Četvrti kat: zadnja rečenica
Priča je ovo o pogledu unatrag čije su zadnje rečenice napisane negdje u policijskoj postaji u Beogradu, kada mi jedan inspektor objašnjava koja je razlika između krađe i utaje, dok je je njegov kolega koji trenutak prije, dok me prima u postaju, saslušavajući moj slučaj pitao razumem li ja uopšte srpski. Pitao me je službenik i shvaćam li, razumijem li što znači kad kaže soba četiri, znam li što je soba. Dugo je onda razmišljao i dodao: četvrti (duga pauza) kat. Toliko je velika naime razlika od sprata do kata, trideset sekundi oklijevanja i poniranja u zajednički jezik. Ovde su ćaciji, objašnjava mi kolegica koja ispsuje sa mnom tu zadnju rečenicu, tražeći policijsku stanicu u kojoj možemo prijaviti nestanak, točnije krađu mog novčanika, pokazujući na jedno sasvim suludo zdanje šatora dok vozimo prema ambasadi države u koju se trebam vratiti, da bi se tamo udarila konačno i točka te priče. Naravno, uz naplatu izdavanja putnog lista meni koja sam u tom trenutku ostala bez dokumenata, kartica i novca, bez propitivanja kako da sada taj novac nabavim. Ja, srećom, uz sebe imam dobrodušnu kolegicu koja uskače, ali što da sam bila sama? No, ostavimo nelogičnosti institucija po strani.
U ovom se tekstu, što je možda nužno reći, nalazim dok sam na različitim putanjama, pišem ga na aerodromima, pišem ga u Beogradu, Puli, u Zürichu, u Brusselsu, pišem ga u Sloveniji, i sasvim je opravdano reći da u ovom tekstu nema statike, nema zarobljenosti u mjestu. Ipak, nije to ni prikaz onoga što bismo mogli nazvati horror loci, već promatranje povijesti iz onoga što sada živimo kao sadašnjost. Kufer mi je u dnevnom boravku cijelo ljeto (i to nije zbog moje lude ljubavi prema putovanjima, nego jer si ne mogu priuštiti da ne radim i tako, kao i većina kulturnjaka osjećam onaj stalan strah da ako kažem sada ne, drugog puta neće ni biti, što mi se više puta i potvrdilo kao istina), samo izbacujem pa ubacujem stvari, a kako se dogodilo da je lipanj postao listopad još uvijek ne shvaćam, ne mogu pojmiti ubrzanje protoka vremena, tako da zasigurno možemo govoriti o temporalnim anomalijama kojima je sadašnjost možda sklonija nego što je to bila prošlost. Živimo toliko brzo da ne stignemo živjeti, a kamoli osvrtati se na ono iza na. Pitam se stignemo li uopće imati i mišljenje o tome, onome što proživljavamo svakodnevno (jer i mišljenje je privilegija dokolice, a tek je dokolica nezamisliva privilegija danas) i nije li i privilegija baviti se duhovima država koje su postojale prije, jer mi nemamo to vrijeme, mi koje je snašla tranzicija tako da ni jedno pravilo više nije vrijedilo (obrazovanje nije značilo poslove, a ako poslova i ima, oni danas ne mogu pokriti troškove života; gotovi svi moji poznanici i prijatelji uz stalne poslove rade i honorarno da bi živjeli koliko-toliko normalno.)
Dok letim za Zürich, žena kraj mene, koja već više od dvadeset godina živi u Švicarskoj, Slavonka, priča mi cijelim putem o gubitku svoje sedamdesetogodišnje majke. Priča kao da je djevojčica, izgubila ju je, i neće više nikad moći porazgovarati s njom. Nema više moje mame, govori mi žena od pedeset godina čija odrasla djeca sjede nekoliko sjedala dalje od nas u avionu. Festival na koji odlazim znakovitog je naslova Mutterland. U torbi mi je Mamac Davida Albaharija, kojeg sam odlučila pročitati ponovno, i dok slušam o nenadanoj majčinoj smrti, kao da i Albahari šapuće iz kufera. Kasnije saznajem da je njegov Mamac na njemački preveden kao Mutterland. Ne znam zašto ovaj tekst skreće u Zürich, zašto me i tamo progoni, ali shvaćam da svi mi nosimo te svoje prostore sa sobom kao pasoše, svoje materinje jezike, kojima je nekim čudom dano unutar patrijarhata da budu materinji. Pula, Zagreb, Beograd, Sarajevo. U Zürichu sam okružena svim varijantama našeg prostora i jezika. Tamo je sve to iz prošlosti ostalo naše. Granice su ostale daleko, jezik (u kojem svi znamo i što je soba i što je sprat, ali i kat) je prevladao. Ali opet, da kažem da shvaćam naše, na način na koji ga možda shvaćaju generacije prije mene, i tu bih pretjerala.
Jugoslavije više nema, mrtva je, povikao je.
Ne gajim nikakvu vrstu nostalgije prema vremenima koja nisam vidjela. Ali žao mi je jezika koji se razvija u izoliranoj kutiji; knjige granice prelaze teže nego ljudi. Žao mi je što sam Mamac pročitala tek prošle godine. Žao mi je da je trebalo više od dva desetljeća da do mene dođu knjige Danila Kiša. Ali nije samo do opipljivih granica koje treba sada prelaziti s putovnicom, nego i svih onih koje su postavljene u društvo tijekom i nakon rata: ideološki nametnuta pravila o tome tko je bio podoban, tko je bio neprijatelj, nepoželjan i samim time izbrisan. Dubravka Ugrešić ili Slavenka Drakulić nikada nisu bile ni spomenute tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja. Kako bih mogla čitati kolege i kolegice pjesnikinje iz Bosne i Srbije, smišljam različite strategije kako da se dokopam knjiga. Prijatelji i ja imamo prešutni dogovor; tko putuje preko granice, kupuje knjige, i tako ukrug. Javljamo se jedni drugima može li nam prebaciti knjiga poezije ili neki bitni prijevod, ako netko slučajno putuje do Beograda ili Sarajeva kao da je riječ o nekoj krajnje opasnoj robi. Možda i jest, možda upravo u tome leži zec. Kad putujem u Beograd, uvijek se vratim s više knjiga nešto što imam odjeće. Kao spisateljica skučena sam na svoju državu, a ako imam sreće knjige će mi izaći u tom takozvanom inozemstvu. Jugoslavija je, prema popisu stanovništva iz 1981. imala nešto više od 22 milijuna i četiristo tisuća stanovnika. Republika Hrvatska, prema zadnjem popisu stanovišta 2021. godine imala 3.8 milijuna stanovnika. To je, čak i matematički nepismenim ljudima, jedna sasvim jasna računica.
Čudni su putevi tekstova koji nas opsjedaju; prvo nas drže u nemiru, potom naizgled nestanu, a onda – svijet se uroti kako bi nam dodao ponešto stvarnosti da začini ono što nas je opsjedalo, da zaokruži postojanje nas samih unutar teksta, ili teksta unutar nas. Tekst koji pišem javio se, sasvim sramežljivo, u Sloveniji, onako kako se javljaju duhovi pradavnih vremena za koja nas uvjeravaju da su prošla (a nikad nisu), ili nas uvjeravaju da nisu prošla (a itekako jesu). Jedino duhovi i ljudi mogu živjeti ova potpuna proturječja na gotovo jednake načine. Tako je do mene, u nekom trenu, došla neka nova, a pradavna vijest, izgovorena u kolovozu 2025. Pjevač koji se nazvao prema poluautomatskom oružju pred tisućama ljudi rekao je sasvim ozbiljno, gotovo prijeteće, odavno poznatu činjenicu. I meni je trebalo vremena da čujem te riječi, zasigurno par tjedana, izgovorene tada, tog 4. kolovoza 2025.; trebala sam otići do susjedne države koja je nekad, davno, davno prije, bila jedna država s državom iz koje sam došla. Jugoslavije više nema, mrtva je, povikao je. To da sam te rečenice, duhove-činjenice čula sa zakašnjenjem na trenutak kada su one izgovorene nije ništa neobično, budući da su i za pjevača, koji ih je izgovorio kao da saopćava neku nevjerojatno veliku vijest narodu kasnile trideset i pet godina.
Ali, kao što sam već rekla, sasvim je moguće da živimo unutar temporalne anomalije, pa me nikakvi vremenski zastoji ni skokovi više ne čude.
