Autointervju Kurta Vonegata (2): Zašto nikada ne pišem o ljubavi Pokušavam da veliku ljubav držim podalje od svojih priča jer je, kada se ta posebna tema jednom pojavi, skoro pa nemoguće pričati o bilo čemu drugom, ustvrdio je Kurt Vonegat u autointervjuu.

Jedini način da se bilo šta izvuče iz piščeve glave je taj da bude ostavljen na miru sve dok ne bude prokleto spreman da to zapiše, naveo je američki pisac Kurt Vonegat (1922-2007). S tim na umu, urednici Paris rivjua ponudili su mu da uradi autointervju. I Vonegat je, odgovarajući na pitanja koja je sam sebi postavljao, pisao o učešću u ratu i traumama iz bombardovanja Drezdena, o porodici, studijama, pivu i cigaretama, religijama, nauci, kritičarima, svojim romanima i kratkim pričama, o tome zašto se klonio pisanja ljubavnih priča i o mnogo čemu još, deleći usput i poneki savet mladim autorima. Povodom stogodišnjice rođenja Kurta Vonegata i 15 godina od njegove smrti, prenosimo ovde njegov autointervju, objavljen 1977. godine u Paris rivjuu uz uvodnu belešku urednika tog časopisa. (Prvi deo autointervjua može se pročitati ovde.

***

Šta mislite o tome što je Belou osvojio Nobelovu nagradu?

Bio je to najbolji mogući način da se oda priznanje celokupnoj našoj književnosti.

Da li vam lako padaju razgovori s njim?

Da. Imao sam tri prilike za to. Jednom sam mu bio domaćin na Univerzitetu u Ajovi, gde sam ja držao nastavu, a on je bio predavač. To je prošlo jako dobro. Jedno nam je bilo zajedničko…

A to je?

Obojica smo proizvod Odeljenja za antropologiju Univerziteta u Čikagu. On do sada, koliko znam, nije odlazio u bilo kakve antropološke ekspedicije, a nisam ni ja. Umesto toga, izmišljali smo preindustrijske narode, ja u Kolevki za macu, a on u Hendersonu, kralju kiše.

Dakle, on je vaš kolega naučnik.

Ja uopšte nisam naučnik. Međutim, sad mi je drago što su me otac i brat pritiskali da postanem naučnik. Razumem kako naučnici rezonuju i kako se igraju, iako nisam dovoljno darovit da im se priključim. Uživam u društvu naučnika, časkom se uzbudim i bude mi zabavno kad mi pričaju čime se bave. Više sam vremena proveo sa naučnicima nego sa ljudima iz književnog sveta. To su uglavnom prijatelji mog brata.

Uživam i u druženju sa vodoinstalaterima, stolarima, automehaničarima. Nisam ni upoznavao ljude iz sveta književnosti sve do pre desetak godina, počevši sa one dve dok sam predavao u Ajovi. Tamo, u Ajovi, iznenada sam se sprijateljio sa Nelsonom Algrenom, Hozeom Donosom, Vensom Burdžejlijem, Donaldom Džastisom, Džordžom Starbakom, Marvinom Belom i drugima. Bio sam oduševljen. A sada, sudeći po prikazima moje nove knjige, Slepstik, ljudi bi voleli da me izbace iz književnog establišmenta, da me vrate tamo odakle sam došao.

Bilo je loših kritika?

Samo u Njujork tajmsu, Tajmu, Njuzviku, Njujork rivju of buks, Vilidž vojsu i Roling stounu. Dopala se ljudima iz Medisin heta.

Slepstik možda jeste jako loša knjiga. Savršeno sam spreman da u to poverujem. Svi drugi pišu traljave knjige, pa što ne bih i ja? Neobično u tim prikazima bilo je to što su terali ljude da priznaju da nikad i nisam valjao. Pisac prikaza u Sandej tajmsu zapravo je tražio od kritičara koji su me ranije hvalili da sada javno priznaju koliko su grešili. Moj izdavač, Sem Lorens, pokušao je da me uteši rečima da su pisci bez izuzetka napadani čim nekim čudom postanu imućni.

Bila vam je potrebna uteha?

U životu se nisam osećao gore. Osećao sam se kao da ponovo spavam stojeći u vagonu u Nemačkoj.

Toliko loše?

Ne. Ali baš loše. Iznenada su kritičari poželeli da me smrve kao bubu. A i ne radi se samo o tome što iznenada imam novca. Skrivena zamerka je da sam varvarin, da sam pisao iako nisam sistematično izučio velika književna dela, da nisam džentlmen, pošto sam rado pisao sumnjive tekstove za prostačke časopise, da nisam ispunio svoje akademske obaveze.

Niste patili?

Patio jesam, u redu, ali kao loše obrazovana osoba u prostačkim firmama i prostačkom poslu. Dovoljno nečasno je bilo to što sam izopačio umetnost zarad para. I još sam, povrh svega toga, kao što rekoh, postao nekim čudom imućan. Dakle, to je jednostavno suviše prokleto loše i za mene i za bilo koga drugog. Sve što sam objavio se i dalje doštampava, tako da smo svi zaglavili sa mnom i mojim knjigama.

Mislite li da uzvratite?

Na neki način. Trenutno sam u Savetu države Njujork za umetost i svaki čas neki od članova priča o slanju obaveštenja katedrama za engleski jezik na koledžima o razmim prilikama za pisce, a ja im kažem: “Pošaljite ih katedrama za hemiju, zoologiju, antropologiju, astronomiju, fiziku i svim medicinskim i pravnim fakultetima i školama. Pisci su najverovatnije tamo”.

Verujete da je tako?

Mislim da kao silno osveženje može da bude to kada književni stvaraoci imaju na umu nešto što nije dosadašnja istorija književnosti. Književnost ne bi trebalo da nestane u sopstvenom dupetu, da tako to kažem.

Kurt Vonegat foto; Youtube/Manufacturing Intellect

Hajde da popričamo o ženama u vašim knjigama.

Nema nijedne. Nema pravih žena, nema ljubavi.

Ne zaslužuje li to objašnjenje?

To je mehanički problem. Mnogo toga što se dešava u pripovedanju samo je stvar mehanike, tehničkih pitanja vezanih za to kako da napišete uspelu priču. Priče o kaubojima i policajcima završavaju se pucnjavom, na primer, jer su pucnjave najuverljiviji način da se takve priče završe. Nema ničeg boljeg od smrti da bi se reklo ono što inače uvek zazvuči veštački: “Kraj”.

Pokušavam da veliku ljubav držim podalje od svojih priča jer je, kada se ta posebna tema jednom pojavi, skoro pa nemoguće pričati o bilo čemu drugom. Čitaoci ne žele da čuju za bilo šta drugo. Pošandrcaju za ljubavlju. Ako ljubavnici u priči ostvare pravu ljubav, to je kraj priče, čak i ako treba da počne Treći svetski rat, a nebo se zamrači od letećih tanjira.

Zato izostavljate ljubav.

Ima drugih stvari o kojima želim da govorim. Ralf Elison je uradio isto sa Nevidiljivim čovekom. Da je junak te veličanstvene knjige našao nekoga vrednog njegove ljubavi, nekoga ludog za njim, to bi bio kraj priče. Selin je uradio slično u Putovanju nakraj noći. On je isključio mogućnost prave i konačne ljubavi, tako da je priča mogla da traje i traje.

Nema mnogo pisaca koji govore o mehanici priča.

Ja sam toliko surovi tehnokrata da verujem da one mogu da budu sastavljene kao Fordov model T.

Sa kakvim ciljem?

Da čitaocima pruže uživanje.

Da li ćete ikada napisati ljubavnu priču, šta mislite?

Možda. Moj život je pun ljubavi. Zaista jeste. Ali čak i dok živim u ljubavi i sve teče jako dobro, ponekad uhvatim sebe kako pomislim: “Dobro, možemo li da govorimo o nečemu drugom, bar malo?” Znate šta je baš smešno?

Ne.

Moje knjige izbačene su iz školskih biblioteka u celoj zemlji zbog navodne opscenosti. Viđao sam pisma lokalnim novinama iz malih gradova u kojima Klanicu pet svrstavaju u istu klasu sa Dubokim grlom i magazinom Hastler. Kako bi iko mogao da masturbira na Klanicu pet!

Ima raznih ljudi.

E pa takvi ljudi ne postoje. Cenzori mrze moju religiju. Misle da ne poštujem njihovu ideju Boga Svemoćnoga. Misle da je pravi posao vlade da štiti reputaciju Boga. Sve što na to mogu da kažem je: “Nek im je sa srećom, a neka je sa srećom i Bogu”. Znate šta je H. L. Menken rekao svojevremeno o religioznim ljudima? Rekao je da su ga jako pogrešno razumeli. Rekao je da ih ne mrzi. Njemu su bili prosto komični.

Svaka kreativna osoba koja uspešno stvara ima na pameti samo jednu osobu

Kada sam vas malopre pitao koji član vaše porodice je najviše uticao na vas kao pisca, rekli ste vaša majka. Očekivao sam da ćete reći sestra, pošto ste o njoj tako mnogo govorili u Slepstiku.

U Slepstiku sam rekao da je ona osoba za koju sam pisao, da svaka kreativna osoba koja uspešno stvara ima na pameti samo jednu osobu. U tome je tajna zaokruženosti umetničkog dela. Svako može da uspe u tome, samo ako on ili ona imaju na umu samo jednu osobu. Nisam shvatao da je ona ta osoba za koju pišem sve dok nije umrla.

Volela je književnost?

Ona je predivno pisala. Nije mnogo čitala, ali, opet, nije ni Henri Dejvid Toro u svojim poznijim godinama. Sličan je bio i moj otac. Nije mnogo čitao, ali je umeo da piše poput snova. Kakva su pisma pisali moj otac i moja sestra! Kad njihovu prozu uporedim sa svojom, bude me sramota.

Da li je i vaša sestra pokušala da zarađuje pisanjem?

Ne. Mogla je da bude i izuzetna vajarka. Izdrao sam se jednom na nju jer nije postigla više sa svim tim talentima. Odgovorila mi je da talenat ne nosi sa sobom i obavezu da nešto sa tim mora da se uradi. To me je zapanjilo. Mislio sam da su ljudi dužni da zgrabe svoje talente i trče s njima brzo i daleko koliko god mogu.

Šta sada mislite?

Pa, to što je moja sestra rekla sada mi deluje kao neobično ženska vrsta mudrosti. Imam dve ćerke, talentovane su kao što je i ona bila, i obe su užasnute mogućnošću da izgube staloženost i smisao za humor ako zgrabe svoje talente i počnu očajnički da trče onoliko brzo i daleko koliko mogu. Gledali su mene kako trčim brzo i daleko koliko mogu i mora da im je to izgledalo kao prilično ludački čin. A ovo je najgora moguća metafora, pošto je ono što su zapravo videle bio čovek koji decenijama sedi mirno.

Za mašinom.

Da, i dimi svoju ludu glavu.

Jeste li ikada prestali da pušite?

Dvaput. Jednom sam to uradio “na suvo” i pretvorio sam se u Deda Mraza. I postao sam bucko. Premašio sam 100 kilograma. Prekinuo sam na skoro godinu dana, a onda su me sa Univerziteta Havaja odveli u Oahu da govorim. Ispijao sam kokos na krovu u Hi Kaiju jedne večeri i sve što je trebalo da uradim da bih zatvorio krug svoje sreće bilo je da zapalim cigaretu. Što sam i uradio.

A drugi put?

Baš skoro, prošle godine. Platio sam Smokenders 150 dolara da mi pomogne da prestanem u periodu od šest nedelja. Bilo je baš onako kako su obećali – lako i poučno. Osvojio sam sertifikat i značku. Jedini problem bio je u tome što sam istovremeno i poludeo. Bio sam jako srećan i ponosan, ali ljudi oko mene zaključili su da nepodnošljivo pametujem, da sam nagao i prgav. A, pored toga, prestao sam i da pišem. Više nisam pisao čak ni pisma. Očigledno sam sebi učinio medveđu uslugu. I tako sam ponovo počeo da pušim. Kao što bi rekli u Nacionalnom udruženju proizvođača…

Nisam siguran šta bi rekli.

“Nema besplatnog ručka”.

Mislite li zaista da se kreativno pisanje može naučiti?

Otprilike isto kao što može da se nauči golf. Profesionalac može da vam ukaže na očigledne greške pri zamahu. Dobro sam to radio, rekao bih, dve godine na Univerzitetu u Ajovi… Loše sam predavao kreativno pisanje na Harvardu, pošto mi se tada brak raspadao, a i zato što sam svake nedelje putovao iz Njujorka u Kembridž. A još gore sam predavao na Siti koledžu pre par godina. Bio sam u previše projekata u isto vreme. Nemam više ni želje da predajem. Samo znam teoriju.

Možete li tu teoriju da sažmete u nekoliko reči?

Izrazio ju je Pol Engl, osnivač Radionice za pisce u Ajovi. Rekao mi je da će, ako Radionica ikada bude dobila svoju zgradu, te reči biti ispisane na ulazu: “Ne shvatajte to suviše ozbiljno”.

A kako to može da bude od koristi?

Podsećalo bi studente da uče kako se izvode trikovi.

Trikovi?

Ako navodite ljude da se smeju ili zasuze zbog malih crnih znakova na belom papiru, šta je to ako nije trik? Sve sjajne rečenice u pričama su odlični trikovi na kakve ljudi uvek iznova padaju.

Možete li da navedete primer?

Gotski roman. Na desetine takvih stvari bude objavljeno svake godine i sve se proda. Moj prijatelj Borden Dil nedavno je iz zabave napisao gotski roman, a kada sam ga pitao o čemu se radi rekao mi je: “Jedan mladić zapošljava se u staroj kući, a ona ga toliko plaši da mu se kosa diže na glavi”.

Još neki primer?

Ostali nisu toliko zabavni kad se opišu: neko zapadne u nevolju, a onda se iz nje izvuče; neko nešto izgubi i onda to nađe; neko počini zločin i snađe ga osveta; Pepeljuga; neko počne da propada i bude mu sve gore i gore; ljudi se zaljube jedno u drugo, a mnogo drugih ljudi se tome protivi; moralna osoba lažno bude optužena za greh; za osobu punu greha veruje se da je moralna; lik se hrabro uhvati ukoštac sa problemom i onda ga savlada ili propadne; osoba laže, osoba krade, osoba ubija, osoba počini preljubu.

Ako dopustite, to su krajnje staromodni zapleti.

Garantujem vam da nijedna moderna šema priče, čak i ona bez zapleta, neće čitaocu pružiti veće zadovoljstvo osim ako negde u nju nije prokrijumčaren taj staromodni zaplet. Ne hvalim ja zaplete kao precizne predstave o životu, nego kao načine da čitaoca terate da čita. Kada sam predavao kreativno pisanje govorio sam studentima da nateraju svoje likove da nešto odmah požele, makar to bila samo čaša vode. Likovi paralisani besmislenošću savremenog života ipak moraju da ponekad popiju malo vode.

Piscu je posao da prikazuje sukobe, tako da likovi kažu iznenađujuće stvari ili nešto otkrivaju, i time nas sve zabavi i pouči. Ako pisac ne ume ili neće to da radi, onda bi trebalo da batali taj zanat.

Jedan od mojih studenata napisao je priču o časnoj sestri kojoj se parče konca za čišćenje zuba zaglavilo između donjeg levog kutnjaka i zuba pored, i nije mogla ceo dan da ga izvuče. Mislio sam da je to divno. Priča se bavila daleko važnijim stvarima od zubnog konca, ali ono što je čitaoce teralo da čitaju dalje bilo je nestrpljenje, da vide kada će konačno taj končić da bude izvađen. Niko tu priču ne može da čita a da ne lovi prstom po ustima. Eto, to vam je izvrstan trik. A kad izbacite zaplet, kad isključite ono da neko nešto hoće, onda isključujete i čitaoca, a uraditi tako nešto je neuviđavno. Čitaoca možete da isključite i tako što mu ne kažete odmah gde se priča odvija, ko su ljudi…

I šta hoće.

Da. A možete da ih uspavate tako što vam se likovi nikada međusobno ne sukobljavaju. Studenti vole da kažu da ne prikazuju sukobe jer ljudi i u svakodnevnom životu izbegavaju konfrontacije. “Moderan čovek živi baš usamljeno”, kažu. To je lenjost. Piscu je posao da prikazuje sukobe, tako da likovi kažu iznenađujuće stvari ili nešto otkrivaju, i time nas sve zabavi i pouči. Ako pisac ne ume ili neće to da radi, onda bi trebalo da batali taj zanat.

Zanat?

Zanat. Dunđeri prave kuće. Pripovedači ispunjavaju slobodno vreme čitalaca tako da se čitalac ne oseti kao da ga je protraćio. Mehaničari popravljaju automobile.

Talenat je svakako neophodan?

U svim tim oblastima. Bio sam prodavac sab vozila neko vreme na Kejp Kodu, pošao sam i u njihovu školu za mehaničare, ali su me izbacili. Nisam imao dara za to.

Koliko je pripovedački dar čest?

Na časovima kreativnog pisanja u razredu sa 20 ljudi, bilo gde u ovoj zemlji, šestoro će biti iznenađujuće darovito. Dvoje će eventualno nešto i objaviti.

Šta izdvaja to dvoje od ostalih?

Njima će na pameti biti i nešto drugo osim same književnosti. Verovatno će biti i muvare. Mislim, neće hteti da pasivno čekaju da ih neko otkrije. Oni će insistirati na tome da njihova dela budu pročitana.

Bili ste i čovek za odnose sa javnošću i za advertajzing…

O, mogu misliti.

Je l’ to bilo bolno? Hoću reći, jeste osećali da vam se talenat traći, da je obogaljen?

Ne. To je romantizovanje, to da takav posao šteti duši pisca. U Ajovi smo Dik Jejts i ja svake godine držali predavanja o piscima i sistemu slobodnog preduzetništva. Studenti su ih mrzeli. A mi bismo pričali o mastiljarskim poslovima koje pisci mogu da rade za slučaj da umiru od gladi ili žele da sakupe dovoljno novca da bi se izdržavali dok pišu knjigu.

Pošto izdavači više ne ulažu novac u prvu knjigu, časopisi su izumrli, televizija više ne otkupljuje radove mladih frilensera, a fondacije daju grantove samo starim seronjama kao što sam ja, mladi pisci moraju da se izdržavaju kao besramne ćate. U suprotnom ćemo uskoro ostati bez savremene književnosti. Postoji samo jedna istinski grozna stvar koje mastiljarski poslovi rade piscima: traće im dragoceno vreme.

To nije šala.

Tragedija. Ne prestajem da smišljam načine, čak i užasne načine, da mladi pisci nekako opstanu.

Da li bi trebalo dotirati mlade pisce?

Nešto se mora uraditi, sad kada je slobodno preduzetništvo dovelo do toga da je skoro nemoguće da se mladi pisci izdržavaju kao slobodni preduzetnici. Ja sam bio senzacionalno uspešan poslovni čovek ispočetka, ali prosto zato što je bilo mnogo poslova koji su mogli da se rade.

Dok sam radio u Dženeral elektriku napisao sam priču “Izveštaj o Barnhausovom efektu”, prvu priču koju sam ikada napisao. Poslao sam je Kolijersu. Noks Burger je tad tamo bio urednik za fikciju. Noks mi je rekao šta joj je falilo i kako da to popravim. Uradio sam tako kako mi je rekao i on je otkupio priču za 750 dolara, što je tad bila moja jedna i po mesečna plata u Dženeral elektriku. Napisao sam drugu, a on mi je za nju platio 960 dolara, uz sugestiju da je možda vreme da odem iz Dženeral elektrika. I jesam. Preselio sam se u Provinstaun. Na kraju je moja cena za kratku priču narasla na celih 29.000 dolara. Zamislite to.

Kurt Vonegat foto; Youtube/Manufacturing Intellect

A Noks mi je našao par agenata koji su bili jednako pronicljivi kao i on kad je reč o pripovedanju: Keneta Litauera, koji mu je bio prethodnik u Kolijersu, i Maksa Vilkinsona, koji je bio urednik priča za MGM. I neka ovde bude zabeleženo da je Noks Burger, čovek otprilike mojih godina, svojevremeno otkrio i podržao više dobrih pisaca nego ijedan drugi urednik. A ne bih rekao da je to igde zabeleženo. Ta činjenica poznata je samo piscima i mogla bi lako da bude zaboravljena ako ne bude negde zapisana.

Gde je Noks Burger sada?

On je književni agent. Zastupa mog sina Marka, zapravo.

A Litauer i Vilkinson?

Litauer je umro pre 10 godina. Uzgred, on je bio pukovnik u eskadrili Lafajet, sa 23 godine, i prvi pilot koji je napadao rovove u niskom letu. Bio mi je mentor. Maks Vilkinson se povukao u Floridu. Njemu je oduvek bilo neprijatno da bude agent. Kad god bi ga neki stranac pitao čimi se bavi rekao bi da gaji pamuk.

Imate li sada mentora?

Ne. Mislim da sam suviše star da bih tražio nekoga. Sada šta god da napišem slaže se u štampariji bez komentara mog izdavača, inače mlađeg od mene, bez komentara urednika ili bilo koga drugog. Nemam više ni sestru da za nju pišem. Iznenada su se pojavila sva ta nepopunjena radna mesta u mom životu.

Osećate li se kao da ste negde tamo gore bez sigurnosne mreže pod vama?

I bez motke za balansiranje, takođe. Zbog toga me podiđu žmarci ponekad.

Ima li još šta što biste dodali?

Znate one antipanik brave na glavnim ulazima škola ili bioskopa? Ako naletite na vrata, ona se širom otvore?

Da.

Naziv robne marke na većini njih je “Vondu-prin”. To “Von” je od “Vonegat”. Jedan moj rođak preživeo je davno požar Irokeškom pozorištu u Čikagu i on je, zajedno sa još dvojicom, izumeo antipanik brave. “Prin” je od Prins. Zaboravio sam ko je bio “Du”.

U redu.

I hoću da kažem da su humoristi obično najmlađa deca u svojim porodicama. Kada sam ja bio najmanje dete za našim trpezarijskim stolom, postojao je samo jedan način da privučem pažnju svih, a to je da budem smešan. Morao sam da se specijalizujem. Slušao sam radio komičare sa jasnom namerom, da bih mogao da naučim kako se prave šale. I to su moje knjige, sad kad sam odrastao, mozaici šala.

Imate li neku omiljenu šalu?

Moja sestra i ja smo se raspravljali oko toga koja je najsmešnija šala na svetu, odmah posle tipa koji uleće u garderober s kaputima, naravno. Kada smo nas dvoje radili zajedno, sticajem okolnosti, umeli smo da budemo smešni skoro kao Stanlio i Olio. Slepstik, u suštini, govori o tome.

Jeste li se na kraju saglasili oko svetskog šampiona šala?

Na kraju smo ih sveli na jednu. Nekako ju je teško ispričati ovako na gurku.

Ipak je ispričajte.

Dakle – neće vas nasmejati. Niko se nikad ne nasmeje. Ali ta pobednička je stari vic “Dve crne vrane”. “Dve crne vrane” bili su belci sa crno obojenim licima, zvali su se Moran i Mek. Snimali su fonografske ploče sa svojim skečevima, na kojima su dva navodno crna tipa lenjo pričala jedan s drugim. U svakom slučaju, jedan od njih kaže: “Sanjao sam noćas kako jedem flanelske torte”. A drugi kaže: “Stvarno?” A onda prvi kaže: “I kad sam se probudio, ćebeta nije bilo”.

Hm.

Rekao sam vam da se nećete nasmejati.

Izgleda da su vam Stanlio i Olio draži od Čaplina. Je l’ tako?

Lud sam za Čaplinom, ali je distanca između njega i njegove publike prevelika. On je tako očigledno genije. On je, na svoj način, jednako briljantan kao Pikaso, a to mi baš i ne prija.

Hoćete li ikada napisati još neku kratku priču?

Možda. Napisao sam jednu za koju sam pomislio da će mi biti poslednja pre osam godina. Harlan Elison me je pitao da priložim priču za zbirku koju je pravio. Priča se zvala “Veliko svemirsko jebanje”. Mislim da sam prvi pisac koji je reč “jebanje” stavio u naslov.

Govorila je o lansiranju svemirske letelice sa bojevom glavom punom svršotine na Andromedu. Što me je podsetilo da mog dobrog drugara iz Indijanapolisa, zapravo jedinog drugara iz Indijanapolisa kog još imam, Vilijama Fejlija. Kada smo otišli u Drugi svetski rat, trebalo je da svi damo krv, a on je pitao da li može umesto toga da da pola litra sperme.

Da vaši roditelji nisu izgubili sav svoj novac, šta biste vi sada radili?

Bio bih arhitekta u Indijanapolisu, kao moj otac i deda. A i veoma srećan. I dalje bih voleo da je to ispalo tako. U svakom slučaju, evo jedne stvari: jedan mladi arhitekta, jedan od najboljih tamo, živi u kući koju je moj otac sagradio za našu porodicu one godine kad sam rođen, 1922. Moji inicijali, kao i inicijali moje sestre i mog brata, ispisani su u kristalu na tri mala prozora kod ulaznih vrata.

Tako imate ta dobra stara vremena kakva tako žarko želite.

Da. Kad god odem u Indijanapolis, isto pitanje mi se uvek iznova samo postavlja u glavi: “Gde mi je krevet, gde mi je krevet?” A ako duhovi mog oca i dede pohode taj grad, mora da se pitaju gde su nestale sve one zgrade. Centar grada, gde je bila većina njihovih zgrada, pretvoren je u parkinge.

Mora da se pitaju i gde su im nestali svi rođaci. Odrasli su u ogromnom familiji koje više nema. Ja sam stekao tek malecku sliku o svemu tome, o osećaju kad čovek ima veliku familije. Kada sam otišao na Univerzitet u Čikagu i čuo tamo predavanje šefa katedre za antropologiju Roberta Redfilda o idealnom ljudskom društvu, što je, u suštini, bila postojana, izolovana proširena porodica, nije morao da mi priča o tome koliko lepo to može da bude.

Još nešto?

Da. Slepstik je prvi američki roman u kom se koriste isključivo jedinice metričkog sistema. To niko nije primetio, tako da ja sad moram sam svojom trubom da trubim o tome.

Još nešto?

Pa… Upravo sam otkrio molitvu za pisce. Čuo sam molitve za mornare, kraljeve, vojnike i druge, ali nikada molitvu za pisce. Mogu li da je navedem ovde?

Svakako.

Napisao ju je Semjuel Džonson 3. aprila 1753. godine, onog dana kada je potpisao ugovor kojim je od njega traženo da napiše prvi sveobuhvatni rečnik engleskog jezika. Molio se sam za sebe. Možda bi 3. april trebalo da bude slavljen kao Dan pisaca. Kako god, evo te molitve: “O Bože, ti što me do sada podržavaše, omogući mi da nastavim ovo delo i u celom poduhvatu ovo stanje u kom sam sad; tako da, kada budem podnosio, poslednjeg dana, izveštaj o poverenom mi daru, mogu da budem pomilovan u ime Isusa Hrista. Amen”.

Izgleda kao da želi da svoj dar pronosi što brže i što dalje može.

Da. Bio je čuvena mastiljara.

A vi sebe smatrate mastiljarom.

Svoje vrste.

Kakve vrste?

Deteta Velike depresije.

Shvatam. Naše poslednje pitanje. Da ste komesar za izdavaštvo u Sjedinjenim Američkim Državama šta biste uradili da ublažite sadašnju bednu situaciju?

Nema nestašice divnih pisaca. Ono što nam nedostaje je zavisna masa čitalaca.

Pa…

Predlažem da svako bez posla bude obavezan da priloži prikaz knjige pre nego što dobije svoj ček sa socijalnom pomoći.

Hvala vam.

Hvala vama.

(kraj)

Piše; Kurt Vonegat
Izvor: The Paris Review
Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: