Ovaj esej, štampan prvi put 1933. godine u zbirci od 34 crteža Krste Hegedušića, predstavlja enciklopedijsko, opširno Krležino svojstveno (u smislu stila i pristupa) promišljanje prirode, razvoja i društveno-ekonomskog uslovljavanja estetskog doživljaja lepote, kao i promene i konstante istorijskog zadatka i smisla umetničkog dela. Budući da je u njemu Krleža dosledno kritikovao i leva i desna viđenja ove problematike, burne reakcije dolazile su iz svih pravaca i bile podjednako i ideološki i artistički motivisane. Zato se kontroverzni “Predgovor podravskim motivima” čak smatra i inicijalnom kapislom za famozni umetničko-politički okršaj poznat kao “sukob na književnoj levici”. Prvi deo eseja možete pročitati ovde.
* * *
Stvarati umjetnički nadareno znači podavati se snažnim životnim nagonima, a pitanje stvaralačkog dara nije pitanje mozga ni razuma. Životne istinitosti otkrivaju se u uzbuđenjima koja nisu možđane prirode, a umjetničke istine naviru više iz primozga, iz mutnih strasti i tjelesnih tajna, vrlo često iz nečistih nagona i suludih slutnja, a gotovo uvijek proturazložno, prkosno i elementarno kao vrućica. Ljepota se objavljuje često monstruozno, kao šimera u Swedenborgovu smislu; ona često djeluje rastvorno i bode nas u najosjetljivije ganglije kao otrovni žalac: svi čvorovi i živčana vlakanca sa svojim tajnovitim omotima i velima i sržima, sve to ranjavo i nepoznato u čovjeku što je natopljeno ljepotom kao pluća kisikom, sve to diše samo od sebe, a diše nošeno poticajima vanjskim i unutarnjim, ali kuca i živo je u svakoj ljepoti koja može da se objavi ljudskom oku. Ljepota je isključivo ljudska fikcija, titranje stvarnosti između našeg subjektivnog pakla u nama i oko nas, i tu obmanu osjećamo često homerski primitivno, kao micanje tjelesnih tajna u sebi, i u tom kuhanju masti, micanju stanica i utrobe, iz jedne neshvatljive tjelesne šupljine u nama samima progovara ta naša ljudska ljepota kao slijepo micanje i jalov grč, a izgleda mi da je jedna od najtežih i protuprirodnih predrasuda i zabluda, kada se misli, da je moguće to micanje ljudskih ljepota regulirati razumom. Da li je ljepota međuzvjezdani razmak, prostor natopljen bojama, modra kozmička perspektiva, nepoznanica metafizičke jednadžbe, koja se rješava već hiljadu godina, rješavati o tome u svijetu divlje zvjeradi i krvoločnog čovjeka, koji na truplu svoga bližnjega gradi svoju budućnost, to je bila tema „,atenskih noći“ u Platonovo vrijeme, kao i danas, kada su svi ekonomski pojmovi o kretanju novca i robe impregnirani Marksovim vrijednosnotvornim istinama. Racionalne rezolucije i direktive uvijek i bezuslovno potrebne kod bilo kakvog političkog ili tehničko konstruktivnog ili znanstvenog napora, koji treba da se svrši organizirano i po planu, savršeno su suvišne kod estetskog doživljavanja, koje je neprozirno i tamno kao noćno more i fosforescira u ljudskom oku samo kad noći nisu zvjezdane, a ne kada mi to subjektivno hoćemo. S pravilom u ruci konstruirati vedrinu ili pomaknuti godišnje doba nemoguće je isto tako, kao što nije moguće crkvenim propisom naslikati dobru sliku.
Da li su djevice Pietra Vanuccia Perugina, danas, nama bezvjercima i bezbožnjacima lijepe zato jer prikazuju bogorodicu po strogim crkvenim pravilima ili jer su to plavojke kojima teče još i dan današnji med po kosi, a meso im je svježe kao breskva i u onim žutim mačjim očima ima mnogo više seljačkog, umbrijskog, sitog zdravlja, nego anđeoski nadstvarne tajnovitosti? Na nas danas djeluje više materija bogorodičina šala, prozirna kao voda i protkana zlatom, nego bilo kakvo crkvenokanonsko ili programatsko stanovište njenog slikara, koji nije bio umjetnik zato jer je vjerovao u bogorodičino bezgriješno začeće, nego zato jer je znao da nam prikaže jednu blondinu koje već davno nema, a ipak još uvijek živi pred nama i smije nam se iz okvira. Gdje su sve one pokojne Baldovinettijeve fiorentinske gospođice u svome ruhu od modra baršuna i s vidrovinom obrubljenim mantiljama, s očima polusklopljenim, s vjeđama kao od voska, a oko usana im titra smiješak kao da više znaju od ostalih smrtnika? Iz toga smiješka progovara tajna tijela, preljuba i strasti, i na tim gospođicama fiorentinskim nije estetski važno što su nam prikazane kao bogorodice, nego što iz njih i njinog smiješka tako silno progovara općeljudska i još uvijek suviše ljudska slabost, kada se lice sjaji u preobraženju od blaženstva tjelesnog dodira. Može se o Horaciju pisati danas da nije bio socijalni ljevičar i da pojma nije imao o dijalektičnom materijalizmu (što je u ostalom istina), njegova himna,,nunc pede libero pulsanda tellus” nije bogata kao kakav antični galski mozaik, koji je poblijedio u boji i pogasio se mutno, ali kroz koji probijaju još i danas životne istine, preko kojih čitave loze i koljena ljudska gaze nošena slijepim zakonima svog vlastitog mesa površno i lakoumno, a da te stare rustične istine o idili seoskog života još uvijek nisu izgubile od svoje ljepote ni slova, to se ne bi moglo ustvrditi ni s najljevijeg stanovišta. I dok bude na svijetu zapaljenih krušnica iz kojih liže gorući plamen, i dok se budu cijepile voćke u ožujku a grožđe bralo u rujnu i nosilo se klasje pod krov u kolovozu, orat će se na proljeće i piti i plesati pod jesen, ubijat će se veprovi po hrasticima i mjesec će se dizati pun iza šume kao bakreni pladanj, a netko će u trideset i trećem stoljeću još uvijek čitati Horacija, kako je sve to već jedamput davno bilo i kako je čudno da to još uvijek traje.
Uza svu skromnost, koja je kod raspravljanja takvih otvorenih pitanja potrebna, meni izgleda da značenje ljepote ne leži — isključivo u tome, da li je lijeva ili desna (jer i najljevija društvena strujanja teku spram sfera gdje ne će biti lijevih ili desnih ocjena i gdje će ljepota biti konačno priznata kao postignuti životni intenzitet, što ona sama po sebi u stvari i jeste), a simplistički govoriti o nepoznanicama i o razlozima zbog kojih se čovjek već stoljećima izražava vezanim govorom ili bojama ili kamenom, isto je tako nestvarno kao pravdanje o tome je li materija trodimenzionalna ili nije.
Nakon bezbrojnih teza i programa u umjetnostima javila se polovicom prošloga stoljeća teza, kako umjetnost treba da je socijalna, a ljepoti da je zadaća da vrši socijalnu funkciju i da propovijeda reorganizaciju životnih odnosa u međunarodnom okviru, svim sredstvima umjetničkog izražavanja. Kako se takve teze (na žalost) polagano šire, ta je ideja o tendencioznoj ljepoti doprla do nas s priličnim zakašnjenjem od osamdeset godina, i danas joj je pošlo za rukom da se stavi na dnevni red naše književne i likovne kritike. Pišući i sam prilično dugo u tome smjeru i o tim pitanjima, bezuslovno predan da se podredim ekonomskim imperativima u oblastima ekonomsko-političkim, smatram da je potrebno usprotiviti se žalosnom i nematerijalističkom tumačenju teze o socijalnim tendencijama u stvaralačkim oblastima likovnim i književnim, kako se to kod nas reakcionarno tjera ima već nekoliko godina.
Stvarnost je danas doista takva da je Evropa pala sa sedmoga sprata svoje toliko razvikane civilizacije, da leži pregažena sa sedamdeset hiljada evropskih parostrojeva i da joj treba njege i nosiljaka i povoja
Titrajući se frazama dijalektičkoga materijalizma, pod maskom fiktivnog artističkog ljevičarstva mistificira se javnost i pišući o stvarima o kojima oni koji pišu obično najosnovnijega pojma nemaju, ta pera samo kompromitiraju svijetle i pozitivne umjetničke osnove i zamisli, koje su nam suviše drage, a da bi dopustili da ih iznakaze nespremne ruke.
Bojim se, esej Jevgenija ZamjatinaDok u svim socijalnim doktrinama od Tome Moora do Fourriera i do Marksa plagijat znači uspjeh, a uspješna primjena tuđih ideja u politici ne znači nego uzveličavanje i kult plagijata, dotle u stvaralačkim i estetskim oblastima sve što nije individualno jednako je u glavnom: ništici. Primjena tuđih umjetničkih zamisli i doživljaja izraženih već umjetnički na jedan način i plagijat toga već izraženog tuđeg umjetničkog načina, u estetskim oblastima ne znači više nego običnu krađu, dok pisanje ipak nije prepisivanje, niti slikanje preslikavanje, niti je umjetničko stvaranje krađa i tatsko obmanjivanje. Kod otkrivanja pojedinih ljepota (do danas) uloga temperamenta je važnija od programa, pitanje živaca bitnije od estetskog sistema, a pojava talenta nesumnjivo dublja od tendenciozne dogme, sve samih mrtvih šema tako dugo, dok ih ne oživotvori dodir nadarene ruke umjetničke, kojom ne upravljaju nikakve druge snage nego elan subjektivnog doživljaja. Estetsko iskustvo vjekova govori nam nesumnjivo jasno, da se subjektivne sklonosti za zaronjivanjem u neotkrivene ljepote ne daju regulirati po nalogu i po programu, kao što se ni ljudske fiziognomije i tjelesna građa karaktera ne da izmijeniti, jer su nam ti elementi dani s porodom kao više-manje definitivni. Od Daumiera htjeti stvoriti Fra Angelica bilo bi isto tako neinteligentno, kao od Baudelairea Robespierrea ili od anemone jaguara. Heine, Petőfi, Mickiewicz, bili su vulkanski talenti po zakonu svoje krvi, a Hölderlin, Leopardi, Lenau, Novalis, Norwid ili Keats gnjili su bolećivo kao pelargonije. Byron, Ljermontov, Puškin umiru kao pravi romantici s kuburom u ruci, dok Schiller ima neprekidno trahom, kostobolju i hunjavicu i grije se kod peći, jede kuhane jabuke, i piše tako Razbojnike i Tridesetgodišnji Rat. Proust je konservativan snob i antipatična plava čarapa, a pokraj toga što je prikriveni royalist on je ingeniozan lirik psihoanalize, književnik nerazmjerno značajniji po prva dva ovostoljećna decenija evropske beletristike od bilo kog lijevog i glasnog imena takozvane socijalne proze iz istoga vremena. Dostojevski, carski natražnjak, vjerujući pravoslavni kršćanin, govori o golim i osnovnim ljudskim istinama često mnogo smionije od Voltairea ili S. Freuda i dok je Julles Wallès, strogi ljevičar i genijalan pamfletista komunard, bio očajan versifikatorski diletant, Majakovski na primjer, koji je počeo s futurističkim,,Oblakom u hlačama”, svršio je sentimentalno kao kakva Bangova gospođica: njegova lirska rezignacija o mjesečinama i o posljednjim lutanjima po samoćama, književno je nerazmjerno vrednija od bubnjanja i urlanja u Misteriji Buff. Dok Cézanne, kao vitez legije časti i najograničeniji malograđanin kućevlasnik znači na platnu smionoga pustolova i prevratnika par éxellence, dotle mnogi današnji socijalni slikari sa svojim lijevim temama zajedno nisu drugo nego žalosni diletanti! Još je Van Gogh slikarski uvijek najljeviji, premda je bio lud, a ne treba smetnuti s uma, da je natpolovična većina evropskih genija bila nastrana i luckasta, a znanost nas po najsvjetlijim primjerima uči da su mnogi evropski umjetnički mozgovi bili opterećeni ludilom i kriminalom. Tih nekoliko slučajnih primjera spomenuo sam zato, jer se kod nas sve glasnije i sve preuzetnije govori u posljednje vrijeme o zadatku „socijalnog“ u književnosti i u slikarstvu, a piše se o tim otvorenim i opasnim pitanjima neupućeno uglavnom, zlonamjerno gotovo uvijek, a nenadareno ponajviše. Treba usporediti opis socijalne bijede kod Balzaca, Stendhala, Flauberta, Maupassanta ili Charles Louis Phillippea s našim produktima takozvane „,lijeve lirike”, pa da se ponajveći dio naših (i međunarodnih) takozvanih,,lijevih” tema proglasi mirne savjesti bespredmetnim i nepismenim zakašnjenjem. Tko nema glasa ni sluha, taj ne može da pjeva, pa pjevao on i Marseljezu, neugodno ga je slušati. Černjiševski, u svojoj, danas već klasičnoj rečenici o kobasici i o Shakespeareu, rekao je ekonomsku istinu, ali istodobno umjetnički neobičnu, barbarsku glupost. Doista je tako, da ima situacija, kada je kobasica važnija od Shakespearea, ali ta konstatacija ne iscrpljuje pitanje o umjetničkoj vrijednosti Shakespeareovih drama s kojima Shakespeare i danas u Rusiji vodi répertoire ruskih kazališta s osamstošezdeset hiljada moskovskih glasova ispred Ostrovskoga, koji predstavlja blagu malograđansku limonadu prošloga stoljeća, a još je uvijek sa dvjesta hiljada glasova jači od ostalih najviše igranih lijevih dramatičara na moskovskim scenama. (Godine 1930.) Ima situacija u životu, kada je umjetnost doista bespredmetna. Ljudi koji misle da su pozvani da je iskorijene, neka pokažu moralnu snagu i neka otpočnu s izbacivanjem slika, slikarstva i književnosti s dnevnoga reda. To je logično. Ikonoklastija pojava je u kulturnohistorijskim fazama vrlo česta i uvijek vrlo karakteristična. Propovijedati u kirurškim bolnicama nad operacionim stolovima Bachove fuge isto je tako glupo, kao za vrijeme željezničke katastrofe voditi diskusije o slikarskim pitanjima. Ali čovjek, koji želi da bude kirurg, a kirurgiju propovijeda netalentiranim stihovima, i spasitelj koji u požaru željezničke katastrofe mjesto nosiljka i potrebnih povoja čita nepismene i nelogične književne rezolucije napisane po nekakvim „,linijama“, dvostruko je smiješan. Prvo, jer mjesto spasavanja ranjenika gubi vrijeme na bespredmetne apstrakcije, a zatim: govoreći manijakalne suvišnosti, takav propovijednik u taj momenat spada u luđačku košulju. Ako je netko pao sa trećega sprata, što će mu Rembrandt, ali na žalost u taj momenat za pacijenta je suvišna biblija isto tako kao i Upton Sinclair ili Ilya Ehrenbourg. Ljepote su životne istine i utvrđeni životni intenziteti, a istine poricati ne samo da nije dijalektički nego je upravo proturevolucionarno. Suženje vidokruga ili ograničenost poimanja ne mogu biti nikakvim dokazom da prave ljepote nisu životne istine, te bi gluhi imao po tome pravo da odrekne svaki smisao glazbe, kod čega ne treba zaboraviti da je Beethoven bio gluh. Stvarnost je danas doista takva da je Evropa pala sa sedmoga sprata svoje toliko razvikane civilizacije, da leži pregažena sa sedamdeset hiljada evropskih parostrojeva i da joj treba njege i nosiljaka i povoja; o tome doista treba govoriti, misliti i nastojati da se ranjenicima pomogne. Kako da se to radi to je pitanje socijalne recimo amelioracije, a ta se ne promiče umnožavanjem besmisla u umjetničkim oblastima. Širenje zbunjenosti na ovim „linijama“ može postati opasnim, pak šta više i štetnim, ako se pravovremeno ne proglasi smiješnim, što zapravo i jeste.
U vječnom rastvaranju i rastenju svjetova umjetnost je jedina epruveta za istinitost stanja.
Promatrajući evropsku likovnu umjetnost i književnost druge polovine devetnaestoga i kroz prva tri decenija dvadesetoga stoljeća, za koje su svi sociolozi jednoglasno utvrdili da je to tipično doba građanstva i takozvane građanske kulture, teško bi bilo u nekoliko riječi odrediti što je “socijalno“ u tim građanskim godinama, kako je nastalo i u kom se smjeru razvija. Veliki naturalisti devetnaestoga stoljeća ili romantici u stihu i na platnu ili kasni dekadenti, svi oni nose u sebi kao građani još uvijek mnogo od feudalne podloge, što je i prirodno, jer u kulturnoj historiji vjekovi često traju još kroz vjekove usporedno. Kod Rodina ili kod simbolizma (od Verlainea pa sve do Verhaerena) to su vrtnje prividno samostalnih svjetova, pa ipak tako tipično povezanih za prostor, vrijeme i prilike u kojima su nastale. Uspoređenje Rodinske plastike sa gotikom ili Verhaerena s Danteom pokazalo bi ogromne organske nerazmjere i nedostatke tih tipičnih građana devetnaestoga stoljeća. Impresionistički mramor Rodinov u biti je ipak nejasan, nije konačan i kao kod Mallarméa, ima u tim umjetninama nečeg što ostavlja otvoren i kolebljiv dojam. U gotovo svim književnim produktima naturalizma ima potpuno otvorenih mogućnosti za višestruka rješenja sudbine tih književnih heroja (u potpunoj protivštini s građom antične tragedije), te nas mnoga remek-djela građanske periode vrlo često ostavljaju u znaku pitanja. Kao Rodinska plastika (ona, koja nije imitacija antike) i kao čitav simbolizam – Mutno – je glavna oznaka građanske umjetničke nepotpunosti. Ukus devetnaestoga građanskog stoljeća je ukus vremena koje je stajalo u sjeni ljepotom bogatih stoljeća kao vrijeme tehnike, stroja i profita, bez svog vlastitog lica u ukusu. To je ukus vremena što se je zasitilo bezbrojno mnogih ukusa retrospektivno, pluralizam ukusa što se mjestimično raspada u potpunu, uznemirenu bezglavost i suludu, a često neukusnu množinu. Nije pomanjkanje artističke vještine građanskoga vremena razlogom što to vrijeme nije u doživljajnom intenzitetu ljepote ravno gotici ili antici nego to, što je to vrijeme preživjelo samo sebe bez svoga vlastitoga lica, osuđeno na likvidaciju prije svoje vlastite umjetničke sinteze. To je vrijeme bilo u teškom organskom stvaralačkom protuslovlju sa samim sobom te nije samo puki slučaj da je već Kleist napisao Michaela Kohlhaasa, Gerhart Hauptman Tkalce, a Gogolj Mrtve Duše. Gorki, najljevije književno ime dvadesetoga stoljeća, zapravo je organski nastavak ruskog književnog profila iz osamdesetih godina, a književna i umjetnička Evropa izmjerena socijalnom bistrinom Babeufa, Bakunjina, Hercena ili Landauera u kritičnom je zakašnjenju spram Razuma. Polagano cvatu cvjetovi umjetnosti. Izvan svake je sumnje da Rodinova plastika nije socijalna, pa ipak, neka se usporedi njegovo djelo sa čitavim poslijerodinskim kiparskim kompleksom, što nas sa raznih monumentalnih građevina evropskih promatra u najraznoličnijim motivima takozvane socijalne plastike. Svi ti bezbrojni poslijerodinski socijalni motivi Materinstva, Rada, Napora, Radničke Snage, samo su po temi socijalni. U umjetničkom svom prerezu to je obična imitacija, naivna primjena i nametljiva pretvorljivost. A s farizejskim diletantizmom ne može se stvarati „socijalno“ uopće, a u umjenosti ponajmanje. U katastrofama, danas, kada je lice Evrope stravična grimasa i kada je civilizacija poblijedila kao sadra posmrtnoga odliva mrtvačke maske, sjutrašnja umjetnost dat će nam zemlju kao zelenu loptu što se kupa u toplim morima, zemlju opranu od krvi i od stanja razumnoga čovjeka nedostojnih. Zvjezdanu, staklenu, prozirnu, smaragdnu zemlju, što će ploviti po mračnim daljinama nepoznatog vremena kao rasvijetljena nebeska kugla. Umjetnost dvadeset i prvog stoljeća govorit će nam (po svoj prilici) smireno i klasično po budućim izvjesnostima i pravilima Ukusa i Ljepote o životnim intenzitetima kao o inspiraciji kolektivnoj: o Izlazu spram obećanih zemalja, o svladanim kontinentima, o upokorenim strojevima, o nebeskim snagama! Ti stakleni gradovi, ti srebrni vodoskoci, tkanine po onim sunčanim dvoranama, zavjese po monumentalnim građevinama ne će biti umjetnost ljudožderske altamirske špilje. Gigantske slike po stijenama onih budućih, nepoznatih nebodera, one glazbe i one knjige, nama nejasnog ali u krvavim slutnjama danas već naslućenog vremena, ne će biti naše glazbe i naše slike, ali dok čovjek bude živio s našim klimama i s našim životinjama i s našim vodama, naše već doživljene ljepote bit će mu vrijedna uspomena na to naše tragično vrijeme, što umire u svojoj vlastitoj krvi za sreću i ljepote nepoznatih pokoljenja. Kako će se slikati i pisati u budućnosti, nije na nama da odredimo. To je pitanje umjetničkih snaga koje će se s vremenom pojaviti. Mi treba da smo svijesni toga, da se je svaka naša zapažena emocija doista i dogodila, a da nije potresna, ostala bi nezapažena. Ništa što se u životu danas — događa nije tako nevažno te bi trebalo da ostane danas nezapaženo, te ne bi tendiralo na to da se produži u trajanju do sjutra. Odraz prividno najneznatnijih (pa i atomskih) promjena, samo je titraj ogromne, nama često neshvatljive istinitosti, što se zove stvarnost; a da su ljepote najintenzivnije i najsavršenije objavljenje stvarnosti, to treba da je alfa svake materijalistički egzaktne estetike. Simboli krvavih vjekova odraženi faraonskim likovima, olimpijskim i homerskim bitkama, s Kristom i Judom, Elektrom i Edipom, Phaedrom, Richardom i Faustom kao do danas i za nas vječnoljudskim sintetičnim karakterima, žive hiljade i hiljade godina na materijalnim i klimatskim podlogama kojima su uvjetovani. Kada se ti materijalni nerazmjeri što čovječanstvo danas tlače izravnaju u doglednoj perspektivi vremena koje dolazi, hoće li te buduće sinteze novih i nama nepoznatih karaktera biti toliko udaljene od naših dana, te će im naši estetski prinosi oko upoznavanja stvarnosti biti strani i neshvatljivi, to nije naše pitanje. U vječnom rastvaranju i rastenju svjetova umjetnost je jedina epruveta za istinitost stanja. S umjetnošću čovjek mjeri vrijednosti svojih nazora o svijetu i zbivanju, s njom se život miče po tminama i fosforescira na mračnom dnu stvarnosti, osvjetljujući svoju tamnu stazu njenim sjajem, kao magičnim sumpornim okom, i tako se miče između zvijezda i tako živi.
Velikih uzbuđenja, nemira i strastvenih sudara naše stvarnosti u našem slikarstvu nije do danas bilo. Događaja, uzbuđenih životnih masa, svijetlih i romantičnih izgleda, bitaka i monumentalnih pothvata naše slikarstvo devetnaestoga stoljeća, s našom književnošću zajedno, nije dalo. Baudelaire, pišući o Delacroixu, kaže da je Delacroix velik slikar zato, jer je slikao isto tako lako portraite kao i bitke. Gole žene, konje, lavove, leoparde kao i tvrđave, junake i zastave. Poput Virgila, Delacroix je slikar heroja, bitaka i zveketa oružja. Kod nas Karas i Kikerec znače početnu bidermajersku šemu, a poslije kiča epohe presvijetloga Kršnjavoga, poslije secesionističke konfuzije, Meštrović predstavlja kod nas po svojim temama tipičnu romantiku u odnosu spram naše stvarnosti. Slikari (našeg) francuskoga impresionizma suzili su svoj vidokrug do stolova, do tihih života, do riba i zlatnih ribica i pelargonija i do figuralnog rješavanja, koje u glavnom ne prelazi kompozicije od dva ljudska lika u jednom okviru. Ta naša impresionistička tema malograđanskih intérieura pretežno je lirika tople sobe, slikana u sobi ili u sunčanom vrtu, za malograđansku sobu i njenu dekoraciju, kod nas kao i po čitavome svijetu. Treba da se kaže i naglasi, kako naš suvremeni impresionizam po svom tehničkom svladavanju slikarske vještine, po svom visoko razvijenom osjećaju za ukus, po strogoj stezi koja se sve više naglašava kod svakog poteza kistom, nerazmjerno bliže stoji suvremenom Parizu, no što je književni Dubrovnik stajao spram Italije u Gundulićevo vrijeme. Razmaci su svladani i slikarski rezultati naših postimpresionističkih napora su nedvoumni. Bukovac, jedini naš slikar velikih kompozicija u devetnaestom stoljeću, bio je savršeno točno to što je doista i bio: slikar kazališnih zavjesa u Felner-Helmerovom teatru. I u našoj književnosti devetnaestoga stoljeća razmak između stvarnosti i naših umjetničkih objektivacija upravo je doslovno tako drastičan kao što je fiksiran: dva Mickiewiczeva soneta u prijevodu Stanka Vraza, Mickiewiczeva Litva od Franje Markovića s tridesetgodišnjim zakašnjenjem, i pseudoromantične šeme Šenoe i Kumičića na onoj dubokoj i mračnoj podlozi što sam imao čast da je u svojoj pjesmi o hrvatskoj krčmi krstim simbolom panonskoga blata. Prvo ozbiljno književno stvaralačko ime što se javlja na našem umjetničkom planu prošloga stoljeća je Kranjčević, a osim Vukelićeve pjesme o Solferinu i Kovačićeva Kumordinara, Kranjčevićeva pjesma gospodskom Kastoru jedan je od vrlo rijetkih simbola naše stvarnosti, ostvaren umjetnički. Matošev pas pod vješalima zamišljen je elegično kao pas poljskog romantika Grotgera kada zavija nad Litvom, a Kovačićevi žabari, hulje i kameleoni napisani su na podlozi pravaškog razračunavanja s našom sredinom, književne koncepcije nažalost do danas umjetnički neostvarene. I kolikogod to paradoksalno izgledalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govornički najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića. On je bio čovjek koji je jasno gledao našu bezizlaznu krivuljaču i braneći žlicu našeg mora i stopu gladnog našeg primorja od madžarske grofovske bagre, on je kroz nekoliko decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima koji tjeraju našu „seljačku marvu” da brsti trnje, pod tuđinskim, sramotnim madžarskim i bečkim zastavama. U sveopćem našem bezglavlju i bezakonju devetnaestoga stoljeća, između naše bunjevačke dogmatike, krpa, zakrpa, prikrpa i sveopće kulturne kerpljačine, mučen ubitačnim slutnjama, Starčević je gledao madžarske prepredene tate slobode, urotu naše gluposti, krštenu našu dijetenklasnu živinu, nakot, blago, marvu i prokletu pasminu našeg prošlog stoljeća u magnatskim surkama, gdje prodaju naše interese za bijedne peštanske štipendije, a kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena.
Sve je to kod Starčevića ostala verbalna pobuna jednog državopravnog, jednostranog, manijakalnog saborskog govornika, ali da je on, promatran iz današnje retrospektive jedini temperamenat i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza, to je nesumnjivo. U mračnom klupku samostalaca, praktičnika, domorodaca, rodoljuba, Ilira, nazovi-poštenjaka i narodnjaka u sveopćem siromaštvu, pokvarenosti, žalosti, pijanstvu i bijedi madžarskog robovanja, pun gnušanja i gađenja nad tim trubilima što črčkaju gluposti pod naoblačenim madžarskim nebom, zaglušen od govedarskog čavrljanja naših otimača i lopova u plemićskoj surci, on je gledao naše sive, smrdljive dronjke stvarnosti jasno i u tom čehanju cunja našega prošlostoljetnoga politikanstva, on je prezirao sve povukodlačene fantome naše stvarnosti i taj svoj prezir izražavao glasno i smiono decenijima.