Neupućeni promatrači malenog trećeg planeta od sunca na rubu galaksije Mliječna staza mogu iz tog događaja kašnjenja vijesti trideset i pet godina izvesti nekoliko zaključaka: informacije sporo putuju kroz vrijeme, sporije nego svjetlost, ili zvuk pa ja očito da društvena situacija ljudima postaje jasna tek nekoliko desetljeća nakon što se ista dogodi. Ipak, o svemu navedenom imamo već utvrđeno znanje, činjenice su nepobitne oko brzine zvuka, Dopplerovog efekta, a jasno nam je i da se vrijeme usporava jedino gravitacijom ili velikom brzinom, oboje nezamislivih veličina za naše pojmove. Dakle, nameće se dva moguća zaključka: ovo je iznimka, temporalna anomalija. I drugi zaključak: problem je u čovjeku koji manipulira sasvim očitim činjenicama. Ali dajmo šansu i tome da je moguće da je stvar u spomenutoj Jugoslaviji. Možda, za razliku od drugih država, ova uništenjem nastavlja živjeti daleko dulje od nekih drugih država, možda je bila otporna na protok vremena, možda je riječ o nevjerojatno fizikalnom, ali i društvenom fenomenu.
Neka zalutala sjećanja
Prvo sjećanje: putujemo maminoj obitelji u Bosnu. Kuća na selu otkuda je majka nije bila još dugo obnovljena nakon rata, kao ni naša kuća uostalom, pa smo prvo išli u Livno, a kasnije u Jajce, i tek poslije na selo, nakon što su se svi vratili. Od posjeta u Jajce pamtim: vodopade, koji, iako je sve uz njih srušeno, ipak izgledaju lijepo, tetkinom jako naočitog momka koji je imao neobično ime, Heroslav podsjeća me majka, iako ni tetkin nadimak nije bio ništa manje neobičan, Čita (majka je objasnila da je to jer se, citiram, stalno verala negdje) i filmove s Lepom Brenom iz videoteke.
Ne razumijem do ovog teksta zašto je majka cijelo moje djetinjstvo majmune zvala čita, a tražeći potencijalu nit tog sjećanja, pišući ovaj tekst dolazim do Tarzana. Tetka inače posudi kazete u lokalnoj videoteci, jednom smo čak išli s njom, i onda odrasli gledaju, a gledamo i mi djeca, film s Lepom Brenom. Zanimljivo nam je kako skaču i pjevaju, koliko veselja. Otac i tetkin dečko uvijek se zapiju. Onda ih majka i Čita samo polegnu takve pijane na kauč. Kazetu opet gledamo ujutro, gledamo je svaki dan dvaput, koliko dugo ostanemo u posjetu. Prve pjesme koje sam ikada naučila pjevati, dok smo desetak godina živjeli u izbjeglištvu, bile su pjesme Lepe Brene, čije je kazete moja majka ponijela, i sačuvala i kada je iz Bosne otišla u Hrvatsku, i kada smo izbjegli iz sela u koje se udala. Čim smo dobili od obitelji koja nam je pomagala njihov stari kazetofon kojeg se živo sjećam i dan danas, majka je po cijene dane puštala tih nekoliko kazeta koje je sačuvala od vremena. Pjevala sam tako: To, to, to je to, hajmo svi da igramo. Sve do kraja sveta, dalekih planeta, za tobom bih išla ja. A pjevala sam i: Oči su mi more jadransko/ Kose su mi klasje panonsko. Setna mi je duša slovenska/ Ja sam Jugoslovenka. Majka je puno kazeta bacila. Najgore je prošla dotična Ceca, o kojoj nisam znala ništa, a majka je rekla da se u našem kućerku bez zahoda ne slušaju ratni zločinci i koljači i oni koji imaju veze s njima.
Ne znam što je Jugoslovenka dok pjevam. Znam da je otac u ratu, što je jedna sasvim druga priča. Živimo život izbjeglica, i u tom izbjeglištvu, jer je naša kuća spaljena do temelja u ratu, ostajmo desetak godina. Nemamo zahod do moje osme godine, ne znam što znači imati sobu do svoje petnaeste, svi spavamo manje više u dnevnom boravku. Ne znam što je gauda, dok ne odem na fakultet. Nikad nismo kupovali sir. Nismo kupovali gotovo ništa. Ne znam što su knjige, majka u kući ima jedino Bibliju koju su joj poklonili u tim godinama kada je išla uokolo i molila od koga je stigla koliko je god mogla da prehrani i obuče djecu.
bili smo zatočeni ratom koji, kako se nama tada činilo, nikako da prođe
Partner me, kad smo se upoznali, zatečen upitao kako to da nisam promijenila prezime na vratima stana, ako sam tu s djecom već dvije godine. Naumila sam tada bila dignuti kredit za maleni stan, uz pomoć brata, njegovog, kako su to definirali u banci, sudužništva jer s cijenama nekretnina i plaćama u kulturi drugačije nije ni bilo moguće, kako bih svojoj djeci pokušala omogućiti nešto što sama nisam nikada osjetila: sigurnost da prostor u kojem jesam neće pobjeći. Naši roditelji, zatečeni ratom, nisu nam uspjeli ostaviti ništa od onoga što u amanet dobije puno onih koji se zbog te sigurnosti odluče baviti nečim tako nesigurnim i neprofitnim poput umjetnosti, nikada nije bilo nikakvog zaleđa na koje bismo se mogli osloniti, ni u vidu nekretnina ni u vidu novca; većinu smo vremena mog odrastanja bili socijalni slučaj. Sjećam se očaja tijekom godina studiranja, kada sam radila do iznemoglosti kako bih pokrivala troškove te za moju obitelj nerealne fantazije studiranja (majka nikada nije ni upisala srednju školu, a otac jest, ali je nije mogao zbog siromaštva u kojem je živio završiti), toga da osjećam nemoć i bespomoćnost i duboko ukorijenjen strah da se nikad neću izvući, bez obzira koliko sam pametna ili sposobna. Mojim kolegama taj je strah često teško objasniti; oni žive u stanovima koji su im priuštili njihovi roditelji, imaju se gdje vratiti ako zagusti, ne moraju raditi nekoliko poslova da bi balansirali postojanje između preživljavanja i omogućavanja pristojnog života sebi i vlastitoj djeci.
I teško mi je bilo objasniti samoj sebi nelagodu koju sam osjećala kada bih morala definirati nešto poput prostora kao moje, nazvati ga domom. Ja i moja djeca, obitelj koju će društvo, jer sam se u međuvremenu prije nekoliko godina i rastala, ionako gledati kako se već gleda na žene koje donose odluke koje nisu u skladu s očekivanjima tog društva, imamo li zaista doma?
Ne osjećam da sam ja ikada imala dom. Selili smo se nekoliko puta, a kad smo se vratili na selo iz kojeg smo pobjegli, mog je oca već dokusurio potpuno alkoholizam i PTSP, umro je nakon nekoliko godina, djed je umro godinu prije nego smo se uspjeli vratiti. Baka je otišla tjedan dana nakon oca. Ostali smo tako u kući koju nitko od nas nije smatrao domom, na zemlji na kojoj smo svi bili pridošlice. Majka je prije rata živjela na njoj dvije godine, ja nepunu godinu dana prije nego je počeo rat. Moja braća rođena su u izbjeglištvu.
Godinama nakon povratka na selo nismo smjeli odmicati od ceste. Sve je bilo još uvijek minirano, sigurna su bila samo dvorišta kuća koje su se obnovile. Kada bismo krenuli prema šumi, majka bi zabrinuto vikala da se vratimo, da ne stanemo na mine. Jednom sam, kad sam već bila veća, krenula zaraslim poljem do susjeda. Sjećam se kako mi je kucalo srce u grlu. Sjećam se živo straha. Došuljalo se još jedno sjećanje: prijatelj koji je s ocem bio u lovu, stao je na minu i poginuo. Bila sam četvrti srednje i mi, djeca koja su se tada žurila odrasti, išli smo na sprovod tom mladiću, još dječaku. Niti u obnovljenoj kući, jer to je bilo mjesto gdje je sada trebao biti naš dom, nismo bili sigurni, bili smo zatočeni ratom koji, kako se nama tada činilo, nikako da prođe iako se već godinama pa potom i desetljeće dva tvrdi da je završio. Temporalna anomalija, dalo bi se zaključiti. Baš poput Jugoslavije.
Poznajem mnoge ljude koji su se obrazovali pa dobili fakultetske i doktorske diplome u Jugoslaviji , iako nisu imali nikakve materijalne uvjete da bi tako nešto bilo moguće. Ali, imali su državu iza sebe, koja je smatrala da je obrazovanje, kao i zdravstvo javno dobro u koje treba ulagati, da su ljudi i njihovo znanje resurs koji je potreban da bi i država prosperirala.
Digitron iz istarskog grada Buje prva je tvrtka u Europi koja je prije pola stoljeća napravila džepni kalkulator, koji je u kolektivnoj memoriji toliko jako ostao da i danas kalkulatore zovemo digitronima.
Kada idem s djecom na selo, dok se penjemo na to maleno banijsko brdo, objašnjavam im da je tim brdom išao vlak. Tračnice su potpuno zarasle, malenu je stanicu već odavno pojelo vrijeme. Ne vjeruju mi, čini im se nemogućim da se uništi nešto što bi nam svima bilo toliko korisno i da se prije zaista moglo do bakinog sela putovati vlakom.
Banijski potres prije sada već skoro pet godina doživjela s djecom sam u tom istom selu, blizu epicentra. Taj je događaj, jedan od onih kada se cijeli život sabije u trenutak, jedna druga priča. Ovdje je bitno ispričati kako se s Banijom, pet godina nakon potresa, nije dogodilo gotovo ništa, da je država ostavila ljude bez nade i bez budućnosti.
“Žena ima pravo slobodno odlučivati o rađanju djece.” (čl. 191. Ustava SFRJ 1974.)
Centar Petrinje još je uvijek veliko gradilište, mnoge obitelji još nisu dočekale da im se obnove kuće, a puno se je ljudi, pogođeno još jednom katastrofom, iselilo. Zbog jedne sam reportaže o Baniji putovala selima prošlo ljeto i razgovarala s ljudima o potresu, i obnovi. Nekima su kuće obnovili na pola, pa i dalje žive u kontejnerima. Neki su tek dočekali da im se maknu ruševine. Jednoj su obitelji na kuću zaboravili staviti vrata. Kuća stoji i čeka. Dio obitelji živi u kontejneru, dio kod susjeda koji im je ustupio svoju kuću. Jedna obitelj, s kćerkom koja treba stalnu njegu i u invalidskim kolicima je, još uvijek je prošlo ljeto živjela u kontejneru, tada se suočavajući s novim pravilima države koja im je ukinula pravo na osobnog asistenta za kćer.
Related
Jugoslavija u odrazu mineralne vode (esej Kruna Lokotara)
A trebalo bi tu nadodati i da je većina kuća na Baniji trebala izdržati potres te jačine, da se tijekom obnove kuća nakon rata nije kralo i da se gradilo kako treba. Moja je kuća bila značajno oštećena, ali se nije srušila. Otac je tada odlazio na gradilište, jer je znao da se tijekom obnove krade i da mora biti prisutan ako želi da se kuća izgradi kako treba. Poslije potresa, mojoj obitelji nije pomogla država. Pomoć je došla od jedne obitelji iz Istre, koja je poslala svoju kamp kućicu u kojoj je majka spavala više od pola godine dok nismo kuću ponovno učinili useljivom i dok potresi nakon nisu prestali biti manje česti i jaki. Dakle, mi smo sami sredili sve, svjesni kako državu nikad nećemo dočekati.
Inače, USKOK je kao otvorio istragu zbog svih tih mogućih nepravilnosti tijekom obnove poslije rata, moguće krađe i prevara. Tražim po internetu što se dogodilo s tim, nalazim samo da su radovi obnove nakon potresa u vrijednosti od ne znam koliko milijuna dani sinu poduzetnika protiv kojeg je već podignuta optužnica. O ishodu istrage ništa, o Ivi Žiniću koji je bio i župan u tom trenutku, a bio je i jedan od glavnih odgovornih za obnovu nakon rata, ništa.
Tijekom Jugoslavije potres koji je zadesio Skopje sravnio ga je sa zemljom. Ako proučimo što se tada dogodilo, jasno nam je da su svi bili zbrinuti u rekordnom roku, a Skopje je izgrađeno nanovo. Reklo bi se, gdje država ima volje, ima i načina. Znaju to zgrade u Skopju, a znaju i razrušene kuće po Baniji, znaju to i ljudi koji još uvijek, pet godina nakon potresa žive u kontejnerima.
Čitam jučer kako se pobačaji na zahtjev ne rade više u našoj najvećoj i najbitnijoj bolnici u Petrovoj, glavnoj nacionalnoj i referentnoj ustanovi za ginekologiju, porodništvo i neonatologiju. Vraćamo se opet Jugoslaviji, koja je prva država u Europi koja je pravo na izbor imala u Ustavu. “Žena ima pravo slobodno odlučivati o rađanju djece.” (čl. 191. Ustava SFRJ 1974.) Vratimo se mi i na te doktore koji odbijaju raditi pobačaj u javno zdravstvenim ustanovama, ali zato, ako platite još više, i njima osobno, u njihovim privatnim praksama, ta se savjest tako brzo olabavi.
Gotovo sve bolnice izgrađene su prije i tijekom Jugoslavije (one izgrađene prije socialističke Jugoslavije su obnovljene ili dograđene i potpuno modernizirane, pa tako i bolnica u Petrovoj). Neke su doduše otvorene u Republici Hrvatskoj, ali sve su osim jedne i to one u Zaboku, izgrađene tijekom Jugoslavije. Ipak, treba napomenuti da ih se nekoliko izgradilo u privatnom sektoru.
Ako bih nastavljala ovaj popis dalje, on bi samo doprinosio očitom zaključku, koliko daleko jesmo od onog što je Jugoslavija bila, i kako smo maestralno uspjeli propasti u tih trideset i pet, koliko se toga uništilo nevjerojatno efikasno, koliko se kralo šakom i kapom. Mogli bismo ovdje postaviti sasvim dobro pitanje o slobodama u Jugoslaviji. Ali dobro bi pitanje bilo i ono o slobodama danas, kada tvrdimo da ih itekako imamo, kada vlakovi izlijeću iz svojih tračnica (da se prisjetimo nesreće 24. srpnja 2009. godine u Rudinama kraj Kaštela u kojoj je poginulo šestero ljudi), kada se ruše rampe trajekata na ljude (troje mornara poginulih na trajektu Lastovo 11. kolovoza 2024.), kada se piscima prijetnje pišu po njihovim zgradama i kućama, kada se u ime svetosti države zabranjuje festivale (a isti ti brane gore spomenutu Cecu), kada više gotovo nitko, s ovom inflacijom, ne može pristojno živjeti od svog rada, a svako peto dijete u Hrvatskoj živi u siromaštvu), kada na preglede tijekom trudnoće moramo obavljati privatne preglede jer pola milijuna žena u Hrvatskoj nema ginekologa (u isto vrijeme uz skandiranje države da rađaju djecu, izjave ministra demografije da tko će nositi oružje na ramenu ako ne bude djece). Slobodni smo?
Skretanja prema Sloveniji i Beogradu
Sjedim na terasi kućice u slovenskom mjestu Jeruzalem, prevodimo jedni druge, slovenski pjesnici i hrvatskih pjesnici, već danima tražimo mostove jezika. Ispred mene vinogradi, gorja, srne koje noću izlijeću na cestu. Moji mlađi kolege iz Slovenije i ja komuniciramo na engleskom, ovo je jedan od rijetkih trenutaka da se sporazumijevamo bez korištenja engleskog. Jednom se nad tim zgražala jedna studentica slavistike u Krakowu, bilo joj je potpuno nevjerojatno da danas nemamo više most zajedničkog jezika.
Vozim se autobusom do Beograda. Čovjek bi pomislio da su pjesnička posla nevjerojatno uzbudljiva. Sjedim odmah iza vozača, pa nehotice prisluškujem. Jedan je Slavonac, drugi govori na ekavici. Slavonac pušta na mobitel Radio Banovinu. Govori kolegi da je to najbolji radio, a pritom – signal se ne gubi nigdje. Negdje smo oko Županje, još je malo do granice. Sjećanje koje imam jest ono na oca, kako svaki dan, otkako se probudimo svi, stavlja na balkon veliki zvučnik (polovnu liniju je kupio od nekih preprodavača namještaja u Petrinji) i svaki dan pušta nam Radio Banovinu. Repertoar je često želje i pozdravi, uz hitove poput: Ja se konja bojim, ili Ti si ćerko tatin sin. Ovaj drugi hit pjeva bosanski pjevač Nino Rešić (Amir Rešić). Možda bi samo ova zagrada, s drugim nekadašnjim imenom, ako bismo malo krenuli razmišljati, o Jugoslaviji, i vremenu nakon Jugoslavije mogla reći daleko više nego želimo znati.
Desetak minuta prije nego ću ostati bez novčanika, na terasi kafića na sred Knez Mihajlove, do mene dolazi razgovor, točnije monolog nekoga tko, jasno mi je nakon nekoliko sekundi, razgovara na telefon. Čujem s leđa, ne okrećem se. Žao mi je što vam moram saopćiti ove najgore vesti. Tako je kako je. Pozdravite ćerke. Svjesna sam da mi je poklonjen užareni užas jednog malenog života u svega nekoliko kratkih rečenica, početak priče. Ostajem tamo, u Beogradu, zapela sam u prostor-vremenu. Jugoslavija, temporalna anomalija, sklona je pomicati se kroz prostornu dimenziju; uhvati vas unutar svoje granice i vi niste više u svom vremenu.
Možda je to zajednički naziv ovih država: pakao koji je preostao nakon Jugoslavije.
Kolegica koja sa mnom obilazi sve postaje puta od policije do potrage za ambasadom govori mi kako je prvo što je napravila kad je otišla u Zagreb bilo da je otišla u prodavnicu Kraša. To joj je najviše nedostajalo. Razmišljam o djetinjstvu koje započinje unutar rata. Nismo jeli čokolade, pogotovo ne Krašove. Ugrizem se za jezik. Lažem. Ponekad bi došla neka čokolada s placa, njemačka, jer su se te preprodavale i bile su jeftinije. Ali puno kasnije, kad je već rad završio i nekako se moglo živjeti. Nismo jeli Krašove čokolade, bile su nam preskupe. Osim ponekad Životinjsko carstvo, ali jer je imalo edukativnu svrhu. Otac je kupio album u koji smo lijepili sličice životinja koje su se nalazile unutar čokoladica, a sam album bio je bojanka, koja je uz to imala edukativne tekstove. Tako sam po prvi puta čula za amebe, mamute, dinosaure, ili zmije otrovnice. Malena je bojanka tako dobila ulogu prvih vrata u svijet, u džungle i pustinje, jezera i mora. Nitko od nas nije znao što je more, ali bilo je uzbudljivo obojiti ga, kao i školjke na njegovom dnu, ili razmišljati o morskim spužvama i koraljima.
Moja generacija nema privilegiju biti nostalgična, pojeo nas je surovi kapitalizam. Moji kolege ne mogu si životom koji žive (a to je neprestano trčanje) priuštiti da sami žive u svojim tridesetima, ne mogu si priuštiti kupovinu nekretnine i kakvu-takvu sigurnost u stambenoj džungli naše države, prerađeni su, godišnji odmori su neka znanstvena fantastika koju je kapitalizam izglodao do ništavila. Nismo mi jugonostalgični. Mi samo želimo da nam netko vrati budućnost. Mi želimo da nam djeca ne čekaju godinu dana na operaciju mandula, a roditelji po godinu i pol na operacije mrene, iako svi dajemo iz svojih plaća i honorara da bi taj sustav bio tu za nas. Ipak, naravno, ako želite sve to napraviti privatno, termine je moguće dobiti za sutrašnji dan. Želimo da se govori o urušavanju tog sustava i krađi koja je unutar njega napravljena. Mi samo želimo da ne moramo raditi petnaest sati dnevno da živimo život gdje ne razmišljamo svaki dan o tome možemo li si priuštiti pojesti nešto što želimo (ljetovanje čak ni tu ne dolazi u obzir u jednadžbi). Mi samo vidimo da srednja klasa nestaje, da svi gacamo u nekom egzistencijalnom mraku u vrijeme kad se prodaje nikad više fast selfcare i selfhelp filozofije, a mi nemamo vremena ni jebati se, ni družiti se, ni voljeti, a kamoli brinuti se za sebe. Mi ne želimo davati na stanarine sedamdeset posto ukupnih prihoda. Mi dobro vidimo da Jugoslavije više nema. Znamo da nema priuštivog stanovanja i funkcionalnog javnog zdravstva. Znamo da je obrazovanje sve veći luksuz. Znamo da odlazak na studij djeteta danas mogu sebi priuštiti ipak samo privilegirani, jer košta toliko da prosječna obitelj to ne može. Hrvatska prednjači u tome da mladi ne odlaze od svojih roditelja. Tko si danas može uopće priuštiti čak i podstanarstvo u odraslim godinama bez cimera?
Kolege u Beogradu govore mi o mučnini života danas u Srbiji. Pritom, nedavno smo svjedočili, i skoro da ne bi svojim očima povjerovali, kako Ursula von der Leyen dolazi u Beograd i prima je isti taj koji provodi sustavni pakao u toj državi, rukovanja su pristojna, prijateljska, sve je u najboljem redu. Pričaju mi kolege iz Bosne o svom paklu također. Možda je to zajednički naziv ovih država: pakao koji je preostao nakon Jugoslavije. Sve s blagoslovom Europske unije, batinanje studenata na ulicama, ili migranata na hrvatskim granicama, prijetnje našim piscima, otkazivanja festivala. Sve pristojan fašizam do pristojnog fašizma.
PS; policijska stanica
I sad, iako smo već na kraju ovog teksta, dogodilo se da toga ima još nakon one na početku navedene zadnje rečenice, beogradske policijske postaje. Krenuli smo od policijske stanice, da bismo se ponovno vratili u jednu. Nakon provjera, pa vjerojatno i krivih informacija gdje bih ja to trebala s gore dobivenim zapisnikom u svojoj državi, kako bih se, na kraju tog nepredvidivog tunela dezinformacija, dokopala novih dokumenata, službenik u jednog zagrebačkoj policijskoj postaji, kad se vratim drugi puta, prvo me upozorava da ipak ne trebam doći u postaju, iako je njegova kolegica upravo suprotno tvrdila prije koji dan, upozorava me i da mi to neće primiti ovako napisano, na ćirilici. Ljubazan je, nije nadmen, samo mi govori činjenice s kojima ću se suočiti kad opet zakoračim u neku sobu na nekom spratu. Potreban mi je ovjereni prijevod na latinicu, na hrvatski. Tražim preko interneta tumača sa srpskog na hrvatski, koji će mi prevesti zapisnik iz beogradske policijske postaje. Temporalna anomalija Jugoslavija smješka se, kružeći oko ovog teksta. Smijem se i ja. Da me pitate da pročitam nešto na ćirilici, slovkala bih. Kako je nismo učili u školi, ona je za mene ostala nepoznata. Licemjerno bi bilo očekivati da će netko mojih godina znati nešto što sama ne znam.
To da Jugoslavije više nema ostaje nejasno samo onima koji na tome žele zarađivati, obmanjujući narod, slično kao s nekim pseudoznanstvenim preparatima. Trebate tu kvantnu ili strukuriranu ili kakvu god vodu da osnaži vaše frekvencije jer ćete inače biti nepovratno uništeni svakodnevnim prijetnjama. Ne znate vi što je kvantna, ma možda ni ne znate agregatna stanja vode, ni što je primjerica anomalija vode, a pogotovo zašto sve to što vam prodaju nema nikavog smisla. Ako ćemo sasvim iskreno, ne znate što je frekvencija uopće, a kamoli da biste je znali povezati s valnom duljinom, a o definiciji valne duljine da i ne govorimo. Tako nekako i s Jugoslavijom. Temporalna anomalija Jugoslavija. Zaštitite se prije nego uništi putujući kroz vrijeme vaše liberalne slobode o kojima ništa ne znate, ta strašna Jugoslavija mogla bi vam zabiti zube u vrat i … iskrvarit će vam sva kvantna voda. Eto što će se dogoditi. A onda ćete, sasvim je neizvjesno… Nešto grozno. Dogodit će se zasigurno nešto nezamislivo grozno.
Ovaj tekst objavljen je u sklopu projekta Na balkonu Balkana slovenačkog portala AirBeletrina, čiji je medijski partner portal Glif. Projekat ima za cilj podsticanje međukulturnog dijaloga i jačanje saradnje među stvaraocima, institucijama i državama bivše Jugoslavije.
Ostale tekstove nastale u sklopu ovog projekta možete pročitati ovde.
