Dženifer Igan: DeLilo je pokazao da fikcija još može da uradi šta god poželi

Don DeLilo i Dženifer Igan

Dženifer Igan je američka spisateljica, nagrađena za roman „Vreme je siledžija“ (A Visit From A Goon Squad) Pulicerovom i Nacionalnom nagradom književnih kritičara za fikciju u 2011. godini. “Vreme je siledžija” objavilo je “Kontrast izdavaštvo”, a ovde donosimo tekst njenog predstavljanja Dona DeLila na dodeli Nacionalne književne nagrade 2015. godine, kada je pisac “Podzemlja”, “Bodi artista”, “Vage”, “Bele buke” i brojnih drugih romana dobio Medalju za izuzetan doprinos američkoj književnosti.

[dropcaps round=”no”]K[/dropcaps]roz stotinu godina, uz pretpostavku da će ljudi na svetu i dalje čitati knjige, teško je zamisliti bolji način za razumevanje života u Americi u drugoj polovini 20. veka i početkom 21. veka od čitanja romana Dona DeLila. Njegov je senzibilitet veličanstven. Koristim tu reč uprkos činjenici da „veličanstven“ ukazuje na „fenomenalan“, jer nijedna druga ne bi bolje odgovarala. Skala DeLilove zapitanosti je svetska i istorijska. Tokom 45 veoma plodnih godina, on je uronio u dubine procepa gde se pritisak na obične ljude sudara sa pritiscima politike i istorije. Ima i vrhunskog samopouzdanja u širini zahvata njegovih knjiga. Ko bi drugi mogao da posle „Podzemlja“, kaleidoskopske sage o 50 godina života u Americi, napiše „Bodi artista“, sobnu biljku od romana u kojem jedan od osnovnih likova može biti san ili duh?

Više puta njegove su knjige postavljale sledeće pitanje: kakvu ulozi umetnik može da se nada u svetu gde je doživljaj toliko prigušen i poravnat tehnologijom da su jedini činovi koji izgledaju autentično zapravo činovi nasilja?

Vreme je siledžija, korice
Roman Dženifer Igan nagrađen Pulicerovom nagradom u izdanju “Kontrasta”

Ali grešim guslajući toliko o DeLilovoj ambiciji. Njegovo delo najviše zapanjuje na nivou rečenice. On ima čudesan dar da uhvati kolokvijalan govor i njegov ritam. Upravo dijalozi u njegovoj knjizi bili su to što me je nateralo da shvatim da je konverzacija mahom ponavljanje, a da ljudi nikada zapravo ne odgovaraju jedni drugima. Njegova mimikrija nekad može da bude i veoma zabavna. Ali je to takođe i ono što čini ljudskost njegovih likova. Čitaoci „Vage“ verovatno neće zaboraviti dražesno upornu naraciju majke Lija Harvija Osvalda, Margerit.
DeLilova proza nikad ne nastaje zarad puke lepote ili liričnosti. Najuobičajenije stvari postaju čudne kad se on dohvati da ih opisuje, on kao da usisava i negativni prostor oko njih. Da citiramo negov opis estetskih ciljeva fotografkinje iz njegovog romana „Mao II“ (1990): „Volela je da radi nakon osećaja da je to to. Važno je da se nastavi, poništi sigurna stvar i dospe do momenta skrivenog blagoslova“. DeLilov rad je sačinjen od skrivenih blagoslova.

Kasnije u romanu „Mao II”, pisac kaže o svom zanimanju: „Što teroristi dostignu, pisci romana izgube… Opasnost koju oni predstavljaju jednaka je našem neuspehu da budemo opasni”. (Napisao je to još 1991. godine).

Šta će se dogoditi sa čitanjem i pisanjem u ovom novom veku? To je pitanje koje je, verujem, postavila većina ljudi u ovoj prostoriji, sa izvesnom dozom hitnosti da se na njega odgovori. Moj odgovor uvek je isti: zavisi od nas, pisaca. Ako uhvatimo kadence i teksture savremenog života na način koji se čini suštinski važnim, ljudi će nas čitati. Spretna, inovativna fikcija Dona DeLila to iznova i iznova radi. On je odgovorio na sopstveno pitanje: umetnik kadar da nam pokaže naše živote u Americi u ovom trenutku i pomogne nam da proniknemo u njih igra suštinski važnu ulogu. Zaista sam mu zahvalna na strogosti i razigranosti njegovog dela, kao i na tome što je mojoj generaciji pisaca dokazao da fikcija još može da uradi sve što poželi.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: