[dropcaps round=”no”]F[/dropcaps]ikcija je laž koja govori istinu. Tako, uostalom, tvrdi Alber Kami, čiji čuveni roman, Stranac, za glavnog junaka uzima Francuza koji živi u Severnoj Africi i na društveno neprihvatljiv način se nosi sa smrtću. Merso ne samo da ima poteškoća da se priseti dana kada mu je majka umrla u čuvenoj prvoj rečenici romana, već njegovi dalji postupci pokazuju nezainteresovanost za pitanja života i smrti koja užasava one oko njega.
Kami je nekoliko godina nakon objavljivanja romana izjavio: „Junak moje knjige je osuđen jer nije želeo da učestvuje u igri.”

Ova igra života je fokalna tačka zapanjujuće i potresne zbirke kratkih ratnih priča, od kojih su mnoge smeštene u severnoafrički prostor,čiji je autor mađarski reporter Šandor Jasberenji. Spajajući reportažu sa književnim tehnikama, „Đavo je crni pas“ nastoji da do kraja literarno izrazi istinu o ratu i njegovim strahotama. Ovaj izuzetan debi ostvaruje svoj cilj svedočeći o mašini rata, i dehumanizaciji civilizacija na raznim kontinentima.
Priznati fotoreporter i pisac Šandor Jasberenji u svojoj karijeri izveštavao je iz raznih konfliktnih zona, uključujući pobunu Hutija u Jemenu, revolucije u Libiji i Egiptu, Darfurski konflikt i Rat u Gazi, a intervjuisao je i nekoliko naoružanih islamističkih grupa. Trenutno živi u Kairu i radi za Egypt Independent.
Jasberenji svojoj fikciji „pozajmljuje” objektiv fotoaparata. „Groznica”, prva od 19 priča, prati izveštača koji se nose sa malarijom, ne znajući gde se zarazio: „Ovde je sve zarazno. Ako živiš ovde, ne možeš umaći zarazi.” U priči „Blejkovo pravilo”, snažna peščana oluja čini da pripovedač ostane u Čadu duže nego što je planirao, slušajući o lokalnom sujeverju i čudnim posetama lokalnom vraču.
Jasberenjijevo pisanje je resko, evokativno i iskreno. Osvežava nedostatak moralisanja o razaranju i korupciji o kojima sukobi svedoče. Činjenice i detalji nadvladavanju mišljenje i stav. U priči „Ono prvo” novinar se zamišljeno priseća prvog svedočenja smaknuću. Tragajući za lokalnim jelima poslednjeg dana boravka u Čadu, svedoči gomili vojnika koji otvaraju vatru na ulici. Inače, kamenovano lice kraj džamije u Rafi je žena. U Libiji, mladić za svoje selo i porodicu gine herojskom smrću, „poput pravog mudžahedina”, dok će njegov tugom pogođeni brat blizanac otići u pakao zbog „najodvratnijeg greha”, samoubistva. Glavni lik priče „U pustinji je ujutru hladno” je ratni dopisnik koji se nakon očeve smrti vraća u svoj rodni grad u Mađarskoj. Vest naizgled ne pogađa novinara, ali njegova zloupotreba amfetamina i alkohola govori drugačije.
Preoblikovanje reportaže u fikciju nije ništa novo. Hemingvej, Orvel i Grin su bili klasični primeri toga kako svedeni novinarski stil može, uz elemente fikcije, dati zadivljujuće tekstove.
Fokus priča iz zbirke je na postupcima ljudi koji žive u ratom zahvaćenim područjima, kako onih koji vode rat, tako i onih koji trpe njegove posledice, ali i onih – kako Jasberenji kaže – koji osećaju potrebu da sve to dokumentuju. Ono što će ljudi uraditi da bi preživeli, posebna je tema. Autor posebno dobro opisuje psihološka stanja stranaca koji su zaposleni kao izveštači, njihovo gašenje emocija ne bi li izvršili potreban posao.
Postoje snažne paralele između knjige „Đavo je crni pas” i knjige poljskog novinara Rišarda Kapušćinjskog „Moj afrički život”. Ova zbirka fokusirana je na dekolonizaciju Afrike 60-ih i 70-ih godina 20. veka, decenijama pre Jasberenjijevih tema i iskustava (Arapsko proleće, islamski terorizam, mudžahedini u Libiji). Obe knjige imaju slične pozadine: vrućinu, neobične bliskoistočne i afričke običaje, korupciju, siromaštvo, nepoštovanje života, raseljavanje.
Govoreći o razlozima da napiše ovu knjigu, Šandor Jasberenji je rekao: „Moje iskustvo, nažalost, govori da je javna potrošnja strahota u svetu postala rutinska – svakog dana dobijamo vlastitu dozu od medija, a ona nam dolazi nezavisno od objektivnog ili smislenog konteksta. ’Đavo je crni pas’ pokušava da uokviri ovaj kontekst, kako bi uzdrmao ono što je Kamijev Merso nazvao ’dobroćudnom ravnodušnošću univerzuma’.”
Tekst: Stefan Lončarević