Ljubavi i Društvo – Kako smo pali

Jelena Anđelovska
Ljubavi i Društvo –  Kako smo pali bez ispaljenog metka
na staru foru novog početka

(stih pesme zagrebačkog benda Hladno pivo) 

Nakon deset godina vreme je da Nera izađe iz zatvora. Tamo je zbog ubistva člana porodice. Godinama ju je ubijao, a ona je njega ubila za tren. Tako to ide sa diktatorima. Padaju brzo i bolno. Držao ju je kao roba, tlačio na sve zamislive načine, u maloj kući, na kraj sela, negde u Srbiji. Nera najviše žali što joj je zabranio da ide u školu. Ona nikada ne govori o ovom ubistvu. “Ja sam dobra i poštena. Pitaj koga hoćeš. Nikada nisam ukrala, nikada nisam opsovala, nikome nisam naudila.“ Stražarka prisutna u sobi za razgovore potvrdno klima glavom. Ipak se poznaju celu deceniju. Nera je pomerila granicu zločina na svoju teritoriju, uzela ga u svoje ruke i sabila deset godina u ćeliju. Sad je vreme za izlazak u novo vreme. Radim sa grupom koja želi da joj pomogne, jer država nema nikakav sistem za nju ali nema ni grupa sa kojom radim. Sama nas organizujem, sakupljamo početne pare za njen stan, pomažem joj da nađe posao i postigne sve ono što ja nemam i to čini da delamo iz haosa, uličarski, cvetamo iz ivičnjaka.

Nekoliko koraka i menja se čitav svet: Nera stupa u zonu komplikovanih pravila. Kao da mora u rat. Ona se boji da izađe napolje. Ne želi. U ovom momentu želi da postane stražarka. One nikada ne izlaze iz zatvora. Tu i leži odanost sistemu. Držane su u neznanju, uverene u zadatak. Usta zatvorenica ispunjavaju prašinom, to je ključno, da ove ne progovore jedna s drugom, da se ne dodirnu jer, stara je priča – čim namiriše organizovanje sistem puni puške. Ovih dana, zatvorske stražarke me podsećaju na tipove sa fantomkama koji ruše Beograd noću držeći ljudima zapušena usta. I oni bi se kao stražarke pozvali na zadatak kome daju značenje, ljudi su, veruju da rade nešto korisno, kao kad stražarke zviznu dva šamara prostitutki, fantomaši sruše trošnu kuću, pa ne radi se to samo za dnevnice i mesečne plate. Uzeće oni punu odgovornost i kao pravi vojnici uvek mogu računati na slobodu, na oslobođenje pred nekim visokim, časnim sudom za poništenje zločina. Skinuli bi i maske ako komanda traži, nisu oni dželati, i glave bi skidali gologlavi. Kao stražarke, lica napred, isprsi grudi u uniformi malo tamnijoj od zatvoreničke. One rade u maskirnoj instituciji, u koju se ne može ući, koja je po sopstvenim pravilima. Niko ne zna da su unutra. A posle radnog vremena stražarke mogu biti bilo ko.

Po izlasku Nera traži posao u krojačkoj radionici jedne modne firme, radi test brzine šivenja. Išla je na kurs šivenja u zatvoru, ali to nije realan kurs, u zatvoru je snižen kriterijum učinka, ljudi su tretirani kao specijalni slučajevi i nije cilj da u rukama imaju zanat ili nešto slično, cilj je da veruju da ga imaju, a onda izađu u svet koji se smeje brzini kojom šiju na mašini. Ovo je primer države kao šizofrenog roditelja koji uverava svoje dete u postojanje troglavih čudovišta. Dovoljno da jedan roditelj izgubi poverenje deteta. Ili da dete život provede pričajući sa troglavcima. Ipak, “naša deca nisu naša deca,“ kako kaže Džanov. Ili, naša deca nisu državina deca. U vreme zvaničnog američkog robovlasništva bilo je roditelja koji su ubijali svoju decu, ne želeći da ona žive kao robovi. Spisateljica Toni Morison ima roman na temu. Majka rodi dete, ali ono može biti prodato ako to kaže beli glavonja. Majka odluči da ubije dete. Ubije ga. Na sudu majka deluje normalna, utučena za život ali ne i van sebe. Da li zagrliti ili prezreti ovu majku? Samo ubijeno dete ima odgovor. Situacije se menjaju ali i dalje traju. Tinejdžeri su opasni, treba ih držati pod kamerama, pretresati im peratonice i gaće kad ulaze u školu. To je držanje u vlasti atmosfere koja nužno vodi u bes, onakav kakav oseti staford nakon izlaska iz bureta u kom su ga držali ceo dan. Mržnja i za njom tabloidni izveštaj o užasnim, strašnim, jezivim, horor, tragičnim događajima iz učionica. Pa zatišje. Dakle, na suđenju majci ubici abolicionisti su tražili optužbu za ubistvo jer bi tako robinja bila priznata kao ljudsko biće. Robovlasnici su tražili da joj se sudi za krađu i uništenje predmeta tj. njenog deteta koje je bilo u njihovoj vlasti. Ova majka nije verovala u novi početak, nikada ga nije videla. Univerzum joj se svakim trenom širio pred očima, to imanje na kom je živela.

Nera nije dobila posao švalje. I bolje je tako, čini mi se. U modnoj krojačnici žene gube vid i kičmu za sitne pare. Krojačnica je od ranije privatna i suverena u tome. Ipak, u naletu propasti domaćeg rada nedavno je oborena bez ispaljenog metka na staru foru novog početka… Dakle, napuštena u sred kriminalnih prodaja koje su zgazile radnike pa se vratile još jednom da ih “overe“, kako kaže mafija. Nera nalazi posao u hamburgeriji. Sto dinara na sat da valja meso. Ona se smeje tom poslu. Čudno, jer se nikada nije smejala ljušteći orahe u zatvoru. Petog dana na poslu vlasnik joj zameri način oblikovanja mesa svinje u pljeskavicu. Ona to ne prihvata, jedan je način da se oblikuje svinja i potegne oklagiju na njega. Dobija otkaz. Ovo se ponovi na nizu poslova. Nera i svet nisu spremni jedno za drugo. Kreću se u susret, Istok i Zapad, Bliski Istok u odnosu na koga, daleki zapad i sopstvenom jugu. I sva pređena mora i pustinje, i sav trud ne čini ih bližim. Nera ima osnovnu školu, ona nema zanat, ona ne pripada ni jednoj grupi ili plemenu. Ona mora da potraži utočište. Savetujem je neka pogleda u srce grada u kom se našla. Ako neko sme da mu pogleda u srce, onda je to ona. Ne razume me, u srce kog grada, njen grad je iza rešetaka, jedino što želi je da napiše pismo prijateljici koja je tamo ostala. I da pojede sladoled. Treba joj vremena da se privikne na ovaj, sledeći život, ali nema vremena. Način merenja protoka vremena donet je kao politička odluka. Podnevni krug. Koliko je sati i kako misliti na ceo svet odjednom. Ona misli da tako može zaštiti prijateljice u ćuzi, napinje se da u isto vreme pomisli na sve. Koja ostaje bez ručka u ovom momentu? Kojoj je koliko noći ostalo? 1001 noć plus 1001 plus 1001 zatvorska noć. Mnogo više nego što je ostalo Siriji. Nera je čitala neke od priča iz „1001 arapske noći“. Pustinju vezuje za religiju, jednom je bila u džamiji, bilo je lepo ali nije pomoglo da prestane teror kod kuće. Želi da vidi Siriju. Prijatno se ježi na pomisao da dodirne stare zidove, oni bi joj promešali krv, dali malo boje zatvorski sivoj.

I ja za Siriju znam od kad znam za sebe. Odrasla sam u ulici u kojoj je bila i sirijska ambasada. Svakog dana gledala sam u sirijsku zastavu i gazila zemlju Sirije. Sve male životinje koje smo nalazili, a nije nam bilo dozvoljeno da povedemo kući, nosili smo u dvorište ambasade. Posle radnog vremena, policijac, naš drug, otvarao je vrata u bašte Sirije. Postrojavao nas je, proveravao nam čistoću noktiju i kose. Kome nađe manu, nema Sirije za taj dan. Bela deca Beograda ovo nikada više nisu doživela, da se proverava naša čistoća, da skoro u belom ulazimo u Siriju, kao Romi da potvrde da nisu prljavi, kao Sirijci ovih dana dok gladni i premoreni ipak do vrha zakopčavaju košulju i popravljaju frizuru. Godinama kasnije, sećam se kada je u izlogu ispred ambasade zamenjena slika vođe, i kada smo od lokalnih službenika saznali da je to novi predsednik, sin koji će zameniti oca. Iznenadilo me, bila sam uverena da Sirija nije monarhija. I nije bila. Od vremena svakodnevnog boravka u Siriji do danas desilo se mnogo početaka. Sirijski gradovi-vodenice postali su gradovi smrti, posle 7000 godina života ovih gradova više nema. Sirijski gradovi mrtvih postadoše gradovi ljutih duhova. Ili samo pepeo. Beogradska ambasada je preseljena iz naše vračarske ulice. Kuća u kojoj sam odrasla prodata je IT stručnjaku. Omiljeni policajac je još 90-ih ratovao u Bosni i, kako smo čuli, kasnije potpuno poludeo. I sad mi je lakše da ga zamislim vezanog u košulju, pod elektrošokovima u ovom svetu struje, nego svesnog, komandantu poslušnog, oznojenog pod fantomkom, sa automatskom puškom u ruci. A od onog jednog ili dva napuštena psa koje smo smeštali u dvorište ambasade nastalo je hiljade napuštenih životinja na našim ulicama. Njihova su lica retkost zbog koje još uvek plačem. Lutalice. Kao Nera. Ubice. Pogled društva preko njenog lica ispisuje grafit : Nera je ubica. Ona sama, kada oseti da će biti povređena hvata se za izraz. “Ja sam ubica. Ja sam opasna, bolje da se ne šale sa mnom, ubiću ih,“ govori i obe se smejemo. Tražeći izlaz iz reke jadikovanja ona je ono za šta su je proglasili. Internalizuje osećaj da je opasna po društvo. I pitam se da li bi ubila lakše od mene, jer je jednom već prešla liniju. Kriva si, kriva si, kriva si, opasna si, opasna si, opasna si. Refreni sistema koji nemaju veze sa pojedinkom. Iz iste fascikle kao izdajniče, izdajniče svoga roda, ili već pomenuto tinejdžeri su strah i trepet. Smišljeni refreni zastrašivanja i odvajanja ljudi jednih od drugih. Crnoj aktivistkinji Anđeli Dejvis je još 1972. godine na osnovu tri optužnice bilo zaprećeno sa tri smrtne kazne. “U tom momentu je bilo jasno da se ne radi o meni jer, pre svega, ja ne mogu biti pogubljena tri puta,“ kaže ona. Sistem se okreće u pravilnom krugu i situacije izlaze jedna iz druge sve dok ne sakupimo snagu da rascvetamo novi sistem. U mom snu to je svet bez lidera, bez idola, bez harizmatičnih muškaraca koji su glasnogovornici pokreta za koje uglavnom rade žene. I još, ne želim da nam je dosadno u svemu tome. Hoću da se zabavljamo.

