Autointervju Kurta Vonegata (1): Surova nit u humoru Nisam mogao da se poigravam sa svojim književnim prethodnicima pošto ih nikada nisam sistematski izučavao, napisao je Kurt Vonegat u autointervjuu.

Kurt Vonegat foto: Youtube/Manufacturing Intellect

Jedini način da se bilo šta izvuče iz piščeve glave je taj da bude ostavljen na miru sve dok ne bude prokleto spreman da to zapiše, naveo je američki pisac Kurt Vonegat (1922-2007). S tim na umu, urednici Paris rivjua ponudili su mu da uradi autointervju. I Vonegat je, odgovarajući na pitanja koja je sam sebi postavljao, pisao o učešću u ratu i traumama iz bombardovanja Drezdena, o porodici, studijama, pivu i cigaretama, religijama, nauci, kritičarima, svojim romanima i kratkim pričama, o tome zašto se klonio pisanja ljubavnih priča i o mnogo čemu još, deleći usput i poneki savet mladim autorima. Povodom stogodišnjice rođenja Kurta Vonegata i 15 godina od njegove smrti, prenosimo ovde njegov autointervju, objavljen 1977. godine u Paris rivjuu uz uvodnu belešku urednika tog časopisa. (Drugi deo autointervjua može se pročitati ovde.)

***

U uvodu za prvi od sabranih intervjua (urađen u Vest Barnstejblu u Masačusetsu kada je Vonegatu bilo 44 godine) navodi se: “On je ratni vetaran i porodični čovek, krupnih kostiju, nezgrapan, opušten. Zavaljen je u fotelji u komotnoj jakni od tvida, u kembridž sivim flanelskim pantalonama, plavoj bruks broders košulji, pogrbljen, sa rukama nabijenim u džepove. Intervju preseca iznenadnim kašljem i kijanjem, posledicama jesenje prehlade i dugogodišnjeg pušenja cigareta. Glas, rezonantni bariton sa akcentom sa srednjeg zapada, menja mu se pri afektacijama. S vremena na vreme se oprezno se pomoli osmeh čoveka koji je video i sačuvao u sebi skoro sve: depresiju, rat, mogućnost nasilne smrti, besmislice odnosa korporacija sa javnošću, šestoro dece, neredovne prihode i zakasnelo priznanje”.

Poslednji intervjui koji čine celinu vođeni su u leto 1976, godinama nakon prvog. U opisu iz tog vremena navodi se: “… kreće se neusiljeno ljubazno poput starog porodičnog psa. Opšte gledano, razbarušen je: duga kovrdžava kosa, brkovi i prijatan osmeh odaju čoveka koga svet oko njega istovremeno zapanjuje i rastužuje. Iznajmio je kuću Džeralda Marfija tokom leta. Radi u maloj spavaćoj sobi na kraju hodnika, u kojoj je Marfi, umetnik, bonvivan i prijatelj velikana umetnosti, umro 1964. godine. Vonegat sa stola može kroz mali prozor da vidi travnjak pred kućom; iza njega je veliki, beli krevet sa baldahinom. Na radnom stolu, odmah do pisaće mašine, stoje primerci Intervjua Endija Vorhola, Unutrašnje zone Klensija Sigala i nekoliko praznih kutija cigareta.

Vonegat ne gasi pal mal cigarete od 1936. i tokom ovog intervjua popušio je skoro celu paklu. Glas mu je dubok i promukao, a stalni pokreti paljenja cigareta i duvanja dima tokom razgovora dođu mu kao znaci interpunkcije. Ostale distrakcije, poput zvonjave telefona i lajanja malog čupavog psa po imenu Pampkin, ne utiču na Vonegatovu blagu narav. I zaista, kao što je to Den Vejkfild, njegov drugar iz srednje škole Šortridž, onomad naveo u spomenaru: ‘Mnogo se smejao i prema svima je bio pažljiv'”.

Veteran ste Drugog svetskog rata?

Da. Kad umrem, hoću sahranu uz vojne počasti: trubač, zastava na kovčegu, plotun počasnog voda, osveštana zemlja.

Zašto?

Biće to način da postignem nešto što sam oduvek želeo najviše na svetu, nešto što bih dobio samo da sam uspeo da postignem da budem ubijen u ratu.

A to je…?

Bezrezervno priznanje od svoje zajednice.

Mislite da to sada nemate?

Rođaci mi kažu da im je drago što sam se obogatio, ali da prosto ne mogu da me čitaju.

Bili ste u pešadiji za vreme rata?

Da, ali prošao sam obuku za haubicu kalibra 240 milimetara.

To je prilično veliko oružje.

Najveće prenosno oruđe na bojištima vojski tog vremena. To je oruđe u šest delova, a svaki od njih vukli smo i valjali pomoću guseničara. Kad god bi nam rekli da gruvamo iz njega, prvo je trebalo da ga sastavimo. Praktično smo morali da ga iznova konstruišemo. Polagali smo jedan deo na drugi koristeći kranove i dizalice. Sama čaura bila je duga devet i po inča i teška 140 kila. Konstruisali smo malu prugu koja nam je omogućavala da prenesemo projektil sa zemlje do podnožja cevi, na oko metar i dvadeset iznad tla. Zatvarač je ličio na vrata ulaza u kreditni biro u Peruu u Indijani, recimo.

Mora da je bilo uzbudljivo pucati iz takvog oruđa.

Ne baš. Prvo bismo položili granatu unutra, a onda nasuli vreće krajnje sporogorećeg eksploziva. Bio je to navlaženi keks za pse, ja bih rekao. Zatvorili bismo zatvarač, pa pokrenuli okidač koji bi udario u živin fulminat i on bi zapalio navlaženi keks za pse. Glavna zamisao je bila, rekao bih, da se stvori para. Posle nekog vremena bismo čuli onaj zvuk kuvanja. To je izgledalo kao kuvanje ćurke. Mogli smo sasvim bezbedno da povremeno otvaramo zatvarač i saftom prelijemo granatu.

Na kraju bi se haubica ipak zatresla. Najzad bi se pokrenuo njen mehanizam i ona bi iskašljala bi granatu. Granata bi izašla polako kao Gudjirov dirižabl. Da smo imali merdevine, stigli bismo da po njima ispišemo “Jebo vas Hitler” dok bi izašle iz cevi. Onda bi sve mogli da preuzmu helikopteri i obore je.

Oruđe za sejanje najvećih užasa.

Da, iz francusko-pruskog rata.

Ali na kraju niste poslati preko okeana sa tim oruđem, nego u 106. pešadijskoj diviziji?

U “Lanč-paket diviziji”. Mnogo su nas hranili lanč-paketima. Sendviči sa salamom. Narandža.

U bitkama?

Dok smo još bili u Americi.

Dok ste bili na pešadijskoj obuci?

Nikada nisam prošao pešadijsku obuku. Vidite, bataljonski izviđači bili su elitne jedinice. Bilo ih je samo po šestorica u svakom bataljonu i niko nije bio sasvim siguran šta bi oni trebalo da rade. I tako bismo odmarširali svako jutro do prostorija za rekreaciju, igrali ping-pong i popunjavali prijave za Školu rezervnih oficira.

Pa ipak, tokom obuke ste morali da se upoznate i sa drugim naoružanjem, a ne samo sa haubicom.

Ako proučavate haubicu od 240 mm nemate kad da se bavite ostalim oružjem. Ne ostaje vam vremena čak ni za film o veneričnim oboljenjima.

Šta se dogodilo kada ste stigli na front?

Podražavao sam ratne filmove koje sam gledao.

Jeste li ikoga ubili u ratu?

Razmišljao sam o tome. Natakao sam bajonet jednom, spreman za juriš.

Pa jeste jurišali?

Ne. Da su svi drugi krenuli u juriš i ja bih. Ali smo se odlučili da ne jurišamo. Nismo videli nikoga.

To je bilo u bici u Ardenima, zar ne? Bio je to najveći poraz američke vojske u istoriji.

Verovatno. Moj poslednji zadatak kao izviđača bio je da pronađem našu sopstvenu artiljeriju. Izviđači obično odu napred i traže neprijateljske objekte. Ali stvari su se toliko pogoršale da smo na kraju tražili naše. Da mi je pošlo za rukom da pronađem komandanta našeg bataljona svi bi to doživeli kao priličan uspeh.

Možete li da nam opišete kako su vas zarobili Nemci?

Rado. Bili smo u tom nekom jarku dubokom otprilike kao rov u Prvom svetskom ratu. Svud naokolo bio je sneg. Neko je rekao da smo verovatno u Luksemburgu. Ponestalo nam je hrane.

Ko to “mi”?

Izviđačko odeljenje našeg bataljona. Sva šestorica. I još oko pedeset ljudi koje nikada pre toga nismo videli. Nemci su nas videli, pošto su nam se obraćali preko zvučnika. Govorili su nam da smo u beznadežnoj situaciji i tako to. Tada smo natakli bajonete. Bilo je lepo tih nekoliko minuta.

Šta to?

Biti bodljikavo prase sa svim tim bodljama. Unapred sam žalio svakog ko bi nam se isprečio.

Ali su oni svejedno izašli pred vas?

Ne. Poslali su granate kalibra 88 mm. Prštale su po drveću odmah iznad nas. Bile su baš glasne te detonacije nad našim glavama. Bili smo zasuti gelerima. Neki ljudi su pogođeni. Onda su nam Nemci rekli da izađemo. Nismo im vikali “ludaci” ili nešto slično. Govorili smo “u redu” i “samo polako” i tako to. Kada su se Nemci konačno promolili, videli smo da nose bela kamuflažna odela. Mi nismo imali ništa slično. Nosili smo sivomaslinaste uniforme. Bez obzina na godišnje doba, mi smo bili u sivomaslinastom.

Šta su vam Nemci rekli?

Rekli su nam da je rat za nas završen, da smo imali sreće, da sad možemo da budemo sigurni da ćemo preživeti rat, što je bilo više od onoga u šta su oni mogli da budu sigurni. U stvari, njih je verovatno što pobila što zarobila Patonova Treća armija u narednih nekoliko dana. Čudni su putevi gospodnji.

Jeste li govorili imalo nemačkog?

Čuo sam svoje roditelje kako ga često govore. Mene nisu tome učili, pošto je Amerikom tada vladala ogorčenost spram svega nemačkog zbog Prvog svetskog rata. Pokušao sam, sa par reči što sam ih znao, da popričam sa onima što su nas zarobili, a oni su me pitali da li sam nemačkog porekla. Rekao sam da jesam, a onda su oni hteli da znaju zašto sam ratovao protiv svoje braće.

I šta ste im rekli?

Iskreno, to pitanje mi je bilo ignorantsko i smešno. Moji roditelji su me tako podrobno odvojili od mog nemačkog porekla da su oni što su me zarobili, što se mene ticalo, mogli da budu i Bolivijci i Tibetanci.

Nakon što ste zarobljeni, sprovedeni ste u Drezden?

U istim vagonima koji su dovezli trupe koje su nas zarobile. Verovatno u istim vagonima koji su prevezli Jevreje, Cigane, Jehovine svedoke i druge ljude u koncentracione logore. Kola što se kotrljaju nisu ništa drugo do kola koja se kotrljaju. Britanski moskito bombarderi su nas više puta napadali noću. Rekao bih da su mislili da smo neka vrsta strateškog tovara. Pogodili su vagon u kom je bila većina oficira iz našeg bataljona. Svaki put kada mrzim oficire, što i dalje radim prilično često, ne mogu a da se ne setim da praktično niko od meni nadređenih oficira nije preživeo. Bilo je to negde oko Božića.

I konačno ste stigli u Drezden.

Prvo u veliki logor južno od Drezdena. Redovi su bili odvojeni od podoficira i oficira. Prema članovima Ženevske konvencije, jednog prilično edvardijanskog dokumenta, redovi su bili obavezni da odrade svoju hranu. Svi ostali su tavorili zatvoreni. Pošto sam bio redov, prebačen sam u Drezden.

Kakvi su vam utisci o samom gradu pre bombardovanja?

Prvi raskošni grad koji sam ikada video. Grad pun statua i zoo-vrtova, kao Pariz. Boravili smo u klanici, u lepom novom svinjcu od betonskih blokova. Stavili su u njega slamarice, a odatle smo svakog jutra išli na rad u fabriku ječmenog slada. Taj slad bio je za trudnice. Proklete sirene bi utihnule i čuli bismo udar na neki od gradova, dum, dum, dudum.

Mislili smo da nas nikada neće gađati. Bilo je nekoliko skloništa u gradu, a nije bilo vojnih fabrika, samo fabrika duvana, bolnice, pogon za proizvodnju klarineta. I onda su sirene utihnule, bio je 13. februar 1945. godine, i sišli smo dva sprata ispod zemlje, u veliku hladnjaču za meso. Tamo je bilo hladno i svuda naokolo su visile polutke. Kada smo izašli, grada više nije bilo.

Niste se ugušili u toj hladnjači?

Ne. Bila je prilično prostrana, a nas nije bilo mnogo. Ni napad nije zvučao pakleno. Dum. Prvo su nadleteli bacajući visoko eksplozivne bombe, da sve protresu i olabave, a onda zapaljive bombe. Kada je rat počeo, te zapaljive bombe bile su prilično velike, otprilike kao kutija za cipele. U vreme kada su bačene na Drezden, bile su to malecke stvari. One su ceo taj prokleti grad spržile do temelja.

Šta se dogodilo kad ste izašli?

Naši stražari bili su rezervisti, narednik, kaplar i četiri redova, i nisu imali zapovednika. I nisu više imali grad, pošto su bili Drezdenci, ranjeni na frontu, pa poslati sa poštedom kući. Držali su nas u stavu mirno nekoliko sati. Nisu znali šta drugo da rade. Onda su prišli jedan drugom i razgovarali. Na kraju smo prepešačili preko svog onog šuta do predgrađa, gde su nas pripojili nekim Južnoafrikancima.

Svaki dan smo pešačili do grada i kopali do podruma i skloništa da bismo odande izvlačili tela, iz sanitarnih razloga. Kada bismo ušli u njih, u skloništa, obično podrume, izgledala su kao tramvaji puni ljudi koji su istovremeno doživeli srčani udar. Ljudi su sedeli na svojim stolicama, svi mrtvi.

Vatrene oluje su zapanjujuća stvar. One se ne dešavaju u prirodi. Njih raspaljuju tornada koja se pojavljuju usred njih i prosto nema šta da se udahne. Iznosili smo mrtve. Tovareni su na kola i odvoženi u parkove, veće prostore na otvorenom koji nisu bili prekriveni šutom. Nemci su raspalili lomače i spaljivali su tela da bi se predupredili zadah i širenje bolesti. Pod zemljom je bilo skriveno 130.000 tela.

Bio je to strašno razrađen lov na uskršnja jaja. Odlazili smo na rad iza kordona nemačkih vojnika. Civili nisu mogli da vide šta radimo. Posle par dana grad je počeo da zaudara, pa je smišljena nova tehnika. Potreba je majka izuma. Provalili bismo u sklonište, pokupili dragocenosti iz krila ljudi i ne pokušavajući da ih identifikujemo, pa smo te dragocenosti predavali stražarima. Onda bi došli vojnici sa bacačem plamena, stali bi na vrata i kremirali sve unutra. Iznesi zlato i nakit, pa spali sve unutra.

Kakav doživljaj za nekoga ko misli da postane pisac!

Bila je divota to videti, prosto zapanjujuće. A bio je to i trenutak istine, jer američki civili i kopnene trupe nisu znali da su američki bombarderi bili angažovani da zasipaju bombama. To je čuvano kao tajna sve do pred sam kraj rata. Jedan od razloga da sprže Drezden do temelja bio je taj što je do tada već sve drugo bilo sprženo. Znate, “Šta ćemo večeras da radimo?” Ovde su svi bili spremni da krenu, Nemačka se još odupirala, pa je ta mašinerija korišćena za spaljivanje gradova.

To je bila tajna, spaljivanje gradova do temelja, ključanje u nošama i dečja kolica u plamenu. Bila je ona podvala sa Nordenovim bombarderskim nišanom. Videli biste u filmskom žurnalu bombarder, sa po jednim vojnikom na obe strane koji drže pod uglom mitraljez kalibra 45. To je ta vrsta besmislica, a zapravo je, dovraga, sve ono što su radili bilo nadletanje gradova, sa stotinama aviona i bacanjem svega.

Kada sam se upisivao na Univerzitet u Čikagu, posle rata, na prijemnom ispitu intervjuisao me je tip koji je bombardovao Drezden. Zadržao se na tom delu moje biografije i rekao: “Pa mrzeli smo što to radimo”. Taj njegov komentar mi se urezao u sećanje.

Druga vrsta reakcija bila bi: “Tako nam je bilo naređeno”.

Njegova je bila humanija. Mislim da je on verovao da je bombardovanje nužno, a možda je i bilo. Jedna jedina stvar koju su svi naučili iz toga bila je koliko brzo možeš ponovo da izgradiš grad. Građevinski inženjeri rekli su da će biti potrebno 500 godina da Nemačka ponovo bude izgrađena. A zapravo je to potrajalo oko 18 nedelja.

Jeste li nameravali da pišete o tome čim ste to doživeli i preživeli?

Kada je grad razoren nisam imao predstavu o razmerama svega toga… Bilo da se radilo o tome kako je Bremen izgledao, ili Hamburg, Koventri… Nikada nisam video Koventri, tako da nisam imao sa čim da uporedim, osim sa onim što sam video u filmovima.

Kada sam se vratio kući (bio sam pisac još od kad sam bio u Kornel sanu, s tim što je to bio moj dotadašnji domet sa pisanjem), mislio sam da napišem priču i o tome. Svi moji prijatelji su se vratili kući; takođe su imali svoje divne doživljaje. Otišao sam do redakcije Indijanapolis njuza i tražio da pogledam šta imaju o Drezdenu. Bio je to jedan člančić, oko centimetar dug, i u njemu se navodilo da su naši avioni nadletali Drezden i da su dva nestala. I onda shvatim: dakle, ovo je stvarno najmizerniji detalj iz Drugog svetskog rata. Drugi su imali daleko više toga da napišu.

