Šta je to što nas pri čitanju pomera i čini da ne ostanemo ravnodušni, da knjigu pamtimo i da o sopstvenim iskustvima promišljamo u svetlu pročitanog dela? Opšte mesto bi bilo stanovište da koliko ima čitalaca toliko i čitalačkih ćudi, odnosno odgovora na prethodno pitanje. To svakako nije bez smisla, ali je podjednako važno i to s kim i u kojoj meri možemo da podelimo osećanje o tome šta književno delo čini uzbudljivim i važnim u našim životima. Dovoljno velika zajednica srodnih pogleda na taj aspekt poimanja literature generiše književno-kulturnu paradigmu u jednom temeljnijem i dubljem smislu nego što bi to mogla dominacija bilo koje poetičke tendencije.
Novi roman Vladimira Kopicla, Španska čizma, dobar je povod da se o prethodnim pitanjima još jednom promisli. Za početak, dovoljno je reći da je roman raslojen na dva dela, samo prividno izvedena u identičnom registru i samo naizgled ujednačena po senzibilitetu i estetskim rezultatima. Prvi segment govori o svakodnevici jedne hipi komune u kojoj boravi glavni junak/narator. U tom delu romana pripoveda se o erotskim avanturama, pseudoreligijskim egzibicijama i subkulturnim nastojanjima da se samoodrživo egzistira mimo sveta i dominantnih životnih praksi. Drugi segment odigrava se nekoliko godina kasnije, kada je glavni junak već napustio vrludavi život „dece cveća”. U prvi plan pripovesti tada dolazi neobična okolnost: zagonetna posetiteljka, začuđujuće nalik na devojku s kojom je narator imao erotsko iskustvo tokom boravka u hipi zajednici, ostavlja mu na čuvanje dečaka. Budući da se ona danima ne pojavljuje, glavni junak provodi vreme s detetom svestan da se intrigantna gošća najverovatnije nikada neće vratiti.

Razlika između prvog i drugog dela romana sadrži u sebi temeljnu diferenciju dva vida književnog govora, odnosno dva nivoa umetničke evokacije i snage. U prvoj polovini romana reč je o izrazu povišene poetičke samosvesti koja se dosledno reflektuje u svim aspektima oblikovanja teksta – od raspona leksike preko načina pripovedanja do karakterizacije likova – ali uz krajnji književni rezultat prevashodno zanimljiv, slutimo, čitaocima/kritičarima koji izrazito drže do Kopiclovog pesničkog autoriteta. Takva provizorna čitalačka zajednica, proširena recipijentima raspoloženim za vid humora koji se forsira u Španskoj čizmi, u prvom delu ovog romana može videti „produženu ruku” određene lucidnosti pojedinih Kopiclovih pesničkih ostvarenja. S druge strane, deo romana koji govori o zbližavanju glavnog junaka i ostavljenog dečaka napisan je na način koji roman otvara prema korpusu književnih dela prepoznatljivih po izdvajanju temeljnih osobenosti naše egzistencije, što može da prati veza oblika i smisla potencijalno izrazito podstičuća po refleksivni i afektivni život čitalaca. Ipak, čak je i takva podstičuća književnoumetnička snaga uslovna i njeno oživljavanje u velikoj meri zavisi od stepena i profila čitalačke osetljivosti, od nivoa prisutnosti potrebe recipijenta da od književnih ostvarenja očekuje isijavanje najtananijih predstava o našem postojanju.
Moglo bi se reći da je Kopiclov prozni izraz u prvom delu Španske čizme u stvari svojevrsno nepriznato čedo neoavangarde prilagođeno ambiciji da se ispripoveda priča u određenoj koherenciji i preglednosti.
Ali najpre: po čemu je specifična inicijalna i estetski slabija deonica romana posvećena životu u hipi komuni? Najkraće kazano: po humoru upitne efektivnosti, po uklanjanju od pripovedanja radi samodovoljnih retoričkih obrta, jezičko-frazeološkog žongliranja i zaobilaznog opisa situacija, po profilisanju glavnog junaka na način koji ga čini donekle ispražnjenim od nijansiranih psihičkih sadržaja zarad formiranja njegove prividno vrcave i samoironične perspektive bez dalekosežnog smisaonog rezultata. Pokušaj humora je neretko u nizanju rima čija je uloga, pretpostavljam, u reprezentovanju visprenog i ležernog duha naratora („Birane ženske nadomak vrata, a povremeno i aparata. Poneka, hm, avanturica. Poneka pristala deklica. I uz to blažena travica. Autor čitanih pesmica. Putovanja zbog izložbica. Pa prva veća parica”). Tok rima u prethodnom primeru se nastavlja i nakon navedenih redova ali mi se ovde iz nekog razloga čini da je dovoljno ilustrativno i ukoliko se citat prekine ranije. Kada je u jednom momentu i jedan od rubnih likova progovorio sevajući srokom („Daj i golupčićima da potegnu pre nego što otegnu!”), subjektivni čitalački utisak je bio da možda i ne bi trebalo tražiti dublju logiku u primeni tog književnog sredstva u Španskoj čizmi.
S tim književnim postupkom je srodno – uglavnom po niskom nivou estetske učinkovitosti – i specifično odustajanje od pripovedanja, odnosno udaljavanje od tematizovanih situacija. To udaljavanje je tek načelno na tragu digresivno-esejističkog diskursa koji je sastavni deo tradicije modernih pripovednih sredstava. U Kopiclovom romanu je pre reč o vijugavim promenama rakursa radi prezentovanja naizgled duhovite i pronicljive prirode naratora spremnog da svakoj situaciji oduzme potencijalnu ozbiljnost i težinu, usput posredno pokazujući superiornost nad okolnostima, i to jezičkom igrivošću, ironičnom nonšalancijom i retoričkim naponom koji implicira i izvesnu samozaljubljenost u sopstvenu inteligenciju („Oko nas se donekle i smrklo, a tek je jedna zvezda zaista blistavo odskočila u nebeskoj tami da mami ostale ne bi li se prikazale svetu i blagovremeno zauzele svoj radni prostor u tmini, budući da su prevarne utvare noći po definiciji uvek spremne ne samo za rivalsko instantno instaliranje u mračnom telu intersteralnog diskontinuuma, tamo gde im je i mesto, nego večno žele da osvoje i svetlosni preostatak”; „Oprali smo se i obrisali čime smo imali, i koliko smo time što smo imali znali. Još malo smo tu posedeli, uz čaj i keks izbledeli. Pa na tavan, u spokoj svoj, or, if You prefer – u nespokoj. Poluengleski, poluerotski”).
Problem ovakvog postupka je što nije reč ni o implicitno kritičkom predstavljanju jednog plošnog vida savremene egzistencije posredovanog neubedljivim humorom i samodovoljnim retoričkim akrobacijama, niti je posredi uobličenje naratora specifičnog po intrigantnoj individualnosti koja je lucidno mimikrijski pritajena iza igrivo-ironijskog, neretko samodopadnog iskazivanja. Pre bi se moglo reći da je Kopiclov prozni izraz u prvom delu Španske čizme u stvari svojevrsno nepriznato čedo neoavangarde prilagođeno ambiciji da se ispripoveda priča u određenoj koherenciji i preglednosti. Taj diskretni dah neoavangarde – u romanu lišen eksperimentalnosti i subverzivnosti – u novom pripovednom ruhu tradicionalnijeg profila nastoji da preživi u vidu jezičke vrteške (neretko praznog pripovednog hoda) i u obliku pripovedača koji, samo naizgled, baštini nešto od šarma subjektivnosti rođene u svetonazoru neoavangarde.
Do kraja Španske čizme dolazi do ostvarenja nove vrste rime, ovoga puta književno znatno interesantnije – dolazi do rimovanja sudbina naratora i ostavljenog deteta.
Drugi deo romana o odnosu naratora i ostavljenog dečaka donosi nešto drugačije estetske rezultate, budući da je opisani spektar postupaka iz prvog segmenta romana minimalizovan u drugom delu. Iako je proteklo nekoliko godina između radnje prvog i drugog dela, to ipak ne znači da postoje dve tačke u vremenu iz kojih se pripoveda. Obe deonice romana su pripovedane iz iste pozicije te je pre reč o tome da je nešto od novouvedenih interpersonalnih odnosa među likovima diktiralo određenu promenu načina umetničkog posredovanja. Tu se zapravo vidi da imaginacija koja je iznedrila Špansku čizmu nije potpuno potonula u jedan zatvoreni krug kratkodometnog humora i predvidljive retorike, budući da se otelotvorila u pažljivo oblikovani narativ o zbližavanju glavnog junaka i ostavljenog dečaka. Moguća patetika se u tom slučaju najčeščeće nadilazi postupnim slikanjem životnih okolnosti koje između redova isijavaju usložnjavanjem odnosa naratora i deteta te rađanjem specifične vezanosti.
Nije, dakle, stvar u tome što je drugi deo romana nešto tradicionalnije pripovedan – bilo koji stepen udela tzv. klasičnijeg pripovedanja nije nužno garant sugestivne snage – već je reč o tome da je moć evokacije podignuta na viši nivo narativizovanjem zajedničke rutine koju narator i dečak lagano stiču, uz izdvajanje njihovih gestova, reakcija, delovanja, navika, sitnih slaganja i mimoilaženja, te uz pratnju ironično-igrivog rakursa nešto stišanijeg nego u prvom delu romana, sada u službi korektiva mogućih sladunjavih iskliznuća. Usled narativnog formiranja (bez viška objašnjavanja) jednog odnosa i usled spuštanja u životne situacije visokog emotivnog potencijala, i širok opseg Kopiclove leksike postaje funkcionalnije iskorišćen nego u segmentu posvećenom hipi komuni. Do kraja Španske čizme otud dolazi do ostvarenja nove vrste rime, ovoga puta književno znatno interesantnije – dolazi do rimovanja sudbina naratora i ostavljenog deteta.
Kopiclov roman se tako na koncu ukazuje kao delo koje stoji na dve obale, raspareno na estetski problematičnu deonicu o hipi komuni i drugi deo koji, iako svedenog obima, pokazuje izrazitiju osetljivost autorske imaginacije. Na čitalačkoj publici je da oseti u kojoj meri roman funkcioniše kao celina.
Piše: Goran Korunović
Pročitajte i kritiku romana Uzvišenost Darka Tuševljakovića.