Harukijev džuboks (1): Muzika u svetu koji stvara Murakami

Prodavnica ploča

[dropcaps round=”no”]H[/dropcaps]aruki Murakami nije (baš) muzičar, ali bolje vlada muzikom kao umetničkom formom nego mnogi muzičari koje znam, uključujući i mene. Kako je to moguće, pita se muzičar i glumac Dre Dimura, upućujući čitaoce na svoj tekst sa „Saundflaja“ koji ovde prenosimo.

Harukija Murakamija mnogi smatraju najboljim japanskim savremenim piscem. Na književnu scenu popeo se 1979. godine novelom „Slušaj pesmu vetra“, fragmentarnom kratkom pričom o neimenovanom glavnom liku koji se vraća u rodni grad preko leta, nakon godine provedene na koledžu. Murakami je poslao taj rad magazinu „Gunzo“ za Nagradu za nove pisce i potom zaboravio na sve to. Poslati rukopis bio mu je jedina kopija, a delo mu se ponovo prizvalo u svest kada mu je javljeno da je ušao u finale.

Murakamijev stil definisan je presekom sirovog ljudskog iskustva, spojenog, s jedne strane, savesnim realizmom, a sa druge potpunim ludilom. Njegovo delo je slojevito, bogato podtekstom, meandriranjem, frojdovskim istraživanjem psihe i priličnim dozama sudbine, seksa, nasilja i autodestruktivnosti. Murakami je ona vrsta pisca koja čini da se osećate dobro jer niste dobro.

Odbacujući japanske ideale savremenika i prethodnika, Murakami je udahnuo nov život japanskom narativu o sazrevanju, koristeći američki rokenrol i džez kao okvir na kojem gradi jedinstvenu mešavinu dramskog realizma i mitske veštine pripovedanja, te razvija svoj glas pristupajući svojim pričama u odlučnom „neautorskom“ maniru.

Murakami, zapravo, nije ni počeo da piše pre svoje 29 godine i nema formalnog književnog obrazovanja. U svojim dvadesetim držao је sa suprugom džez klub po imenu Peter Cat u tokijskom predgrađu Sendagaja. Kao inspiraciju za prvu knjigu navodi epifanično iskustvo tokom bejzbol meča.

Prvi put čuo sam za Murakamija kada sam listao modni magazin u holu prostorije za kasting. Prilog je bio о Japanu, a Murakami je bio citiran u malom dodatku o bogatoj kulturi japanskih džez kafea koja je nastavljala da promoviše žanr, iako je izgledalo da on zamire svuda drugde u svetu. Citat je bio benigni delić njegove autobiografije. Nisam u stanju da nađem originalne izjave, ali ih je on ponovio za „Njujork Tajms“:

I u muzici i u pisanju najosnovnija stvar je ritam. Stil treba da vam ima dobar, prirodan, postojan ritam ili ljudi neće nastavljati sa čitanjem vašeg dela. O značaju ritma naučio sam iz muzike, uglavnom iz džeza. Potom sledi melodija, što u književnosti znači odgovarajući raspored reči, tako da se poklapaju sa ritmom. Ako je način na koji reči odgovaraju ritmu milozvučan i lep, možete biti zadovoljni. Sledi harmoničnost, unutrašnji mentalni zvuci koji podržavaju reči. Potom sledi deo koji volim najviše: slobodna improvizacija. Kroz neki poseban kanal priča izvire slobodno iznutra. Sve što treba da uradim je da uronim u tok.

To je uključilo nešto u meni, nešto što je govorilo „Dre, moraš da obratiš pažnju na ovog tipa“. Odmah sam zabeležio ime pisca i sledećeg jutra sam otišao do knjižare da nabavim „Norvešku šumu“. Tokom te godine sam dosledno napredovao kroz ceo katalog njegovih dela, dostižući, otprilike, polovinu svih njegovih izdanja.

Koristeći se dvema meni omiljenim knjigama, „Slušaj pesmu vetra“ i „Kafka na obali“, pokušaću da ispitam ovaploćenje muzike kao književnog alata i to koliko snažna ona može da bude kada je „skinuta sa trake“.

„SLUŠAJ PESMU VETRA“ (1979)

„California Girls“

Naš bezimeni glavni lik lenčari u kući svojih roditelja. Tačno je 7.15 posle podne. Zvoni telefon. Poziv je sa lokalne radio stanice, u toku je program „Najveći hitovi“. Tajanstvena mlada dama zatražila je da pesma bude posvećena našem junaku (pre nalik običnom čoveku). Ako pogodi ko je ona, dobija besplatnu majicu.

 

On isprva ne može da se seti, ali polako se priseća devojke dok di-džej otkriva pesmu koju je izabrala, „California Girls“ grupe „Beach Boys“.

On se priseća svakodnevnih događaja iz svoje prošlosti, kako je pomogao devojci da nađe kontaktna sočiva na školskoj ekskurziji, a ona mu pozajmila ploču. Možda se među njima dogodilo i nešto više, pisac tu nije izričit. Nije neobično za Murakamija da gradi dijalog svojih likova dok oni prolaze trivijalne stvari, vodeći konačno ka mnogo jačim emocionalnim raskrinkavanjima pojedinaca. E, tu kao oružje on bira muziku. I dok izbor pesme deluje proizvoljno (na kraju krajeva, on je japanski pisac koji piše roman na drugom kraju sveta), ona pomaže u postavljanju scene i određivanju vremena radnje. Ona priziva vreme kada je zamah globalizacije povezivao Istok i Zapad početkom sedamdesetih, a priču prožima odgovarajućom sanjalačkom nostalgijom.
Murakami koristi ovu trampu da bi otkrio delikatnije trenutke u jedinstvenom gledištu svog lika:

– I tako mi se ona zahvalila pozajmljujući mi ploču.
– Kontaktna sočiva, ha?… Pa, da li si vratio ploču?
– Nisam, negde sam je izgubio.
– Velika greška. Trebalo je da joj kupiš novu. U redu je ako ti žena duguje nešto… hik.. ali nije ako ti duguješ njima. Kapiraš?
– Da.

Naizgled nevina pop pesma tajni je prozor za pogled u dušu lika. Murakami nam daje ključ, a Brajan Vilson razvaljuje bravu. Zaključujemo da ova osoba, iako nije bezočna spolja, možda i dalje ne razume nenamerne posledice svojeg delovanja. Ta devojka koju je poznavao u davna vremena, koja misli na njega u samotnoj letnjoj noći dok njemu misli lutaju kojekuda, pohranjena je negde duboko u njegovoj podsvesti.

Iz njegovog odgovora čini se da ga takav sled događaja ni najmanje ne zabrinjava, ali moguće je da ima nečega ispod ovog ležernog sadržaja. Srž koja dozvoljava da mu radio di-džej govori kako da se odnosi prema ženama i to sve iznosi u živom programu. To je neko ko nosi još živu krivicu negde duboko unutra, negde gde bi mogla da ostane skrivena.
Sledeće poglavlje nosi na pola stranice odlomak iz pesme.

Voleo bih da one sve mogu biti kalifornijske devojke.

Samo poslastice za tvrdokorne fanove i doza iskupljenja

Na sledećoj stranici, glavni lik odlazi u lokalnu prodavnicu ploča da naruči primerak ploče grupe „Beach Boys“. Tu naleće na mladu ženu koju je sreo u baru ranije te nedelje. Posle neprijatnog prvog susreta, razgovor postaje pomalo napet. Naš glavni junak učtivo pita za ploču, iz bilo kakvog razloga, logičnog ili nelogičnog. Da li se on to potajno nada da će videti onu izgubljenu devojku? I da će moći da joj se oduži?
U narednim poglavljima, on pokušava da kontaktira sa tajanstvenom devojkom, ali kasnije otkriva da je ona napustila školu da bi se brinula o obolelom rođaku. Eto antiteze njegovoj ličnosti, odražava se na njemu: davanje i uzimanje. Samozadovoljni „Ja“ narator i nesebična devojka koja potrebe drugih pretpostavlja svojim potrebama.
Onda on pita za primerak Betovenovog Koncerta za klavir broj 3 u c-molu, op.37 i „album Majlsa Dejvisa na kojem je ‘A Gal in Calico’“. Samo poslastice za tvrdokorne fanove.
Murakami ovde napinje mišiće:

Imamo Glena Gulda i Bekhaus, koju želite?

Glavni lik otkriva da su one poklon za prijateljicu. Devojka sa one strane tezge mu na to odgovara sa sarkazmom:

Vi ste čovek velikog srca, ha?
Reklo bi se.

https://www.youtube.com/watch?v=CkfaCft0Bdg

Neizbežno, on je poziva na sudar. Iskupljenje? Ona se opire, odbija, iskreno. On insistira, grabeći niti lične promene. Prodavnica ploča poslužila je kao bina na kojoj se svirač otima da izbije iz svoje ljušture. Možda ne tog dana, ali slaba tačka je nađena. Ovaj živopisni narativ potpuno je vođen kroz tri pažljivo probrana muzička dela koja sada postaju i pridružene ličnosti, ali i ličnosti za sebe.

Jednostavno, smrtonosno

Jedna rečenica sa dna strane 61 potvrđuje podtekst zvučnih kontemplacija ranije u knjizi:

Sedeli smo u mrtvoj tišini, slušajući na džuboksu jednu pesmu za drugom. „Everyday People“, „Woodstock“, „Spirit in the Sky“, „Hey, There Lonely Girl“.

Na ovom mestu u knjizi otkriva nam se da je pripovedač spavao sa tri devojke, a da se poslednja od njih ubila. Tema se razvija, a ta je tema potcrtana ovde analogijom sa džuboksa:

  •  „Everyday People“ = arhetip

  •  „Woodstock“ = vreme i mesto (Japan kasnih 60-ih, nakon pobuna studenata)

https://www.youtube.com/watch?v=ZY8JKPbnslo

  • „Spirit in the Sky“ = poziv glavnog junaka upomoć, možda?

  • „Hey There Lonely Girl“ = potpuna briljantnost, sabiranje tema koje se razvijaju. Ogledalo usamljenosti likova, izolacije mlade devojke koja je napustila školu da bi se starala o rođaku, odvajanje devojke u prodavnici ploča od „Ja“.

Stari, isluženi čovek, heroj džuboksa

Događaji tog leta počinju da se usložnjavaju za našeg običnog čoveka. Još jedna snažna referenca iz muzike označava novi razvoj u njegovom emocionalnom sazrevanju:

I tako nastavljam da pišem ovo, hraneći svoju svest cigaretama i pivom da je sprečim da potone u mulj vremena. Tuširam se, pa se tuširam ponovo, brijem se dvaput dnevno, slušam iste stare ploče ponovo i ponovo. Zapravo, zastareli zvuci Pitera, Pola i Meri sviraju mi iza mene upravo sad. „Ne premišljaj se, u redu je“.

Ah! Daću vam malo vremena da podignete vilicu s poda. Muzika ovde ima dve svrhe, kao još jedan merač pređenog puta („zastarelo“), ali i kao odličan krešendo da se zatvori poglavlje. Glavni lik neumitno oseća prazninu oko sebe, njegovi mehanizmi odbrane počinju da ga izdaju, ima samo 21 godinu, ali je već starac. Glas u glavi mu govori da ne misli o tome, a njegovo srce upravo suprotno. Pet stihova govori mnogo više nego što bi pet stotina reči ikada moglo. Snaga je ovde u muzici i Murakami to zna. Zato i jeste tako prokleto dobar.

Izvor: flypaper.soundfly.com
prevod: M. Jovandić
foto: Pixabay

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: