Marko Pogačar: Jezik će nam jednom prodati uže, o koje ćemo se zateći obješeni

SHARE:

U Srbiji su ti objavljena već dva izbora iz poezije („Ili ti ili svjetlo“, Kontrast izdavaštvo, 2015; „Portret s britvama“, Treći Trg, 2010). Šta se sve dogodilo između te dve knjige i osećaš li da je negde nešto podvučeno ovim poslednjim izborom?

Prvi se pojavio prije punih pet godina, i bio je sačinjen od knjiga Poslanice običnim ljudima i Predmeti. U međuvremenu je, 2013, izašla za mene važna knjiga Crna pokrajina, koja je u Srbiji gotovo paralelno objavljena, također kod Trećeg trga. Novi je Kontrastov izbor jedinstven na području našeg jezika; jedini donosi izbor iz svih mojih pjesničkih knjiga, uz naramak do sada neobjavljenih pjesama kao svojevrstan ‘bonus track’. Čini mi se da Ili ti ili svjetlo predstavlja trenutno najbolji moguć presjek mog pjesničkog rada, pod uvjetom da sam ja i po čemu relevantan da o tome sudim. Ako nekog to zanima, ima manje-više sve pažnje vrijedno na jednom mjestu, u koricama jedne ne isuviše debele knjige. Sve to pod nadzorom jedne stroge, ali prilično pitome sove.  

Književna radionica Rašić je ove godine objavila tvoju zbirku pripovedaka „Bog neće pomoći“ iz 2012. Koliko je pisanje proze zahtevalo dodatna i drugačija promišljanja o književnom stvaralaštvu i da li je to iskustvo proznog uobličavanja teksta uticalo na tvoju pesničku praksu?

Ne bih rekao da je iskustvo proze bitno utjecalo na moj pjesnički izraz. Obrnuto je svakako bio slučaj, vjerojatno i suviše. Ta je proza nastala u predahu, između dviju pjesničkih knjiga, dok sam se pokušavao riješiti pjesničkog glasa Predmeta, pronaći mu adekvatan nastavak, modulaciju. Nisam znao ništa o pisanju proze, nisam imao nikakvog iskustva. Htio sam vidjeti mogu li se izboriti s proznom rečenicom i strukturom, to je bila neka vrsta stilske vježbe. Nisam ništa očekivao od tih tekstova, oni su bili vježbalište, prostor odmjeravanja snaga i mogućnosti. Iako se na kraju ipak pojavila knjiga, dobila uglavnom dobre kritike i bila nagrađena regionalnom nagradom, tako sam nekako njome i zadovoljan – polovično. No, što se mene tiče, poslužila je svojoj svrsi. Presložio sam u tom procesu bio redove za novu pjesničku knjigu. I naučio ponešto o jednoj meni do tada posve stranoj formi.   

Stekao sam iz jednog tvog intervjua utisak da nad terminom ex-YU region prednost daješ terminu jugoslovenski kulturni prostor. Zašto ti je mrzak ovaj prvi i zašto preferiraš ovaj drugi, tj. koje su glavne razlike među njima?

Taj mi je ‘region’ uvijek bazdio na neki neugodan, moguće ne eksplicitno izrečen no sveprisutan revizionizam. Zaudara mi on nekako lažno, licemjerno eufemistički. Jugoslavija je bila država iza čije sam ideje mogao stati, iza hrvatske, srpske ili bosanskohercegovačke ne mogu. Nema u njima gotovo ništa od država, u smislu koji ta riječ za mene ima. Ne vidim nikakvu vrijednost u nacionalnoj državi kao takvoj, ili uopće u državi kao takvoj. Ono što me formiralo, prije svega kao čovjeka, a onda i kao pisca, bio je u najvećoj mjeri baš taj jugoslavenski kulturni prostor, nemam za to boljeg termina. Paralelno s prije svega anglofonim, a onda i drugim kulturnim utjecajima, rastao sam i rastem na jugoslavenskom rokenrolu, jugoslavenskoj književnosti, jugoslavenskom filmu, jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti i svemu ostalom, i to većim dijelom u vrijeme kada to nije bilo samorazumljivo. Birao sam taj prostor kao svoj, i ta mi se ad hoc kovanica čini jednostavno najtransparentnijom, najadekvatnijom. Ne vidim zašto stvari ne bi nazvali njihovim imenom.

Nemali je broj književnih večeri i tribina na kojima se tematizovalo pitanje savremene pozicije poezije, njene funkcije, potencijalnih dometa, uticaja na društveno-političku stvarnost, itd. Da li su ovakva pitanja i rasprave još uvek potrebne, tj. postoji li u poeziji nekakva aktivna dijalektika koja zahteva javnu diskusiju?

Poezija i jezik, njezin entitet, u stalnom su procesu mijene, dakle u stanju permanentne i imanentne dijalektičke napetosti, a dijalektički je proces u srži kritičan. Tu kritiku, naravno, ne treba razumjeti isključivo kao književnu. Pjesništvo bi tu svoju dijalektičnost zadržalo i bez da se mi njime eksplicite, na ovoj ili onoj metarazini bavimo. Ali, znatiželjna smo bića, zanima nas – pod uvjetom da nas išta od toga uopće zanima – što se na tom polju upravo sada dešava i što je do toga dovelo, zanima nas i zato pristajemo na slične razgovore, i time kako-tako uljimo, podmazujemo osovine, unosimo u proces određenu količinu dinamike. Ne mislim da takvi razgovori pretjerano, u današnjem kontekstu, utiču na liriku samu. Ona je prepuštena praksi rada u jeziku, nekovrsnom udarništvu u borbi s riječima. Pa tko prebaci normu, prebacio je. Ugalj će gorjeti, zagrijavati sistem. Nešto će, valjda, vriti.  

Izdavaštvo na ovim prostorima je u velikoj krizi, a poezija je već odavno neprofitabilno opeterećenje budžeta izdavačkih kuća. Pošto si radio i kao urednik u izdavačkim preduzećima i književnim časopisima, kakve perspektive, prema tvom sudu, stoje pred izdavaštvom u budućnosti?

Ne znam. Čini mi se da će klasično izdavaštvo i u dogledno vrijeme životariti, preživljavati nekako krpajući se ovako i onako. Budućnost pjesničkih knjiga ovisit će, čini mi se – ostavimo li E-publikacije zasad po strani – o manjim, pjesništvu posvećenim i predanim izdavačima i izdavačkim projektima usmjerenim na ciljanu publiku. S obzirom na tiraže pjesničkih knjiga, nema smisla praviti preveliku strku oko toga. Zainteresirani će do njih doći. To je, naravno, pasivna perspektiva, nekakva skica stanja stvari kakvim se doimaju. Aktivni pristup podrazumijevao bi radikalnu političku perspektivu, budući da su pravilno aktiviran izdavački sektor i njegovi proizvodi potencijalno moćno oružje; dugoročno gledano moguće jedno od najjačih. No jednostavno ne vidim aktanta koji bi stvari vodio iole u tom smjeru. Također je moguće da  ovdje rezonira nekovrsna melankolija ljevice.

Stalno si na putu, praktično ti se život odvija on the road, između književnih festivala, gostovanja i rezidencijalnih boravaka. Zapravo si neka vrsta pesnika-nomada. Kako organizuješ svoj život u tim uslovima? Šta zbog takvog angažmana najviše strada, a šta izvlači najviše benefita?

Ne razmišljam previše o organiziranju. Općenito ne razmišljam previše, pogotovo izbjegavam spekulirati o budućnosti. Ona je dobra ako je ima; dobra budućnost je neka vrst tautologije, pleonazma. Život me zanima kao čista, zgusnuta praksa. Već neko vrijeme, istina, muvam se po nekoj vrsti kolodvora, i pokušavam hvatati samo vlakove čije mi odredište zvuči zanimljivo. To je s jedne strane veoma lagodna, povlaštena pozicija. S druge strane je rizična. No nemam problema s prihvaćanjem rizika, rizik se uvijek isplatio. Mnoge stvari usput stradavaju, ali bit će da sam ih za sada spreman žrtvovati. To se, pretpostavljam, može već sutra promijeniti, tko će ga znati. Najveći benefit jest ona praksa sama; to je, izvan umjetnosti, jedini kapital koji priznajem.

Kad smo kod toga – imao si prilike da vidiš i učestvuješ na književnim festivalima po celoj Evropi i svetu. Kako izgledaju ti festivali, pesničke večeri i životi pesnika i pesnikinja na drugim kontinentima?

Nisam ulazio u pjesničke živote, osim u nekim specifičnim situacijama, u kojima lirski aspekti nisu bili ni presudni niti ključni; prije neka vrsta otegotne okolnosti. A na festivalima i raznim drugim čitanjima jesam podosta nastupao. Uglavnom sam u njima uživao, kao pjesničko prase. Razlikuju se ti događaji jako od mjesta do mjesta, očekivano. Iako ih u Europi i drugdje ima sjajnih, oni južnoamerički su ipak za mene nešto posebno. Pjesništvo, pa i literatura općenito, tamo ima neki sasvim drugačiji status, drukčiju recepciju, drugi je na njoj ulog i druga njena specifična težina. Pjesništvo se nije dokraja otuđilo od šire čitalačke publike, nije ostracirano u ‘geto sofisticiranih esteta’ niti se samoizoliralo, zatvorilo u akademsku kulu bjelokosnu. Poezija je zadržala nešto od svoje davne uloge čuvanja i prenošenja povijesti zajednice, ostala nekom vrstom njezine savjesti, sačuvala donekle karakter rituala. Ona, iako se u svojim pojavnim oblicima mijenjala i evoluirala na način veoma sličan europskom, čini se još uvijek govori, na način kako to čine ples, ili pjesma. U pjesniku još ima nešto od maga, njihovi stihovi citiraju se u svakodnevnom životu, nalaze na zidovima ispisani kao grafiti. Ne odnosi se to samo na pjesništvo.
Prošle godine, kada je umro Gabo, našao sam se na jugu Perua, blizu bolivijske granice. Ne mogu zamisliti da bi neki pisac u Europi danas mogao značiti nešto iole približno. Za ljude je ondje tom smrću za horizont zašao jedan svijet i jedna magija, i o tome su govorili apsolutno svi, i ljudi za koje bi pomislio da nikad nisu uzeli knjigu u ruke. Kurve su predrasude. A k tome nije bila riječ o nečem poput ‘nacionalnog pisca’, Vargas Llosa je još uvijek živ i zdrav. Ne treba zatim nipošto smetnuti s uma politički aspekt čitave priče.
Bolivarijanske zemlje u srednjoj i južnoj americi ulažu ogromna sredstva u školstvo, u dostupnost kulture, opismenjavanje naroda u najširem smislu. U Caracasu je u Chavezovo doba hamburger koštao otprilike isto kao u Zagrebu ili Beogradu, a pjesnička knjiga stajala je nekih pet, nekad i deset puta manje. Ima tu još razloga, poput korištenja kulture kao integrativne platforme u područjima izloženim dugotrajnoj nestabilnosti, kao što je slučaj npr. u kolumbijskom Medellinu, ali je činjenica da je drugdje na planeti teško okupiti po 3-4 tisuće ljudi na pjesničkim čitanjima, koliko ih redovito ima na središnjim događajima festivala u tom dijelu svijeta. Poseban je osjećaj stati pred te ljude, sa svojim slabim glasom i malim jezikom, suočiti se s pozornošću kojom se čitanja prate. Nekako se sve to ondje doima opipljivije, snažnije, za nokat više stvarno. Ima tu i egzotizacije, romantizacije, i klasnog uopćavanja, naravno. Često i gdje im nikako nije mjesto. Prase voli da se valja u govnima.

Pesnik si veoma karakterističnog stila i specifičnog pesničkog izraza. U pesmi “Bačva, običaj noći” kažeš preko jezika nema mosta i nije ga moguće pregaziti (Crna pokrajina, 2013). Treba li da iz ovoga čitamo tvoj odnos pema jeziku kao materijalu, građi ili kao prema poteškoći i eventualno strancu?

Jezik je uvijek stranac, i mi smo, donekle paradoksalno, stranci u jeziku, onome što nas povezuje. U jeziku i protiv jezika se bori i ratuje; literatura, rana literature je jedan od rezultata te borbe. Onaj najljepši i, nažalost, najčešće najtiši. U njemačkom postoji izraz eine Sprache beherrschen – otprilike usavršiti jezik, njime ovladati. Doslovno uzevši, to bi značilo kraj literature, njezin entropijski kolaps. Jezik će nam jednom prodati uže, o koje ćemo se zateći obješeni.

(pitanja: Danilo Lučić
foto: Seyfettin Dinçtürk)