Dnevnik teroriste (18): Betonske čizme

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Betonske čizme

Pokušao sam otići. Kupio sam milijun voznih karata i probao sam otputovati, ali netko mi je svezao stopala, netko me je betonom utemeljio u temelje užasa i sad jedino što mogu je da lajem s vlasitog prozora koji se, pri tome, ne može zatvoriti nego sretno i samodovoljno pušta rezultate zadnjeg pokolja da u obliku zvuka dopru u moj dnevni boravak iz kojeg uporno ne mogu pobjeći.

Možda bih trebao pristojnost stavit po strani, možda bih trebao psovati više iako se i ovako stidim psovki koje sam izrekao ni kriv ni dužan, jer jedino su me te trpke riječi održale na životu, nekako me gurnule dalje, još par metara u prostor, još nekoliko minuta u vrijeme. Probao sam šutjeti, probao sam psovati, kako rekoh, i svijet je i dalje na istom mjestu.

Da sam Sergio Endrigo objesio bih se, jer bih jedino tako mogao odaslati kakvu takvu poruku. I ovako svakog jutra prvo pomislim na to da bih trebao da se objesim, jer vidim svijet koji nije dostojan pjesama ispjevanih o njemu, jer vidim svijet koji nije dostojan nježnosti.

Moramo se probijati jedni do drugih. To nam je jedino preostalo. Sve drugo je zatrovala buka onoga za što smo mislili da smo prevazišli. Dok sam se ja dogovarao sa samim sobom kako da pristupim narednoj osobi koju ću sresti drugi su skužili da to mogu jednostavno osvojiti i zvuci tog osvajanja postaju zvuci mog mostarskog ljeta koje je nekada mirisalo na bakine ruže a danas zaudara na znoj i dernjavu s otvorene bine sa koje pjevaju o ljubavi kao o mržnji, o ljubavi kao o prevari, o ljubavi kao pucnju iz pištolja, o ljubavi kao o negaciji, poništavanju postojanja. A ja sam drugačije naučen i zato sam prekinuo svako putovanje na koje sam imao namjeru krenuti.

Plašim se. Plašim se ostaviti otvoren prozor. Plašim se kročiti na ulicu. Plašim se da će me netko probati netjerati da mu dokažem vlastito postojanje i zato jedino mogu maštati o iseljenju iz vlastite mašte, o destrukciji, o preobrazbi svijeta u kojem se plašimo vlastite sjene samo zato što glazba koja vlada komadom zemlje koji smo smatrali svojim svijetom podrazumijeva mržnju.

Slušam pjesme o osveti. To su pjesme o ljubavi. Tako mi kažu. To su pjesme o pobjedi. Te pjesme u kojima dvoje ljudi unatoč tome što se ne podnose bivaju skupa i onda podmeću jedno drugom ono što poštenom revolucionaru ne bi palo na pamet da podmetne kontrarevolucionaru na sudu. Moram biti banalan jer me se banalno ubija. Jer je letnja noć i ja ne mogu zatvoriti prozore kroz koje dopire obećanje osvete.

Potpuno sam poludio jer sam potpuno sam. Imam samo zvukove koji dopiru kroz ljeto, sumorno, gotovo mrtvo, i ubijeno. Ubijeno, jer su djeca ubijena onim što im se pruža kao vrhunac zabave. Zato želim baciti bombu na svaku mogućnost takve budućnosti.

Nepristojnost upotrebljava silu. Glupost se odomaćila. A ja i dalje tražim način da budem milosrdan, da zanemarim ono: da vas čujem!!!

Ajde, da vas čujem, ajde da ne pristanemo na takav poraz, ili ajde samo da potegnemo detonator i da završimo svaki san o boljem svijetu.

marko tomaš