Marko Tomaš: Ljubav je emotivni kanibalizam

SHARE:

Marko Tomaš

Tvoja nova knjiga bavi se likom i delom legendarnog fudbalera i trenera Ivice Osima, veoma zanimljive i uspešne figure jugoslovenskog fudbala. Sa druge strane, beogradska izdavačka kuća “LOM” objavljuje tvoje izabrane pesme. Kako je do došlo do tih knjiga i kako je izgledao rad na njima?

Da, obje su se knjige pojavile otprilike u isto vrijeme. Za mene je to bio pomalo čudan period. Dvije knjige u isto vrijeme. Ljudi me godinama nazivaju piscem, ali ja sam se s tim pomirio tek u toj situaciji. Nisam imao druge. Pišem i objavljujem knjige, bit će da sam stvarno nekakav pisac, što li. To je neki privatni zaključak koji sam izvukao iz te situacije.

Biografiju Ivice Osima naručio mi je nakladnik Muamer Spahić. Isprva sam mislio da je tip lud. Nikad nisam radio ništa slično i nije mi bilo bistro zašto je baš mene odabrao za taj posao. Ok, pišem nekakav blog vezan uz nogomet, ali pisati biografiju čovjeka koji je obilježio jedno razdoblje na ovim prostorima i to ne samo kao nogometni djelatnik činilo se kao krupan zalogaj. Iskren da budem, da nije bilo Muamerove vjere i potpore od strane Selvedina Avdića, Meše Begića i još nekih ljudi teško da bih ikad to uradio. Pomoglo je i to što me obitelj Osim pustila da čačkam po njihovom životu u granicama za koje sam sam smatrao da su pristojne, jer ja sam se namjerio ispričati njihovu i svoju priču. Ali čak sam i na dan kad sam trebao krenuti s pisanjem bio u napasti da nazovem nakladnika i otkažem cijelu stvar, ali nekako sam se smirio, natjerao se da sjednem i krenem raditi. Bilo mi je bitno da ne iznevjerim te ljude. Zatvorio sam se u kuću, nisam izlazio mjesec dana. Kad sam ispričao priču onako kako sam je zamislio pritisnuo sam send. Reakcije nakladnika i urednika bile su iznenađujuće dobre, jednako kao i Mešine, ili  reakcija Predraga Lucića, koji su bili neka vrst čitatelja urednika. To je pomoglo da tjeram dalje, jer bio sam utučen oko svega toga. Nisam vjerovao da ja to mogu iznijeti na način da ostanem pošten prema ljudima koji su mi posao ponudili, prema životu Ivice Osima, prema potencijalnim čitateljima, a, na koncu, da ne iznevjerim ni sam sebe. Ispostavilo se da je knjiga naišla na sjajan prijem i kod kritike i kod publike pa sam se konačno smirio kad se otisnula u vlastiti život. Sad je već izvjesno da će knjiga doživjeti i japansko izdanje što je još jedna čudnovata situacija.

Izabrane pjesme koje je objavio LOM bila su mi posebna satisfakcija obzirom sam odrastao na naslovima koje je LOM objavljivao. Stil koji LOM gaji mi je bio nekakva identitetska odrednica kao tinejdžeru. Kužiš, valjda, što želim reći. Flavio Rigonat je čitao moju posljednju zbirku, “Bulevar narodne revolucije”, javio mi se i rekao da bi mi i on objavio knjigu. Odlučio se da objavi izbor iz svih mojih zbirki. Poslao sam mu rukopise, a on je napravio izbor i od mojih pjesama složio svoju priču koja mi se jako dopala. Mislim da me je predstavio na pravi način. Zbirka “Varanje smrti” je solidno prošla kod publike. Na koncu, to je negdje i najbitnije. A meni je važno da radim sa sjajnim ljudima što Muamer, Selvedin i Flavio svakako jesu. Imamo isti stil. Volimo stvari rješavati na neformalan, gospodski način. Nema galame, pritisaka, vike, jer svatko obavi svoj dio posla kako nalaže i osnovna pristojnost. I, jebiga, bitan nam je ljudski odnos u poslu. To me čini mirnim, znati da takvi ljudi postoje, a raduje me raditi s njima. 

tomaš final

Život i delo Ivice Osima je tema koja nalazi svoje mesto u korpusu tih ex-YU amblematskih motiva, koji se neretko mogu naći u ambivalentnom kontekstu u tvojim pesmama. Postoji li i šta danas zapravo znači to famozno „jugoslovenstvo“, iz tvoje perspektive?

Pazi, kad smo proljetos promovirali “Varanje smrti” u Beogradu, bilo je to u vrijeme onih tragičnih poplava, jedna me beogradska novinarka pitala što mislim o Jugoslaviji. Voda se taman povlačila i negdje kod Doboja, ako se ne varam, isplivala je masovna grobnica. Rekao sam joj da je to isplivala Jugoslavija. Nikad mi se više nije javila i, koliko znam, taj razgovor nije nigdje objavljen.  Ali, eto, tako je skončala Jugoslavija, državni projekt. Prvo u masovnim grobnicama pa u tišini koja je te iste grobnice prekrila. A, zapravo, tragedija je u tome da nitko ne shvata stvari na pravi način, niti ljudi koji je nekritički slave ni oni koji po toj povijesnoj lešini pljuju. Jugoslavija je početkom devedesetih postala samo još jedan dio naše zajedničke krvave povijesti. No, treba biti pošten prema toj državi. Mi smo krivi, naša sitnodušna okrutnost, što nismo znali sačuvati ono dobro što smo imali u toj državi. Mi smo morali postati zločnici samo zato što smo dobili priliku da damo oduška vlastitoj krvoločnosti. Ljudi vole rušiti, uživaju u ubijanju, to ih čini bogolikim. Svakako, ja se ne ložim na države. One budu i prođu i to si već jednom moramo utuviti u glavu. Jugoslavija i dalje postoji kao kulturni prostor. To treba i ostati. U toj ideji, tom kulturnom prostoru, koji nije zemljopisno određen, postoji i jugoslavenstvo kao emancipatorska kulturološka ideja. No, problem s njim je taj što nikako da obnovi svoj identitet, da ga osvježi, da prevaziđe državu Jugoslaviju, koja je, paradoksalno, zaslužna za ubijanje ideje Jugoslavenstva. Svakako, emancipirati se možemo jedino kad prevaziđemo potrebu da se bavimo stvaranjima država. Znaš, pomalo mi je muka od svega toga. Kao da smo taoci te priče. A, iskreno, osjećam se umorno, ne mogu više biti talac nijedne stvari veće od čovjeka i života kao takvog. Brinem se zbog vlastite zločinačke prirode i borim se s njom.

Pesmu “Teatar La Cimenterie” započinješ stihovima tako je jednostavno/o svemu bih pisao, a završavaš je strofom danas ni uz mnogo truda/ni u šta ne mogu unijeti ni zrno tuge. Jesu li ovo zapravo autopoetski stihovi i govore li nam oni nešto o tvojim poetskim intencijama?

Ta pjesma opisuje davno proljetno popodne koje sam proveo u jednom provansalskom selu. Pokušao sam opisati onu jednostavnu radost postojanja, trenutke kad si opijen ljepotom, kad si potpuno omamljen, kad svijest o besmislu egzistencije negdje ispari, kad se život ne čini beskrajno tužnim. Da, očito je, intencije su tu. Bavim se stvarima zbog kojih se lako rasplakati. Disciplinirano istražujem tugu. Ponekad je zlobno prišivam i tamo gdje se na pravu čini da je nema.

Ljubavna tematika je neretka tema tvojih pesama, ali kakva je ljubav koja te opseda kada u zbirci “Zbogom fašisti” napišeš, recimo pomalo karverovski stih Volim te, jer zajedno živimo kao progonjene zvijeri?

Ne znam puno o tome, zato valjda i pišem o ljubavi, tražim odgovore. Mislim da moramo ponovno pronaći istinsko značenje te riječi. Nanovo krenuti u duhovnu potragu. Na koncu, sve se svodi na potragu. Ljubav je ropstvo, diktatura, emotivni kanibalizam. Jad nas nagoni da uništavamo jedni druge. Sve što čovjeka uznosi to ga i ubija, tako mi se čini, tako vidim stvari. A svi, pa i ja, živimo za trenutke zanosa znajući da će nas pad nakon toga potpuno zgromiti. Ponekad prezirem sam sebe. Zaljubim se i odmah si kažem: dobrodošao u vlastitu propast. Perverzija je da uživam u tome.

Koliko se tvoje pesme bave daljinama i putovanjima, toliko u njima ima i melanholije mostarske svakodnevice i tvoje intimne prošlosti. Kakav je danas taj grad za život, ali i kao tvoja beletristička tema?

Znaš, postoji ta dilema s kojom živimo svi mi na ovim prostorima: ostati ili otići. To nikad ne prestaje. Nekad očajnički želiš pobjeći s ovog kužnog prostora. Nekad se čini da to nema smisla. I onda nastavljaš živjeti u tom modusu, razapet na neki način. Mostar je tužan grad. Ali njegova tuga je i moja osobna. Nisu tu uništene zgrade nego prizori djetinjstva, uništeno je pravo na intimnu memoriju i ja se, skromno i pomalo nespretno, borim protiv toga. Moja vizija Mostara je krajnje nerealna. Ovo bi mogao biti izrazito ugodan grad za življenje. Stvari bi se mogle jednostavno i brzo posložiti, ali neki ljudi vode situaciju u nekim drugačijim pravcima, ako su uopće svjesni onoga što čine. Ne znam što i kako poduzeti. Nisam uvjeren ni da ljudi zavrijeđuju bolje od ovoga što im se događa. Ipak, toliko nesreće mora potresti i rastužiti čovjeka pa činim jedinu, po meni, poštenu stvar – živim tužan život u tužnom gradu među nesretnim ljudima. To ne znači, naravno, da neću pobjeći prvom prilikom. Možda bih trebao postati redovnik, svećenik neke opskurne novodobne religije i s nekog dalekog brda posmatrati kako mi se približava propast svijeta. Kužiš, ideja je zapravo ta da bijegom samo odgađamo stvari. 

Živimo u vremenu akcentovanja identitetskih specifičnosti. Ti si rođen u Ljubljani, školovao se u Mostaru, Kljajićevu i Somboru, u Splitu si vodio knjižaru, u Zagrebu bio PR “Močvare”, živiš u Mostaru gde si povremeno disc jockey, prevođen si i nagrađivan pesnik. Na koji način i u kojoj meri su te svi ovi toponimi oblikovali?

Zašto mi nisu javili da sam dobio neke nagrade za poeziju? Da nisam možda umro?  Nisam nagrađivan pjesnik u formalnom smislu. Ionako se ne natječem ni sa kim. Ovo što radim ne vidim kao natjecanje. Jesam nagrađen time što znam da postoje ljudi kojima se dopada to što radim. Meni je to sasvim dovoljno. Živimo u vremenu velike samoće i uspjeti uspostaviti komunikaciju s drugima je najveća moguća i jedina istinska nagrada. A, sad, teško mi je taksativno pobrojati što mi je svaki od navedenih prostora usadio u biće. Znam da mi je to lutanje rasulo život, da živim nepotpun, prije svega, nepotpun zbog toga što nisam sa svim dragim ljudima koje poznajem. Tijelo je sve memoriralo, specifične mirise svakog tog mjesta, boje godišnjih doba, ritam i duhove ulica. No, da skratim, ono što je bitno je to da sam shvatio da je svugdje ista priča. Imaš svoje ljude i oni su grad, oni su tvoj mikrokozmos u kojem živiš. Pokušaj ostati vjeran sebi i već ćeš naći svoje mjesto gdje god da odeš. Puno je stvari koje bih mogao reći o tome, a, zapravo, nemam precizan odgovor na ovo pitanje. 

Tvoji čitaoci su i tvoja verna publika na javnim čitanjima, a čini se kao da oni uvek najemotivnije odreaguju na tvoju recitaciju “Pisma Venjički”. Reci nam nešto o toj veoma upečatljivoj poemi i otkud u njoj lik ruskog pisca Venedikta Jerofejeva?

Pa, “Moskva Petuški”, to je upečatljiva poema. Tip pokušava doći do Kremlja ali mu nikako ne ide. Mislim da je to vrlo jednostavna i kristalno jasna metafora. Na to se svodi život. Zbog te metafore sam pisao Jerofejevu. Zbog te metafore sam ga na par mjesta u svojoj pjesmi parafrazirao. Pisao sam nekome tko me može skužiti, tko može skužiti moje traume i moje neuspjele potrage. U svemu tome koristim se prilično izravnim i banalnim izrazom, ogolio sam sebe do kosti, svoja uvjerenja ili ono za što mi se čini da su moja uvjerenja, jer ja zapravo nisam siguran da imam ikakva uvjerenja. Samo pokušavam živjeti pošteno, onako kako mi se čini da je pošteno. A onda, mislim da se ljudima u svemu tome najviše dopada ta pomalo naivna i banalna iskrenost, izravnost, ranjivost koju otvoreno pokazujem. Znaš, nisam u životu, kao čovjek, naučio kako vjerovati, ali sam naučio biti iskren.    

Često si u intervjuima i prikazima apostrofiran kao pesnik “srednje generacije”? Kako ti razumeš tu odrednicu, znači li ona nešto više od književno-istorijske hronologije?

Nemam baš nikakvo mišljenje o toj odrednici. Netko mi je jednom rekao da sam anarhobudist. To mi se dopalo.

U svojim novinskim tekstovima neretko ističeš problem narastajućeg nacionalizma u regionu i s njim se kroz svoje kolumne obračunavaš. Je li to onaj isti nacionalizam koji je razbuktao građanski rat devedesetih, ili je u pitanju njegov neki novi oblik?

Ma koji novi oblik. Sve su to dude varalice, ali uvijek ista stara krvava zavjera. Pa pogledaj, molim te, svu tu gomilu uzornih skojevaca i komunista koji su se prometnuli u vodeće naciste. Tužan, jadan, gadljiv prizor. Ali dobar utoliko što misleće biće može skužiti da je politika zapravo ispraženjena od uvjerenja. To je činovničko izdrkavanje i manipuliranje. Ti su tipovi obični činovnici, nisu nikakvi narodni tribuni, vođe ili što si već umisle kada im moć udari u glavu. Ideologiju koriste isključivo kako bi emotivno nabrijali ove nad kojima imaju vladati. Sutra bi opet postali komunisti da u tome vide interes. No, kod nas je sve to posebno pobrkano. Mi imamo vlade. Druge države imaju uprave. Government se ne prevodi kao vlada nego kao uprava. Kod nas su stvari naopako postavljenje počevši od jezičkih odrednica. A nacionalizam narasta na cijelom svijetu. To je problem onoliko koliko je svaka ordinarna glupost problem. Znači, užasan, ogroman problem. Ne možemo vlastitu egzistencijalnu usamljenost rješavati mržnjom, to ne bi smio biti izlaz. Dok se to ne prevaziđe ne možemo krenuti u rješavanje nekih drugih stvari koje su bitne za život. I bla bla bla. K vragu i politika. Ali treba se paziti država čiji jezik državnu upravu određuje kao vladu. Tu su stvari sigurno nakrivo nasađene u teško podnošljivoj mjeri. I, znaš kako kaže Učitelj, parafrazirat ću ga: sve je to ista stara stranka koja računa s robovima. 

Rođen si na početku kraja priče koja se zove “SFRJ” (1978), danas dosta putuješ po ovom nekada jedinstvenom regionu (makar u smislu granica), i šta je najupadljivije što primećuješ, u poređenju sa periodom svog detinjstva?

Djetinjstvo i ja, kao i svi drugi, idealiziram. Zato mi je teško povlačiti neke paralele između npr. Beograda koji sam posjećivao kao dijete i ovoga u koji danas često dolazim. Ono što mi je jasno, ona najbitnija razlika jeste to da je to bilo vrijeme koje je obećavalo budućnost, vrijeme u kojem je budućnost postojala kao ideološka kategorija. Danas ona ne postoji, danas nas uvjeravaju da u svakom trenutku živimo budućnost. Budućnost se materijalizirala kroz tehnologiju, a nestala je s lica zemlje kao ideološka pretpostavka. Nemamo se, dakle, čemu, odnosno kako nadati. S druge strane, svi znamo kako je tadašnja vjera u bolju budućnost završila, barem kod nas. Ne znam, uvijek je nekako bilo, vremena se mijenjaju, ali svijet je oduvijek grozno mjesto prepuno ubojica i pljačkaša, a i pojedinačna ljudska sudbina je uvijek bila potpuno besmislena, a i pomalo tragična.  

(pitanja: Danilo Lučić)