Sećam se da sam zavideo Endiju Runiju koji se tada ubacio u štampu; nisam ga poznavao, ali mislim da je bio prvi čovek koji je objavio ratnu priču posle rata; zvala se Mitraljezac sa repa. Dođavola, nisam imao nijednu tako otmenu avanturu. Ali često sam sretao jednog Evropljanina i pričali smo o ratu, pa sam rekao i da sam bio u Drezdenu. To što sam bio tamo ga je zapanjilo i stalno je hteo da sazna više o tome. Potom je objavljena knjiga Dejvida Irvinga o Drezdenu, u njoj se navodi da je to bio najveći masakr u istoriji Evrope. I rekao sam: “Bogamu, biće da sam ipak nešto video! Pokušaću da napišem svoju priču iz rata, bila ona zanimljiva ili ne, i pokušaću da sa njom nešto uradim”.

Foto: Promo/Narodna knjiga

Opisao sam donekle taj proces na početku Klanice pet; video sam kako u toj priči glume Džon Vejn i Frenk Sinatra. Na kraju je devojka po imenu Meri O’Hejr, žena mog prijatelja koji je bio tamo sa mnom, rekla: “Vi ste tada bili samo deca. Nije fer da se pretvarate da ste bili muškarci poput Vejna i Sinatre, a nije fer ni prema budućim naraštajima, jer ćete učiniti da rat izgleda dobro”. To mi je bio veoma važan zaključak.

To je na neki način izmestilo ceo fokus…

Ona me je oslobodila da pišem o tome kakvi smo zaista bili dečaci: 17, 18, 19, 20, 21. Imali smo lica ko bebe, kao ratni zarobljenik nisam morao često da se brijem. Ne sećam se da je to ikada bio problem.

Još jedno pitanje: da li i dalje uopšte pomišljate na bombardovanje Drezdena?

Napisao sam knjigu o tome, zove se Klanica pet. Knjiga se i dalje doštampava, pa povremeno moram da kao poslovni čovek uradim nešto u vezi s njom. Marsel Ofals pitao me je da učestvujem o njegovom filmu Sećanje na pravdu. Hteo je da o Drezdenu govorim kao o zverstvu. Rekao sam mu da umesto sa mnom popriča sa mojim prijateljem, Bernardom V. O’Hejrom, Merinim mužem, što je on i uradio. O’Hejr je takođe bio bataljonski izviđač, pa ratni zarobljenik. Sad je advokat u Pensilvaniji.

Zašto vi niste hteli da svedočite?

Ime mi je nemačko. Nisam želeo da se raspravljam sa ljudima koji misle da je Drezden trebalo da bude bombardovan do paklenih razmera. Sve što sam ikada rekao u svojoj knjizi je bilo to da je Drezden, hteli mi to ili ne, bombardovan do paklenih razmera.

Da li je to bio najveći masakr u istoriji Evrope?

Bilo je to najbrže ubijanje ogromnog broja ljudi, 130.000 ljudi za samo nekoliko sati. Postojala su i sporija planska ubijanja, naravno.

Logori smrti.

Da, u kojima su na kraju ubijeni milioni. Mnogi ljudi vide drezdenski masakr kao ispravnu i srazmerno blagu osvetu za ono što se radilo u logorima. Možda i jeste tako. Kažem vam, nikad se o tome ne raspravljam. Primećujem uzgred da je smrtna kazna izvršena nad apsolutno svakim ko se zadesio u nebranjenom gradu, nad bebama, starim ljudima, životinjama u zoo-vrtu, kao i nad hiljadama i hiljadama nacista, naravno, a pored ostalog i nad mojim najboljim prijateljem Bernardom O’Hejrom i nada mnom. O’Hejr i ja bi, prema svemu, trebalo da budemo upisani na liste poginulih. Što više mrtvih tela, to ispravnija osveta.

Frenklinova biblioteka trebalo bi, koliko znam, da objavi luksuzno izdanje Klanice pet.

Da. Trebalo bi da napišem novi predgovor za njega.

Imate li šta da dodate?

Rekao sam da je samo jedna osoba na celoj planeti imala koristi od vazdušnih udara, a oni mora da su koštali desetine miliona dolara. To bombardovanje nije skratilo rat ni za pola sekunde, nije oslabilo ni nemačku odbranu ni napade bilo gde, nije oslobodilo nijednu osobu iz logora smrti. Samo je jedna osoba imala koristi od toga, ne dve, ne pet ili 10. Samo jedna.

A ko je to?

Ja. Dobio sam po tri dolara za svaku ubijenu osobu. Zamislite to.

Napunio sam 35 godina pre nego što sam poludeo za Blejkom, 40 pre nego što sam pročitao Madam Bovari, 45 pre nego što sam uopšte i čuo za Selina

Kakve afinitete gajite spram vaših savremenika?

Mojoj braći i sestrama po peru? Prijateljske, svakako. Teško mi je da sa nekima od njih razgovaram, pošto smo mi, izgleda, u drugačijoj vrsti posla. Meni je to bila potpuna misterija, ali je onda Sol Stajnberg…

Likovni umetnik?

Naravno. On je rekao da u skoro svim vrstama umetnosti ima ljudi koji su snažno reagovali na istoriju umetnosti, na uspehe i promašaje u prošlosti, i onih drugih, koji nisu. Ja sam dospeo u tu drugu grupu, morao sam. Nisam mogao da se poigravam sa svojim književnim prethodnicima pošto ih nikada nisam sistematski izučavao. Ja sam se obrazovao kao hemičar na Kornelu, a onda kao antropolog na Univerzitetu u Čikagu.

Isuse, napunio sam 35 godina pre nego što sam poludeo za Blejkom, 40 pre nego što sam pročitao Madam Bovari, 45 pre nego što sam uopšte i čuo za Selina. Samo sam pukom srećom pročitao Pogledaj dom svoj, anđele upravo onda kada je trebalo.

Kada?

Sa 18 godina.

Znači, oduvek ste bili čitač?

Da. Odrastao sam u kući pretrpanoj knjigama. Ali nikada nisam morao da pročitam knjigu iz akademskih razloga, nikada nisam morao da napišem rad o njoj, nikada nisam morao na seminaru da dokazujem da sam je razumeo. Ja sam beznadežno nespretan sagovornik o knjigama. Iskustvo sa tim mi je nula.

Ko je iz vaše porodice uticao najviše na vas kao na pisca?

Majka, rekao bih. Edit Liber Vonegat. Nakon što je moja porodica izgubila skoro sav novac u Velikoj depresiji, moja majka se dosetila da bi mogla da zgrne ponovo pare pišući za ilustrovane časopise na luksuznom papiru. Išla je na večernje kurseve za pisanje kratkih priča. Proučavala je magazine onako kako kockari proučavaju liste u kladionicama.

Ona je nekada bila bogata?

Moj otac, skromni arhitekta, oženio se jednom od najbogatijih devojaka u gradu. To bogatstvo vrilo je na bazi piva Liber lager i Gold medal. Liber lager postao je Gold medal nakon osvojene zlatne medalju na nekom sajmu u Parizu.

To pivo mora da je bilo jako dobro.

Mnogo pre nego što sam došao na svet. Nikad ga nisam probao. Imalo je tajni sastojak, to znam. Moj deda i njegov majstor-tehnolog nisu dozvoljavali da ga iko vidi dok ga stavljaju u pivo.

A znate li šta je?

Kafa.

Dakle, vaša majka se usavršavala u pisanju kratkih priča?

A moj otac slikao je ulja na platnu u ateljeu koji je uredio na gornjem spratu kuće. Nije baš bilo mnogo posla za arhitekte tokom Velike depresije, nije bilo posla ni za koga. Da sve bude čudnije, moja majka bila je u pravu: čak i osrednji pisci u magazinima su zarađivali šakom i kapom.

I tako je vaša majka zauzela veoma praktičan stav u vezi s pisanjem.

Blago rečeno. Uzgred, bila je izuzetno inteligentna, kultivisana žena. Išla je u istu srednju školu u koju sam ja kasnije išao, a dok ju je pohađala bila je jedna od tek nekolicine onih koji nisu dobijali ocene manje od pet plus. Potom je otišla na istok da završi školovanje, a onda je putovala po celoj Evropi. Tečno je govorila nemački i francuski. Još negde čuvam njena svedočanstva iz srednje škole. “Pet plus, pet plus, pet plus…” Dobro je pisala, ispostavilo se, ali nije imala dara za vulgarnosti kakve se traže u tim revijama.

Pisanje mi se oduvek činilo lakim

Srećom, ja sam bio prepun vulgarnosti, tako da sam, kada sam odrastao, ja mogao da ostvarim njen san. Pisanje za Kolijers, Saterdej ivning post, Kosmopoliten i Lejdiz houm džornal i slične padalo mi je tako lako kao da mi pada s neba. Voleo bih da je doživela da to vidi. Voleo bih da je doživela da vidi svu svoju unučad. Ima ih deset. A nije dočekala ni prvo.

Ispunio sam još jedan od njenih snova: živeo sam godinama na Kejp Kodu. Ona je oduvek želela da živi na Kejp Kodu. Verovatno je sasvim uobičajeno da sinovi pokušavaju da ostvare nemoguće snove svojih majki. Usvojio sam sinove svoje sestre nakon što je ona preminula i jezivo je gledati ih kako pokušavaju da ostvare nemoguće snove svoje majke.

O čemu je sanjala vaša sestra?

Želela je da živi kao članica švajcarske porodice Robinson, sa neverovanto prijateljski nastrojenim životinjama, u neverovatnoj izolaciji. Njen najstariji sin, Džim, postao je farmer i poslednjih osam godina drži farmu koza na vrhu planine na Jamajki. Bez telefona. Bez struje.

Srednja škola u Indijanapolisu koju ste pohađali vaša majka i vi…

I moj otac. Srednja škola Šortridž.

Imala je svoje dnevne novine, rekao bih.

Da. Šortridž dejli eho. Postojala je i mala štamparija u školi. Učenici su pisali za novine. Učenici su određivali izgled i sadržaj. Posle škole.

Upravo ste se nasmejali zbog nečega.

Ma, neka glupost koje sam se setio u vezi sa srednjom školom. Nema nikakve veze s pisanjem.

Da li biste to ipak podelili sa nama?

Oh, ma prosto sam se setio nečega što se desilo na času građanskog vaspitanja o tome kako funkcioniše naša vlada. Profesor je tražio da svako od nas ustane, okrene se prema razredu i kaže šta radimo posle škole. Sedeo sam u zadnjoj klupi, odmah pored tipa po imenu Džej Ti Albarger. On je kasnije postao agent osiguravajućeg društva u Los Anđelesu, nedavno je umro. U svakom slučaju, on počne da me podbada, da me provocira da kažem istinu o tome šta radim posle škole. Ponudio mi je pet dolara da kažem istinu. Hteo je da ustanem i kažem: “Pravim makete aviona i drkam”.

Shvatam.

A osim toga sam radio za Šortidž dejli eho.

Je l’ to bilo zabavno?

Zabavno i lako. Pisanje mi se oduvek činilo lakim. Osim toga, naučio sam da pišem za vršnjake, a ne za profesore. Većina pisaca početnika ne piše za vršnjake, što će reći neće da navuku gnev svojih vršnjaka na sebe.

Kurt Vonegat, autoportret
Kurt Vonegat, autoportret

I tako ste svako popodne išli u redakciju Eha…

Da. I jednom prilikom, dok sam pisao, slučajno sam, onako rasejan, njušnuo svoj pazuh. Nekoliko ljudi me videlo kad sam to uradio i bilo im je smešno, pa su mi prilepili nadimak “Njušalo”. U maturskom godišnjaku mog razreda, klase 1940. godine, potpisan sam kao “Kurt Njuškalić Vonegat Mlađi”. Pravo rekavši, ja nisam zaista bio njuškalo. Njuškalo je osoba koja ide naokolo i njuška sedišta ženskih bicikala. Ja to nisam radio. Dileja takođe znači nešto veoma posebno, a ljudi to danas ne znaju. Zbog nemarnog korišćenja je dileja danas prilično bezlična uvreda.

Šta dileja znači u najstrožem smislu, u originalnom smislu?

To je osoba koja gura lažne zube među polutke svoje guzice.

Aha.

Molim vas; među polutke njegove ili njenje guzice. Stalno tako uvredim feministkinje.

Ne razumem baš zašto bi neko to radio sa lažnim zubima.

Da bi grizao dugmad na zadnjem sedištu taksija. To je dilejama jedini razlog da tako nešto urade. Samo to ih pali.

Posle Šortridža ste otišli na Univerzitet Kornel?

Mogu misliti.

Možete misliti?

Imao sam jednog prijatelja, tešku ispičuturu. Ako bi ga neko pitao da li je bio pijan te noći, on bi uvek grubo odgovorio: “O, mogu misliti”. Uvek mi se dopadao taj odgovor. Time priznajete da je život san.

Kornel je bio pijani san, delimično zbog pića samog, a delimično zbog toga što sam pohađao predavanja iz nečega za šta nisam imao nikakvog dara. Moj otac i moj brat saglasili su se da bi trebalo da studiram hemiju, pošto je mom bratu išlo jako dobro sa hemijom na MIT-u. On je osam godina stariji od mene. I duhovitiji je. Njegov najpoznatiji izum je da će srebro-jodid nekad prizivati kišu ili sneg.

Da li je i vaša sestra bila duhovita?

O, da. Imala je, međutim, tu čudno surovu nit u svom smislu za humor, što se nije uklapalo u njen karakter. Njoj je bilo užasno smešno kad bi neko pao. Jednom je videla neku ženu kako je horizontalno ispala iz tramvaja i zbog toga se posle smejala nedeljama.

Horizontalno?

Da. Toj ženi mora da su se nekako zaglavile štikle. U svakom slučaju, vrata tramvaja su se otvorila, ispostavilo se da je moja sestra videla to sa trotoara, a onda je videla i tu ženu kako je ispala horizontalno, pravo kao daska, licem ka zemlji, jedno pola metra nad zemljom.

Kao slepstik?

Dakako. Voleli smo Stanlija i Olija. Znate šta je jedna od najsmešnijih stvari koja može da se dogodi na filmu?

Ne.

Da prođe neko ko izgleda kao uska mala pudlica, ali je zapravo dubok tri metra. Sećam se filma u kom Keri Grant kaska noću po travnjacima. I stigne pred nisku ogradu koju je onako graciozno preskočio, samo što je sa druge strane bio jarak dubok tri metra. Ali moja sestra i ja najviše smo voleli kad se neko u filmu pozdravi sa svima i onda pompezno izađe u orman sa kaputima. I mora da izađe, naravno, sav u vešalicama i ešarpama.

Jeste diplomirali hemiju na Kornelu?

Popadao sam iz svega negde do polovine prve godine. Sa zadovoljstvom sam otišao u vojsku i onda u rat. Posle rata sam otišao na Univerzitet u Čikagu, gde sam imao zadovoljstvo da studiram antropologiju, nauku koja je uglavnom poezija, u kojoj skoro da uopšte nije bilo matematike.

Tad sam već bio oženjen, uskoro sam dobio i prvo dete, bio je to Mark. On će kasnije poludeti, naravno, i napisaće dobru knjigu o tome, Eden ekspres. On je nedavno i sam postao otac, mom prvom unučetu, Zakariju. Mark završava drugu godinu medicine na Harvardu i biće jedini student na svojoj grupi koji neće biti u dugovima kad diplomira upravo zbog te knjige. Rekao bih da je to prilično dobar oporavak posle nervnog sloma.

Da li vam je studiranje antropologije kasnije drugačije obojilo ono što ste pisali?

Potvrdio sam svoj ateizam, što je ionako bila vera mojih predaka. Religije su predstavljane i proučavane kao dela Ruba Goldberga (američki strip crtač, prim. prev.), kao što sam oduvek i mislio da jesu. Nije nam bilo dozvoljeno da jednu kulturu smatramo superiornijom od bilo koje druge. Navalili bismo sebi sto đavola na vrat ako bismo mnogo spominjali rase. Na sve se gledalo krajne idealistički.

Skoro pa religija?

Tačno tako. I jedina po mojoj meri. Za sada.

Šta vam je bila tema diplomskog?

Kolevka za macu.

Ali to ste napisali kada ste otišli iz Čikaga, zar ne?

Otišao sam iz Čikaga a da nisam napisao diplomski i nisam dobio diplomu. Sve moje ideje za diplomski su bile odbijene, bio sam švorc, tako da sam se zaposlio kao čovek za odnose sa javnošću u Dženeral elektriku u Šenektediju. Dvadeset godina kasnije sam dobio pismo iz Čikaga od novog dekana koji je pregledao moj dosije. Prema pravilima univerziteta, rekao je, objavljeni rad, ako je visoko kvalitetan, može da bude zamena za diplomski, tako da sam stekao titulu mastera. Pokazao je Kolevku za macu Odseku za antropologiju, a oni su rekli da je to donekle pristojna antropologija, tako da su mi poslali diplomu. Diplomirao sam u klasi 1972. ili tu negde.

Čestitam.

Nema na čemu, zaista. Bilo je to očas posla.

Neki od likova u Kolevki za macu zasnovani su na ljudima koje ste poznavali u Dženeral elektriku, je l’ tako?

Doktor Feliks Honiker, rasejani naučnik, karikatura je doktora Irvina Langmjura, zvezde istraživačke laboratorije Dženeral elektrika. Moj brat je radio sa njim. Langmjur je bio predivno rasejan. Jednom se naglas zapitao da li se kornjačama, kada uvuku glave, kičme savijaju ili skupljaju. Stavio sam to u knjigu. Jednom je, nakon što mu je žena kod kuće servirala doručak, ostavio bakšiš ispod tanjira. I to sam stavio.

Njegov najvažniji doprinos, međutim, bila je ideja za nešto što sam ja nazvao “led 9”, formula za zamrznutu vodu koja se nije topila na sobnoj temperaturi. On to nije rekao neposredno meni. Bila je to legenda u laboratoriji, negde iz vremena kada je H. G. Vels dolazio u Šenektedi. Ja još nisam bio tamo. Bio sam još dečak kada se to dogodilo, slušao sam radio i pravio makete aviona.

Da?

U svakom slučaju, Vels je došao u Šenektedi, a Langmjuru su rekli da će mu on biti domaćin. Langmjur je pomislio da može da zabavi Velsa idejom o naučnofantastičnoj priči, o vrsti leda stabilnog na sobnoj temperaturi. Velsa to nije zainteresovalo, ili bar nikada nije iskoristio takvu ideju. I onda je Vels umro, a potom, najzad, i Langmjur. Pomislio sam: “Ko nađe njegovo, ta ideja je moja”. Langmjur je, slučajno, bio i prvi naučnik iz privatnih kompanija koji je osvojio Nobelovu nagradu.

(nastaviće se)

Piše: Kurt Vonegat
Izvor: The Paris Review
Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: