Ovaj esej, štampan prvi put 1933. godine u zbirci od 34 crteža Krste Hegedušića, predstavlja enciklopedijsko, opširno, Krleži svojstveno (u smislu stila i pristupa) promišljanje prirode, razvoja i socio-političkog uslovljavanja estetskog doživljaja lepote, kao i promene i konstante istorijskog zadatka i smisla umetničkog dela. Budući da je u njemu Krleža dosledno kritikovao i leva i desna viđenja ove problematike, burne reakcije dolazile su iz svih pravaca i bile podjednako i ideološki i umetnički motivisane. Zato se kontroverzni “Predgovor podravskim motivima” čak smatra i inicijalnom kapislom za famozni književno-politički okršaj poznat kao “sukob na književnoj levici”. Drugi deo eseja možete pročitati ovde.
* * *
U sveopćem sumraku bogova ljepota je danas posljednja boginja kojoj gasne njen metafizički dijadem. Sumnja u božansko podrijetlo tog tajanstvenog božanstva raste iz dana u dan, i ta suvremena dedivinacija posljednjih onostranih tajna i takozvanih nadzemaljskih nadahnuća (još polovicom devetnaestoga stoljeća otvoreno pitanje), u suvremenoj estetici postala je istinom tako jednostavnom kao Arhimedov poučak. Jučer, u romantici, ili pred tim u gotici, pojmovi o ljepoti ili o vremenu nisu bili empirijski, jer je ljepota bila tajnovita ogromna praslika sviju mračnih slutnja, i sve je zemaljske i materijalne pojave mogao čovjek eliminirati iz toga tajanstvenoga pojma o ljepoti, a ona je ipak ostala da lebdi nad zemaljskim i nad posljednjim stvarima, nestvarna i neshvatljiva, kao kakva mutna skolastična rečenica nad otvorenim grobom. Ljepota je svijetlila kao polubožanska zamisao nad materijom i nije bila zemaljska, a istodobno bila je samo to; potitravajući tako kao mutna pojava nad ljudskim glavama, prividno beskrajna kao božanski prapojam, ljepota je grizla mozgove ljudske sa svojim nejasnoćama kao nadzemaljska prikaza; teška i opasna, upravo pustolovna bijahu poniranja u magle nejasnih stvaralačkih zanosa, u kojima se naslućivala tvrdoglava stvarnost i neobična logika krvavih, čovjeka nedostojnih stanja, iz kojih se je umjetnik u čovjeku spasavao u djetinjasto nadstvarna ostaklenja ljepote, bespredmetna u stvarnosti kao svjetovi dječjih igračaka. Tim su dilemama otrovani životopisi svih umjetnika sviju epoha, a kroz sve zemljovide umjetničkih mozgova protiču te srebrne vode i zvone stakleni vodoskoci ljepota, kao glazba posljednjih laži, a umjetnici putuju po svojim slikovnicama sa crvenim jedrima, nošeni još i danas vjetrom te tajanstvene sugestije, za koju se po knjigama čarobnjaka i zvjezdoznanaca piše da je doprhnula k nama s „one strane“.
Evo, kakav je na primjer taj vrhunaravni svijet,,onostrane ljepote” Fra Giovanni-a da Fiesole, zvanog Angelico: taj izblijedjeli kobalt plašteva, taj skupocjeni grimiz s plavokosim talasima raščešljanih djevičanskih glava, taj požar dragulja na dalmatikama, taj porculan bljedolikih dječaka, sve je to bio san, obasjan zlatom anđeoskog (doista) predvečerja, u sjeni bogorodice. U Fra Angelica legendi svetoga Dominika sve su mogućnosti otvorene, kao u nadstvarnom snu: tu sveci udaraju glavom od očaja o zidove od ružičastog mramora i dok boguugodnici nose goruće, krvave zvijezde nad glavom, papa sniva u svom sitom miru, sa zlatnom tijarom na glavi. Beskrajno su dugi ti dominikanski, samostanski hodnici, s lukovima kamenim i crvenim zavjesama i zavjetnim škrinjama, i taj kozmos grimiznih kardinala, to golubinje nebo Rima, taj okvir samostana, sve to cvate za sebe u ništavilu, kao zatvoreni, voštani, neshvatljivi cvijet. A sve su mogućnosti otvorene, kao u nedočitanoj lirskoj pjesmi: mogu se na dnu hodnika zapaliti zlatna kandila, anđeo gospodnji može nas dotaknuti svojim sniježnim krilom, može nam se objaviti božanska istina i svetokrug planuti nad našom griješnom glavom, kao znamen nebeski, može nam zaklano tijelo prsnuti u potoku i mlazu krvoskoka, mogu nas kad umremo pokriti žutocrvenom, ispruganom, svilenom tkaninom, kardinali mogu plakati nad našom jalovom smrću, ali Kristovo Veličanstvo još može da nam lično uruči crvenu, starostavnu knjigu i nas još mogu pozvati u goste kod trpeze gospodnje! U crnobijeloj dominikanskoj halji mi ćemo prisjesti uz Svetoga Dominika za stol božji, kod bijelog (kao mrtvačka ponjava) prozirnog stolnjaka, dva će anđela u sasvim tamno modroj tunici dijeliti pričesne hljebove, a smrt će naša biti ugodna, kao uzdah umornog isposnika na tvrdoj slamnjači: konačno posmrtno smirenje u samostanu, kad pada suton. Evo, stigli su bosonozi anđeli, dragi dječaci, došli su po vosak zemaljskog tijela Svetoga Dominika i već se dižu s njim i s nama u vedrine nebeske: crveni krovovi rimski ostaju pod našim nogama, bijele stijene grada rumene se u predvečerju kao daleki kamenolomi, šumi lepet golubinjih krila nad našom umornom glavom i tvoji hladni prsti, gospodine, kao kamfor… dotiču se našeg griješnog tijela… mi smo otputovali na „onu stranu“ i otresli pepeo svega što je ostalo zemaljsko na potplatima naših dominikanskih sandala…
Pračovjek, ljudožder još i kosmat kao gorila, prestao je biti majmunom u altamirskoj diluvijalnoj špilji, zaustavivši vrijeme na stijeni, kada je prvi put otisnuo svoju, od ljudske krvi još masnu ruku o kamen svog zvjerskog zaklona.
Pobožna priviđenja ovog abnormalno nadarenog fratra, ta oduhovljena platna njegovog genijalnog kista, njegove iskrene i bogu predane slikarske molitve naslikane takvom sugestivnom snagom, kakvom se svome bogu prije njega nije molio još ni jedan crkveni slikar, to jedinstveno Fra Angelicovo djelo da li je doista plod ,,onostrane“ inspiracije i ne nosi li i ono sve najtipičnije oznake svakodnevnih, posve zemaljskih uzbuđenja? Kada Fra Angelico prikazuje mučeničku smrt svetoga Kuzme i svetoga Damjana, to umorstvo pred tvrđavnim zidom prikazano je perverznom objektivnom hladnoćom bezlične fotografske leće, događaj, kakve nam danas donose ilustrirani listovi kao scenu iz savremene kitajske pobune: više Kraft Ebing nego crkvena dogma i patetično uzveličavanje martirija. Ta su primitivna fratarska navještenja puna samobluda, i sve te okrečene samostanske samice s drvenim tavanima, ti snovi o biskupskim mitrama i fantazije o posljednjem nebeskom smirenju, povezane su na tjelesno i ljudsko i od tog tjelesnog i ljudskog neodvojive, a bez tog zemaljskog značenja neshvatljive. Bog je tu nad tim slikarskim, o tjelesno povezanim stvarnostima neka vrst dekadentnog štimunga, a često i nezdrave nagnjile erotike, koja se u putenosti najglasnijih vatikanskih slikara često raspaljuje do razvrata i bezbožnog bluda (u crkvenom smislu). Boticellijevi blijedozelenkasti sutoni s tamnosmeđim krošnjama, narančasto crvena upaljena sukna Ghirlandajovih djevojačkih suknja, Carravagiov plač nad smrću matere božje (ona krvavocrvena mračna zavjesa, što u gustim naborima draperije pada nad tamnim, gotovo beznadnim događajem smrti kao takve), sve te blijedozelenkaste rasvjete starinskih slika, damastnožuti talas plašteva s breskvinim prijelivom golog ženskog mesa na majčinim grudima, te tajanstvene ljepote već vjekovima govore o raznolikosti zemaljskog zbivanja na ovoj tamnoj lopti što je zovemo zemljom.
Od egipatskog granita, do antičnog porfira i bijelog, helenskog, sredozemno-morskog mramora, stotine hiljada kipova govori nam i ponavlja stare i poznate zemaljske istine, da je sve već jedamput bilo, da se pojave i pojmovi zatvaraju kao zatvoreni krugovi, da su stvaraoci nošeni životnim snagama kao ljuske i da se umjetnici uzbuđuju u svojim ličnim bespomoćnostima, govoreći nam kao živi grobovi, da kroz ljude protiču životne snage po dubokim i mudrim zemaljskim zakonima, koji djeluju kroz nas i prodiru kroz naše meso i kroz naše ideje kao trake sunčane kroz biljke i kroz životinje. Kao na starim, mramornim, fenicijskim planetarijima, sve je već jedamput pred nama davno bilo: i škorpioni i rakovi i zmije i mržnje i ljubavi i strasti i žene i smrti! Ratovali su ljudi i lomile se kosti po bezbrojnim bitkama, a poslije glasnih pobjeda zavijali su psi za gospodarima, i udovice za junacima. Dizali su se mramorni slavoluci s nametljivim natpisima, i bogatstva su preuzetno zveketala mačevima i zlatnim zdjelama, a onda je sve pojela gusta magla gluhonijemih vjekova. Barbarski nepismeni vladari, u dugim hiperborejskim i scitskim i galskim gaćama, s vezanim svitnjacima, rutavi kao bivoli, škrgutali su zubima, a danas bezglavi, kao kameni torzi, stoje po praznim trijemovima, a verige od pozlaćene bronce svjetlucaju im na granitnom zglobu. Kupali su se tirani i carevi u mramornim kacama, njegovali su svoje mirišljivo patricijsko tijelo, lovili su veprove i leoparde, a danas nas iz njihovih kipova promatra mir prolaznosti: slijepa šutnja nadgrobnih spomenika, hladna kao krepana riba. Nubijski lavovi od zelenog bazalta, loptaju se žutim mramornim kuglama kao živi, smješkaju se koketno drapirane žene u svilenim tkaninama, zaklani bikovi na postoljima napuklih žrtvenika, ljubavni koloplet golog ljudskog mesa po sarkofazima, sve su to surove i strašne zemaljske ljepote, koje traju vjekovima. Klanje volova i klanje uopće, lubanje konjske i ovnujske po žrtvenicima, neprekinuta ljepota u vjekovnom trajanju tajne jednog golog ženskog tijela (danas kao i prije sedam hiljada godina), bitke i krvološtva, savršenstvo mišičavog ljudskog tkiva, sve to što se je dogodilo pred nama kao lijepo, dogodilo se je na zemlji i nema drugog smisla nego što može imati nešto što je tjelesno i zemaljsko, „danas i ovdje“. Tajna i smisao ljepote je u tome što ona može naša „današnja“ i ,,ovdašnja“ uzbuđenja pronijeti kroz vjekove, da potraju u „sjutrašnjim“ i „tamošnjim” stanjima jednako intenzivno kao što su trajala danas. Egipatske gospođe i njine frizure, uljem zalizane i škarama iskovrčane, taj kozmetički svijet gustih ženskih pletenica, namazanih pomadom i ugljenom nagaravljenih obrva, traje još i danas jednako intenzivno po egipatskim kipovima, kada ni jednoj toj dami ni frizeru ni brijačnici nema više ni traga ni glasa; i— danas — kada je čitav taj pradavni Egipat istrunuo kao gnjila mumija, ove nas egipatske nafrizirane kokete promatraju kao što ih je kipar primijetio onoga dana, kad je nadahnut bizarnom neobičnošću tih frizura osjetio potrebu da ih zaustavi svojom vještinom. Ljepote, dakle, traju vjekovima, i u ljepotama odražava se kroz vjekove ljudsko i zemaljsko u nama i tendencija tog ljudskog u nama da se nadživi u odrazima samoga sebe, da se potvrdi preko groba, da se opre zakonima nestajanja u vremenu i u smrti. Prelijevajući se uznemirenim prijelivima tkanine i plohe od bronce, mramora ili drva, te životne ljepote, kao riječi zaustavljene u knjigama i na nadgrobnim natpisima, pronose kroz vjekove tragove ljudskih ruku i jalovih ljudskih napora, da se to ,,vječno ljudsko u nama“ ili „još uvijek suviše ljudsko u nama“, zaustavi u vremenu. Tajanstvena i na prvi pogled nejasna magija ljepote i umjetničkog stvaranja zamisliva je samo u vremenu i njeno glavno i osnovno nadahnuće je od početka: strah svega što živi pred nestankom u vremenskoj prolaznosti: Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to zašto čovjek zapravo živi.
Pračovjek, ljudožder još i kosmat kao gorila, prestao je biti majmunom u altamirskoj diluvijalnoj špilji, zaustavivši vrijeme na stijeni, kada je prvi put otisnuo svoju, od ljudske krvi još masnu ruku o kamen svog zvjerskog zaklona. Od tog slučajnog (po svoj prilici) krvavog otiska, do toga, da tu krvavu daktiloskopiju ponovi smolom ili čađom (matērijalom solidnijim od ljudske krvi), razmak nije mnogo veći no što je od bilo kakvog ljudskog izuma do otkrića. Kada je čovjek pomislio da je zemlja lopta, nije mu bilo više teško otkriti kontinente. Od Galvanijeve žabe do radiokoncerta razmak je mnogo manji no što to na prvi pogled izgleda, a i Michelangelo nije na sikstinskim zidovima ostavio drugo nego ljudske tragove kao i onaj Cromagnard, gorila, u altamirskoj špilji svoju krvavu, zvjersku, ljudoždersku ruku. Zaustavivši tako jedan odraz nečeg svog, tjelesnog na kamenu, prenijevši jednu prolaznu sliku svoje krvave ruke na stijenu, otkrivši tako zakon usporavanja najsvakodnevnije prolaznosti, ostvarivši tako stvaralački po prvi puta jedan događaj, odlijepivši od sebe jedan svoj oblik i pretočivši ga u trajniji i neprolazniji materijal, tu je čovjek postao umjetnikom, a prestao biti gorila. U taj se je momenat rodila iz krvave ruke čovjeka likovna umjetnost, a s likovnom umjetnošću sve nabožne magle strave i groze, želja i iluzija. Kao onaj krvavi gorila što je sanjao po južnoevropskim špiljama o sretnom lovu, o debelim bisonima i masnim veprovima, sve životinje sanjaju o bogatom plijenu i lavu je (po svoj prilici) najmiliji simbol i idealna slika: progriženi grkljan mlade gazele iz koje lopti krv. Svi kurjaci sanjaju o mesu, a da se sni oblikuju po našim unutarnjim težnjama, to su već znali i egipatski sanovnici, ne samo Freud. Tendenca u umjetnosti stara je kao i umjetnost sama, a veliki likovni san kršćanskog slikarstva o prekogrobnom razračunavanju pred neshvatljivim božjim tribunalom posljednjega suda, nastao je od jalove iluzije roba, da će zajedno s patricijem stajati gol na božjoj vazi. Od religioznog straha pred takozvanim,,veličanstvom prirode” do dekadentne, ateističke slike o svijetu giba se čovjek još uvijek kao strah i trepet životinja slabijih od sebe i pišući danas lirske pjesme o tihim životima čovjek još uvijek jede ribe, krave, svinje, srne, kokoši i razne druge životinje, a ti su animalni motivi neobično draga tema našeg današnjeg slikarstva. Od altamirske špilje do svojih poznatih junaštava između četrnaeste i osamnaeste, čovjek je još uvijek lovac i ratnik, a umjetnost koju pronosi sobom kroz ove mračne vjekove neprekidno je krvavo i žalosno ogledalo bitaka, rasparanih utroba, odsječenih glava i mesarskih klaonica: od Homera do Stendhala patos gologa noža stoji u prvom planu književne i likovne historije. U altamirskoj, ljudožderskoj špilji rodila se umjetnost kao otisak krvave ljudske ruke i kao što je od prve (ljudskom rukom) naložene vatre do Ptolomeja i Kopernika samo jedan niz jasnih i logičnih posljedica, tako isto od te altamirske ruke do svih likovnih genija antike i gotike i renesanse ima samo jedna nit, koja traje od Egipta do pariskog, suvremenog nadrealizma: vječno ljudsko zaustavlja se u vremenu pomoću otisaka ili kopija u tvarima trajnijim od ljudskog mesa. A to ljudsko u nama još je uvijek krvavo od utrobe naših bližnjih, koje ubijamo po svom životinjskom nagonu, i od toplih crijeva slabijih životinja kojima se hranimo kao pravi ljudožderi i lovci: Cromagnardi i Zapadnjaci. Kanibali i civilizirani Evropljani, gospodari strojeva i oklopnjača i otrovnih plinova, koji u glavi nose gitare Pabla Picassa. Umjetnost nije dakle nad stvarima, i motivi s „one strane“ i „odozgo“ u umjetnosti nastali su na zemlji, o zemlju su povezani isto tako kao i ljepote (koje vjekovima traju), nose ljudske oznake teških, mračnih, krvavih stanja, kroz koja se čovjek probija od Krapine do Sikstine.
Nije naša briga da odredimo kako će izgledati umjetnost u budućnosti, ali da je do dana današnjega krvava i životinjski surova, to je izvan sumnje.
Granitna Osiris doji svoga sina nad egipatskim grobovima i ima pasju glavu i riđovke u bujnoj, semitskoj, kovrčavoj kosi, i od te gole, božanske, egipatske crnice, do kakve fiorentinske blondine, koja kao božja mati doji na renesansnom platnu svog kraljevskog princa, prohujali su vjekovi, ali je kroz vjekove ostao zaustavljen jedan te isti, vječno ljudski motiv: vječno ljudska ili suviše još ljudska ljepota gole ženske dojke, što hrani nova pokoljenja malih dvonožnih sisavaca, koji sišu slijepo i požudno kao svi slijepi novorođeni sisavci u ogromnoj i mračnoj prirodi.
Ideologije, vjerski pogledi, misaoni sistemi, uvjerenja, načini vjerovanja i sanjarenja, mode i pomodni trikovi, sheme i razmimoilaženja rukotvorna, načini stvaranja, pitanja ukusa, umjetničkih smjerova i programa, sve se te količine isprepliću kroz vjekove (po zakonima raznih stanja, sredina, razvoja, gibanja i odnosa), ali sve je to talasanje ovisno od životne prapodloge, kao što su i facetiranja materijalnih površina ovisna od same tvari na čijoj se površini nalaze: jedina stvarnost podataka koji se kroz stvaralački proces pretvaraju u umjetnine, jedina podloga i pratvar tih sirovina, kojima se umjetnost vjekovima hrani, to je stvarnost našeg vlastitog života, koja traje preko nas i kroz nas, koja ne će da utrne zajedno s nama, koja teži da nas nadživi i provaljuje iz nas u jakim uzbuđenjima, što ih mi konvencionalno zovemo ljepotom.
Zaustaviti se pred kipom nepoznatog, mladog, rimskog vladara, koji ima bijelu mramornu glavu, kovrčavu porfirnu kosu na zelenom bazaltu, s porfirnim ogrtačem i naramicama od oklopa (što su isprugane svijetlocrvenim žilicama najskupocjenijeg kartaškog mramora), stajati pred spomenikom takvog davno već mrtvog cara, koji je zapovijedao svojim konjaničkim pukovnijama sto i osamdeset godina prije rođenja Kristova, a čelo mu je provalnički nisko, vodoravno navorano, kosa bujna, ščetinjava kao u dikobraza, neobrijan je i škiljav, antipatičan, a muški mu znak visi antički nehajno (te po svoj prilici da u ovaj momenat ne misli ništa i ako misli jedina su mu briga panonske sumporne toplice da izliječi svoju kostobolju), stajati pred takvim polugolim rimskim kipom znači izgubiti se pred neshvatljivim pitanjem: a kakav zapravo smisao ima naše trajanje u vremenu i u prostoru? Leprše tako naša jadna misao kao vrabac nad ruševinama piramida i sredozemnoprimorskih građevina, i ta suviše ljudska misao koja se javlja u čovjeku nad tuđim grobovima, taj strah da i na nas grobovi čekaju, ta slika o jalovoj prolaznosti subjekta u proticanju vremena, jedna je od glavnih inspiracija umjetnosti i nepresušno vrelo ljepote vjekovima. Da su ljudske lubanje simboli prolaznosti, taj otrcani crkveni motiv traje od rimskih katakomba do Hamleta i romantike, od Dürera do Callota i Rethela i svih mrtvačkih plesova po kalendarima, fašnicima i barikadama, a trajat će po svoj prilici tako dugo, dok jednima bude suđeno da pokapaju druge ili da prekapajući grobove svojih bližnjih otkrivaju te biblijske simbole prolaznosti, taštine i jalovosti svega što je u nama ljudsko, a traje vjekovima.
Bojim se, esej Jevgenija ZamjatinaTkanine, pečati, pokućstvo i crkvena klecala sredovječnih silnika puni su oklopa, oružja, vrčeva, orlova, veprova, svinjetine, mesa uopće i zdjela punih jestvina, kao da je život gozba koja traje ili bogom blagoslovljeni lov koji ne će prestati nikada; oko velikih imena u krvavoj evropskoj prošlosti grme bubnjevi, udaraju trube, vijore se zastave, patetični motivi na slikarskim platnima velikih majstora, koji su bili dvorjanici, ulizice i lažljivci, laskajući svome tiranu za koru hljeba, za dva cekina ili za naročitu čast te su smjeli biti pripušteni pred Filipe i Alfonze i Isabelle, i bilo im je dozvoljeno da poljube rub hermelinom opšivenog madridskog kraljevskog skuta. U Tiepolima i Tintorettima i Velasquezima ima mnogo banalnog prizvuka Smerdjakovljeve gitare i smerdjakovštine, a to pasje micanje repom i lizanje ruke koja nas hrani, suviše je ljudski motiv koji u umjetnosti traje vjekovima. Nije naša briga da odredimo kako će izgledati umjetnost u budućnosti, ali da je do dana današnjega krvava i životinjski surova, to je izvan sumnje.
Kada Sveti Augustin govori o smrti svoje majke, to je dobra lirika, isto tako dobra, kao Li Tai Po kada gleda vino kako blista u staklu, promatrajući mjesec gdje izlazi nad smeđim bokom gorskim. Wilde u sumraku Readinga, ili Rimbaud opisujući proždrljivost crkvenih muha koje se hrane voskom oltarskih voštanica, dobri su lirici, ali svi ti motivi moralnoga čišćenja po zatvorima, bezbožnjačke vidovitosti, pijanstva na mjesečini ili majčine smrti, motivi su ljudski i puni isključivo ljudskog, još uvijek samo životinjskog smisla našega života. Ne znam kako će biti u Cosmopolisu, ali dok čovjek bude pupkovinom vezan o tijelo svoje majke, to će ga kidanje te tjelesne veze parati svetoaugustinski, a mjesečina staroga Li Tai Poa ostat će lirskim uzbuđenjem i u drugačijim civilizacijama nego što je ova naša gangsterska, koja stoji u znaku Grete Garbo. Pas zavija od melankolije nad mjesečinom, a Jesenjinu je mjesec mlad Kirgiz, koji se sa svojim taljigama kotrlja po beskrajnom zelenom nebosklonu sibirske stepe. Oscaru Wildeu je mjesec flaubertovska i biblijska metafora, Bangu naprahani Pierrot, Goyi krvav kao đavolski pečat, a za harkovsku liniju je mjesečina književno bespredmetna i treba je skinuti s dnevnoga reda. Dobro! Sve su to otvorena pitanja, no pokraj svega toga, jedno je izvan sumnje: postoje podaci izvjesnih životnih sirovina koji se uslijed doživljaja pretvaraju u uzbuđenja, a snaga tih uzbuđenja (potencijal tih emocija), nije možđane prirode. Više iz primozga, iz utrobe, iz crijeva, ponajviše iz skrivenih tjelesnih pobuda, mutnih strasti i sebeljubivo nečistih nagona, proturazložno i prkosno, često elementarno kao bolest, javljaju se umjetnička nadahnuća, nastajući neobrazloženo, po prirodnim zakonima, često kapriciozno i savršeno protuslovno, kao što je priroda sama, preobilna u svojim neobrazloženostima i hirovitom ispreplitavanju zdravog i bolesnog, jakog i slabog, trajnog i prolaznog. Fenomen Dante znači najviši uspon i najjaču napetost talijanskog jezičnog napora, koji sedam stotina godina stoji fasciniran tim blijedim Fiorentincem što je nestao netragom, te mu nitko ni lika nije upamtio. Za Goethea mislili su Nijemci da znači svitanje, a pokazalo se je da je Goethe bio kasno poslije podne njemačke knjige, dok na primjer Mati od Gorkoga, napisana u depresiji poraza poslije devetstopete i šeste, znači najbolje rusko revolucionarno književno djelo do danas.
Ljepota je već cijepljena razumom i ima pet do sedam decenija što leži u visokim groznicama od posljedica te sudbonosne racionalne injekcije.
Kao među zvijerima, i među ljudima je jedina mjera snaga, a kult snage dominira ljudskim ljepotama od početka. Vidi se u umjetnosti da se ljudi vole klanjati jačemu i tako kleče jedni pred drugima vjekovima, a prilično su nehajni spram smrti svoga bližnjega, pogotovo ako im to donosi koristi. Ljudima dobro i ugodno mirišu ljudska trupla, vole taj gnjilež, u njemu žive vjekovima, i ako bi se likovnim umjetnostima uopće mogla dati definicija nekog višeg kulta, bio bi to kult ubojica i umorstva. Dobre dvije trećine svima nama poznatih slika nije drugo nego obično uzveličavanje ratnog, pravnog, spolnog ili grabežnog umorstva. Umorstva su najsvetiji simboli naših religija, a po svim platnima evropskog slikarstva žubore potoci ljudske krvi: ljudi se pale, peku se međusobno živi, nabijaju se na zubate točkove, sijeku sebi glave, pile svoje vlastite, ljudske kosti, kuhaju se u vrelom ulju, njišu se na vješalima, a nad ljudskim gradovima kao nad stratištima lete simboli pakla: sove i šišmiši. Ako postoji sinteza svega ljudskog u nama, koju je čovjek uspio da izrazi adekvatnim simbolom, to je lik samoga đavla kao takvog. (H. Bosch. Brueghel. L. Cranach. Goya.) Promatrajući sebe vjekovima čovjek se je konačno objektivirao u sotoni i umjetnost nam često izgleda paklenom izmišljotinom u čađavom podzemlju. Jer samo u paklu mogla je pasti na pamet nečastivom ta infernalna zamisao, da gravira verige i mučila sitnocizeljerskom tehnikom: da na žlice kojima će lijevati olovo u grkljan svoga bližnjega ureže simbole ljubavi, nade i vjere. Renesansni talijanski topovi uzori su fantastičnih ljepota radosti i preobilja po svojim ubitačnim cijevima, a osim umorstva, ideal koji se kao suviše ljudski potvrđuje kroz vjekove jeste: neprikriveni kult snage crijeva i ljubavi. Imati što punija crijeva i što zasićeniju ljubav, to su slike za kojima čeznu vjekovi od rimskih proždrljivaca i sybarita do Brueghelove Šlarafije i do holandeskih štillebena. Strojevi, plugovi i tegleće blago u službi su jačega od egipatskih faraona do lordova, a umjetnost kao sluškinja služi po crkvama i dvorovima stoljećima jednako ustrajno i jednako ropski. Velika gospoda primaju poklisare perzijske i poslanike pobijeđenih država na noćnim loncima koji su se u marijaterezijanskom Beču zvali „,topferl”, a u Versaillesu Sunčanoga Ljudevita:,,chaise à perçure”; oko te nepristojne versailleske stolice stajale su u krugu falange plaćenih bubnjara, pera, kistova, truba, prigodničara i pjesnika-dvorjanika i tako su nastajale apoteoze na platnima, patetične kronike, legende, ditirambi i himne u kamenu i na riječima. A da bi se majolika tog sunčanog lonca razlikovala od običnih plebejskih lonaca, ruka je umjetnička ukrasila taj dvorski porculan dekorativnim motivima, a chef d’oeuvre toga probavnoga prijestolja je brokatni antependij, remek-djelo francuskoga veziva, što je ukrašivalo tu suviše ljudsku funkciju u čast i slavu suludog poniženja i samopljuvanja, što traje u ljudskoj umjetnosti ispred Dostojevskoga već sedamdeset hiljada godina.
Ljepote, pa i najsavršenije u likovnim oblastima tokom stoljeća, kao i one mračne, psihološke gorčine, kroz koje se suvremeni čovjek u današnjoj evropskoj psihoanalitičkoj knjizi probija do svoje katarze, nisu drugo nego postignuti životni intenziteti u pozitivnom ili u negativnom smislu. Ljepote su uzbuđenja koja se rađaju od elementarnih ljudskih osjećajnih potresa, tjelesnih nemira i emocionalnih potencijala nad mračnom i ogromnom pojavom, koja probavlja samu sebe, kolje se, proždire se, pokapa se, diže se i gradi u prkos teži, diše kao plima i osjeka, kuca kao srce, trudna je kao maternica, i tako se valja kroz stoljeća u bolovima i u užitcima trajanja elementa životinjskog, što smo ga mi blijedi dvonošci u posljednje vrijeme krstili ljudskim.
O ljepoti može se govoriti s lijeva i s desna, odozgo i odozdo, o ljepoti mogu se pisati knjige, kao što se pišu već stoljećima, a da se u glavnom unatoč pokoljenja i ogromnih knjižnica nije reklo savršeno ništa više, nego što o sebi govori ljepota sama. Ljepota je bila nekoć davno faraonska i satrapskiasirska, kao što je u sedmom stoljeću poslije Krista postala biblijom nepismenih, duhom i tijelom siromašnih i bijednih: biblia pauperum. Od te podzemne, ilegalne, propagandističke ljepote po katakombama i sakrivenim bogomoljama, kršćanska ljepota je ušla trijumfalno u cezarski Rim i na sikstinskoj se stijeni pretvorila u golotinju olimpijsku. Od osmog stoljeća do Luthera, od ikonoboraca do naših dana likovnu ljepotu bacaju iz hrama gospodnjeg kao suvišnu i bespredmetnu, a današnji utilitariste kao Černjiševski na primjer (koji tvrdi da je kobasica važnija od Shakespearea), ne razlikuju se mnogo od ikonoklasta carigradske škole u osmom stoljeću. Ljepota je bila cehovska u srednjem vijeku, sluškinja božja u gotici, harfistica i komediograf u Versaillesu, a danas je reklama za industrijalnu robu ili propagandistički plakat u političko-klasnom smislu. Od svih teorija o ljepoti najprozirnija i najsmješnija je teorija samoopravdanja ljepote kao takve: da postoji sama zbog sebe same, da je vječna i slobodna i nad svim stvarima, kao fantom koji je sam sebi svrhom. Malograđanski dekadenti su pod konac prošloga stoljeća neutralizirali pojam ljepote proglasivši je vječnom i izdignuvši je kao tajanstveno božanstvo od prozirnog, egipatskog kalcita: zelenkasto, hladno žensko tijelo, zaogrnuto skupocjenom alabastrenom tkaninom sa očima od onyksa ili od hryzoprasa, nad sve zemaljsko u nama. Taj jednodimenzionalni pre rafaelitski ukras ili alegorija John Keatsa, ta wildeovska, gobelinska, zlatnoprotkana apstrakcija stajala je posred evropske barutane i klaonice kao uzvišeni kip od slonove kosti, jedan od bezbrojnih metafizičkih monograma, kojima nas je bog zapečatio u znamen „našeg božanskog podrijetla” (Thomas Mann. R. Tagore. I. Meštrović), i poslao u grobnice i mrtvačke škrinje kao junake međunarodne epopeje, pretvorivši nas u idealističke šengajste i plave čarape i l’art pour l’artiste. To nakazno truplo estetske laži, toga manequina l’art pour l’artističke ljepote silovao je dadaizam još u strjeljačkom jarku, a nadrealizam opalio je po tom akademskom fantomu nekoliko dobro pogođenih metaka iz parabelluma. Sva estetska anarhija naših dana prouzročena je više međunarodnom artilerijom nego međunarodnim slikarstvima.
Već više od dvjesta godina javlja se u Evropi Razum i kao sve što se u životu odvija po jednom jedinom regulativu na liniji snage i otpora, tako i Razum pokazuje iz dana u dan sve jače naglašenu tendencu, da potlači ljepotu. Ljepota je već cijepljena razumom i ima pet do sedam decenija što leži u visokim groznicama od posljedica te sudbonosne racionalne injekcije. Dok su estetski mistifikatori s desna tvrdili da je ljepota neutralna i uzvišena, lijevi racionalisti tvrde (a naročito od četrdeset i osme sve glasnije viču), da ljepota mora biti pučka, kao revolucionarna poskočnica i da ima smisla samo onda ako je racionalno i po planu djelatna, kao gorljiva tricoteusa u jakobinskom smislu: ako se smije pod guillotinom, pravdajući se po sudnicama i na trgovima i igrajući carmagnolu na sve strane i u svim književnim smjerovima. I trećoredci svetoga Franje Asiškoga misle da se samo na procesijama, u redovničkim haljama mogu spoznati “prave ljepote i vječne istine“, a jakobinska estetika u tom pogledu ne razlikuje se od isusovačke: tu i tamo misli se da su stihovi kao i topovi samo sredstvo.
Ljepote dakle svojataju od početka jači društveni slojevi i kao tegleću marvu uprežu ih u svoje kvadrige i plugove i kola, kako se već te crkve i ti dvorovi, cehovi i tvrđave, sindikati i banke miču i kotrljaju u maglama i u tminama zbivanja. Ljepote se stoljećima pretvaraju u programe, u zastave, u dogme, u stožere, u smjerove, u sekte i vjerovanja, i ljudi se zmijskim otrovom ljepote isto tako truju, kao što se kolju pomoću torpeda i otrovnih plinova. Sve su estetike košnice pune trutova i kao po razvaljenim mravinjacima i po estetikama gmilje sićušni mravlji mozgovi, kotrljajući slamčice i prteći se preopterećeni pitanjima iznad njine neznatne mravlje snage i vrveći odozgo i odozdo, s lijeva i s desna, s tendencom da se maknu naprijed ili da se zaustave i vrate natrag. U tom metežu ljepota, bez obzira na to što je jasno, kako nikome još nije uspjelo da otkrije u tom zbivanju bilo kakvu traku „božanske inspiracije“, jedno je sigurno i iskustvom ovjerovljeno: odozdo ili odozgo, s lijeva ili s desna, estetike se propovijedaju već stoljećima bez rezultata; propovijedati ljepote sa katedra jalovo je kao što je jalovo širiti ljubav spram bližnjega sa crkvenih govornica. Jedno i drugo vrši se već stoljećima bez ikakva uspjeha. Daleko je od Galileja do kakvog današnjeg malog gimnazijalca galilejca, kome je jasno da se zemlja vrti, isto tako kao što je daleko od jednog Marksa do recimo šidskoga marksiste Koraća. Jednina i množina. Dar i nenadarenost. U umjetnosti i u politici otvorena pitanja.