Prošle godine, pas i ja mora da smo zaboravile da je u toku svetska migracija kada smo za Nemačku krenule vozom preko Budimpešte ka Minhenu do Dizeldorfa, gde smo se uputile.  Ako je državna granica ulazak u novi svet, i ako su panduri koji navlače hiruške rukavice splavari koji nas tamo prevoze, radije neću ići. Pas Lili u mom vlasništvu nekako je uspela da uđe u voz, ali to ne važi za Nigerijca na susednom šalteru. U Pešti duže traje rasprava da njemu prodaju kartu nego što traje moja da uđem u voz sa psom. Osim, možda, ako kupim Nigerijca i uzmem ga u svoje vlasništvo. U vozu, kroz san shvatam da je prelaženje granica kao “Kissing case“ u Severnoj Karolini, 1958. godine. Dok su se igrali šestogodišnji, crni dečak je poljubio belu devojčicu. Uhapšen je i optužen za silovanje. Sanjam ga, staračkog lica za stolom u sobi braon zidova i braon osvetljenja. Sto je raskliman. Zidovi su nakrivo. On gleda pravo u mene i vrti mi se u glavi, i vrti mu se u glavi, okreće očima, a ima zum u pogledu. Neko mi šapuće, “to je mali koji se boji usta. Vidi ih preuveličano, kao lonac koji će ga kuvati, dojku koja će ga udaviti, bez zuba i jezika, jednom je rekao da ih vidi kao čizmu koja gazi. Odlučio je da živi sam, daleko od usta.“ Ah, probudi me gmizanje crva iz njegove sobe na mom licu. Crvi k’o šalu prelaze svetove. Budeći se u kupeu spadnem sa sedišta i nosem poljubim blatnjavu čizmu graničara. Koliko ih ima, majko mila. Svaki prelazak granice kao poljubac asfalta na koji si kročio, Arapine, crni sine. Udarac poljupcem može i krv da pusti, ali to nije krivica graničara, ti se zalećeš dugim, krivim nosem.

Nera i ja teško možemo biti prijateljice. Ona smatra ulične proteste besmislenim, sporim i uvek akcijom koja nas vraća na početak sveta, prividom. A ja znam da ulicu ne može ugasiti ni jedan vodeni top, u isto vreme skoče hiljade ljudi i hvataju metak u letu. Nera mi se na to smeje. Nijedan uspeo pokret nije bio stihija, dobar pokret ume da sluša ulicu, spreman je da promeni rutu. Ona viče o tome da sam privilegovana. Hajde, oborimo spoljni/komšijski pogled sa naših ramena i videćemo sebe sposobne da priđemo sistemu, otmemo mu pušku i pred nosem mu je polomimo na pola. Nera to smatra neozbiljnim, fascinira se idejom o promeni načina merenja vremena, veruje u finu zbrku mešanja podneva, hoće promenu sveta kroz fizički kolektivni šok, ako ga svi osetimo u isto vreme na isti način, možda u trenu izgubljenosti krenemo u zagrljaj jedni drugima. Kažem joj da je duboko indoktrinirana zatvorskim sistemom, da su joj slomili duh. Na to se ona razbesni. Rastanemo se, i tako na dve nedelje, susretnemo se i rastanemo, a naše drugarstvo stiže na početak. Kao pobuna, uvek je početnička, ali nikad nije ako se setimo da je Zemlja vrteška, a da smo mi deo jednog njenog kontinenta.

Na ovom ćošku bih da ostanem. Dopisujem raskošno drvo jabuke, njegov debeli hlad tik uz malu kamenu česmu, i sebe sa crvenom zastavom, čekajući družinu da krenemo.
(korišćeni su delovi teksta sa skupa Evropa – meridijani u pokretu, maj 2016. u organizaciji Zavoda za kulturu Vojvodine i srpskog Pen centra)

jelena anđelovska

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: