskog poeziju Silvije Plat, a na engleski…svu našu poeziju!

Da li postoji neko delo koje bi izdvojila, gde te je raspametio prevodilački rad, gde si stala i pomislila kakvo remek-delo?

Živojnovićev prevod Prusta. To je remek-delo i svaki put mi zasuze oči i stegne mi se grlo kada pomislim na njegovu lepotu. Jednostavno je bezgrešan. Čitala sam i hrvatski prevod i to me je utvrdilo u ovom stavu. Inače, za Prusta ima i ta anegdota, kada se engleski pisac Ivlin Vo požalio prijateljici Nensi Mitford kako čita U traganju za iščezlim vremenom i sumnjči francuskog pisca da ima „mentalnih poteškoća”. Ona mu je odgovorila da je rastužuje pomisao da čita Prusta u engleskom prevodu, u kojem za svih šesnaest tomova nema ni jedne jedine šale. „Čitajući Prusta na francuskom čovek se hvata za stomak od smeha, kao kad čita tebe”, objasnila je.

Pomenula bih, svakako, i velikog čika Mišu Đurića, koji je na srpski preveo Ilijadu, Odiseju i mnoge grčke tragedije — njegov metar je besprekoran, a jezik, iako ponekad teško razumljiv, jeste pravi prevod homerskog grčkog koji nikada nigde nije govoren.

I naravno, prevod moje omiljene knjige, Petronijevog Satirikona sa latinskog koji je načinila Radmila Cica Šalabalić.

Od mlađih kolega uživam u sjajnim prevodima Jelene Brborić „zadužene” za Elenu Ferante.

Postoji li neki preovlađujući stav koji se tiče prevođenja, sa kojim ne rezonuješ?

Prevođenje na maternji i na strani jezik dva su različita poduhvata, ali se ne slažem sa stavom na koji sam nailazila, da samo maternji govornici treba da prevode književna dela na svoj jezik. Pa čemu nam služe lektori? Ipak, na grčki se još uvek retko usuđujem da prevodim, ali imam jednu priču o tome koja mi je draga. Pre nekoliko godina kontaktirao me je prijatelj prijatelja iz Grčke koji je vodio radionice u zatvoru. Jedan od zatvorenika je bio Srbin pa je i on učestvovao, ali na svom jeziku. Zamolio me je da prevedem njegovo pisamce i posebno mi je milo što je nešto tako lično bilo moj prvi prevod sa srpskog na grčki.

I za kraj, da li bi radije prevodila sama svoju Šar-planinu na engleski ili bi pre prepustila nekom drugom? 

Ne bih mogla sama, probala sam i potpuno se ukočila, napustile su me moje prevodilačke moći, pa i osnovno znanje engleskog. Ne znam šta je u pitanju, ali neće se ponoviti.

Izvor: dizquediz.wordpress.com
Foto: Ema Bednarž

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: