KAKO SU SE UPOZNALI VORHOL I ALI (2) Legenda boksa čita svoju pesmu gostima

Muhamed Ali

Viktor Bokris (1949) autor je nekoliko biografija o umetnicima, piscima i muzičarima, a među njima su i knjige o Endiju Vorholu i Muhamedu Aliju. Bokris se sa Alijem susretao više puta početkom sedamdesetih, a kada je “u godini proboja panka” počeo da radi za Endija Vorhola prvi zadatak bio mu je da čuvenog pop-artistu upozna sa legendom boksa. Otputovali su zajedno u Alijev “Bokserski raj” u Pensilvaniji, a Bokris je snimao susret koji će dovesti do jednog od upečatljivijih portreta iz druge polovine 20. veka. Nekoliko godina kasnije, u svetlu novih činjenica, Bokris se vratio tim trakama za potrebe pisanja teksta koji, uz neznatna skraćenja, prenosimo u nekoliko nastavaka. (Prvi deo je ovde). Oprema je redakcijska.

[dropcaps round=”no”]V[/dropcaps]orholova najveća prednost kao slikara portreta bila je u tome što je činio da se ljudi osećaju i izgledaju sjajno, usmeravajući svu svoju moćnu, zavodljivu pažnju na njih. U ta tri minuta, Ali je pred Endijem ponovo postao velikodušni, zabavni domaćin kakvog sam upoznao 1972. godine. Lepršajući pored pomoćnika koji je trebalo da nas isprate, sad kada je posao završen, Ali je izjavio da želi da Endija provede kroz kamp, da ga upozna sa svojom suprugom i da mu pokaže novu džamiju koju je upravo izgradio.

Pesma iz “konkorda”

Bio sam oduševljen obrtom i počeo sam da tražim priliku da snimim bar deo razgovora dve ikone. Kada se brza tura približila kraju, Ali je dao znak da stanemo, pozivajući nas sa sobom u svoju kolibu, da nam pročita pesmu koju je napisao prethodne noći u “konkordu”.
Zatekao sam se koračajući među njima dvojicom uskom stazom uz salu. Upravo je bio završen “Najveći” (The Greatest), biografski film o Aliju, gromki promašaj. Vorhol se spremao da pusti u distribuciju “Loš” (Bad), svoj, kako se ispostavilo, poslednji film. Možda je to mogla da bude tema za razgovor.

“Dakle, znaš”, zaustio sam, “Ali je zainteresovan za pojavljivanje u filmovima, pa biste možda…”, ali pre nego što sam i završio rečenicu, prestravljeni Vorhol se izvukao sa strane, mrmljajući nešto o “proveravanju fotografija”. Ne zastajkujući, Ali se upustio u tiradu o eksploataciji crnaca na filmu. “Crnkula! Pamuk stiže u Harlem! Crnja Čarli!”, frktao je. “Živ vam stojim da nikada neće biti u stanju da naprave pravi crni film”.

https://www.youtube.com/watch?v=HJhBWYsBIZQ

Uprkos neprijatnom otkriću da je napetost i dalje vrebala ispod površine, ušao sam za Alijem u njegovu kolibu, gde su nam se koji minut kasnije pridružili Vorhol i Hjuz.

Unutra je jedina soba bila doslovno prazna. Veliki krevet s pozlaćenim baldahinima, za koji nam je Ali rekao da je koštao 11.000 dolara, stajao je u uglu. Ali je seo u fotelju u suprotnom uglu. Vorhol se nadžedžio na malu drvenu stolicu sa naslonom nasuprot Aliju, gledajući ga preko niskog stočića. Čučnuo sam na pod Vorholu zdesna, gledajući gore ka Aliju. Hjuz se smestio na ćošak kreveta. Niko od nas se nije baš naspavao prethodne noći.
Dok je Ali čitao pesmu o “konkordu”, primetio sam da se ponavlja scena identična onoj koja mi se pokazala baš korisnom kada sam pre nekoliko godina intervjuisao Alija. Kad biste pokazali da vas zanimaju njegove pesme, bilo je mnogo lakše intervjuisati ga. Uključio sam magnetofon.

Čim je Ali završio čitanje pesme, a mi mu se mrmljajući zahvalili, prostoriju je nakratko ispunila tišina. Kad se osvrnem na to, da sam se ubacio i počeo da intervjuišem Alija, mogao sam da sprečim napad koji je sledio. Međutim, pogrešio sam, misleći da će Endi, sa one stoličice za ptice da podmetne leđa. No, Endi je bio majstor u nepodmetanju leđa. Primetio sam, sa suzdržanom pažnjom, kako Alijeva krupna šaka kopa nešto po jednom od tri otvorena kofera kraj njega, dok mu oči neprekidno kruže po Endijevom licu. Onda je izvukao ruku iz torbe, držeći špil ispisanih kartica povezan gumicom. To je, znao sam iz iskustva, značilo da će Ali održati predavanje poput onih kakve je povremeno držao u kampusima tokom šezdesetih, a sada ih čuvao za posetioce kakve je smatrao vrednim njihove sadržine, poput Džordža Plimptona ili Normana Majlera.

warhol-philosophy
“Filozofija Endija Vorhola”

Ispostavilo se da je Ali znao mnogo bolje ko je Endi Vorhol nego što sam mu ga ja opisao i da je bio rešen da iskoristi sastanak da mu prenese važnu poruku. Tokom sledećih 45 minuta, Ali je neprekidno izlagao dva svoja predavanja, nazvanih “Pravi razlog čovekove patnje” i “Prijateljstvo”, koji se takođe mogu pokupiti iz sadržaja “Filozofije Endija Vorhola” (1975). (Preneo sam njegove reči tačno onako kako ih je izrekao, a Ali mi se zahvalio na tome u velikom intervjuu s njim koji sam objavio u “Penthausu”, dok me je Vorhol naučio tome da ćeš, kad radiš intervju, puštanjem sagovornika da pričaju o čemu god žele i kako god žele, dobiti njihov najžurniji, ogoljeni portret rečima. Vorhol nije bio usamljen u tom uverenju. Poznati britanski pisac Havelok Elis napisao je u predgovoru Ekermanovih “Razgovora sa Geteom” da je posao intervjuera “da predstavi govor čoveka kao transparent koji razotkriva njegovu ličnost, tako da budemo svesni ne samo pukog nizanja stavova na ravnoj površini, nego žive, kompleksne ličnosti koja se kreće u sopstvenom trodimenzionalnom prostoru”.)

Ali je počeo da govori direktno Endiju i to na takav način da nikada ranije nisam video Vorhola da sedi tako mirno.

– Ti si pametan čovek i mnogo putuješ, tako da možeš da preneseš neke od stvari koje govorim. Vidiš, neću ti pričati neke A, B, C stvari za vrtić. Izložiću ti lekciju o Prijateljstvu i kažem ti, pođi i reci, idi i reci “hej, ovaj čovek, on nosi nešto”, a ja samo nudim to ljudima, nudim svakome svoje vođstvo kada završim sa boksom, tako da je jedini razlog što bijem ove bitke sloboda izražavanja.
Mislim, proniknuću ti u svest sad. Mogao si da me vidiš kako bijem po džaku, možeš da budeš belac, a živimo u svetu gde je crnac obično potučen. Nisi ti kriv za to. Napravili su od Isusa Hrista belca poput tebe, prikazali su Boga nalik tebi, prikazali su sve anđele u Raju poput tebe, Mis Amerike, Tarzan kralj džungle je beo, napravili su anđeosku tortu belu. Svima vama ispran je mozak, svima nama su isprali mozak kao da smo ništa. Isprali su ti mozak da misliš da si mudriji i bolji od bilo koga, nisi ti kriv za to. Samo sam iskren u vezi s tim. Ja sam samo bokser, a od boksera se ne očekuje mudrost, oni su obično sirovine. Ukrštam svoj mozak s tvojim i pokazujem ti da se neću primiti na tebe, nego ću te naterati da se osećaš kao dete u vrtiću. Ovaj crni bokser ovde nateraće te da se osećaš kao dete u vrtiću. Mogu da ti ponudim nešto novo i sveže, da te navedem da se postidiš svog domaćinstva. Nosim nešto sa sobom.

Biografija Muhameda Alija
Biografija Muhameda Alija u izdanju “Kontrasta”

Povremeno sam pratio Alijeva predavanja jer su me zanimala. Njegovi govori su opčinjavali i ništa što bi rekao nikada nije bilo usmereno na bilo koga lično, ali ovo će, videlo se, biti drugačije. Dok sam slušao Alijeve reči, pokušavajući da shvatim šta znače, prebledeo sam iznutra shvativši da će Muhamed Ali da pridikuje Endiju Vorholu o istoj krizi morala u našem društvu za koju su mnogi krivili Vorhola poslednjih deset godina. Nisam znao kako će da reaguje, ali nisam verovao da će to ispasti dobro. Uprkos tome što je rekao da mu je svaki publicitet dobrodošao, bio on negativan ili pozitivan, post-atentatski Vorhol uznemirio bi se kada bi ga krivili za sve što je u Americi loše, a posebno kada bi to radio neko ko samo papagajski ponavlja uvrežene stavove.

Jednako sam se brinuo i za Alija. Njemu su aplaudirali bez obzira na to šta kaže. Međutim, Endi neće blago da gleda na izrečeno, a Endi je imao neobičnu sposobnost da pogledom ljude iseče na komade. Drugim rečima, šaljući prodorne poglede ka sagovornicima, Vorhol je umeo da ih potpuno zbuni, toliko da više nisu mogli da se koncentrišu na ono što govore. Počeli bi da se ponavljaju, sapliću o sopstvene reči i uopšte gube staloženost. Sećam se da sam sa užasom zaključio da će Aliju, a ne Vorholu, biti potreban amortizer. A nije bilo ničega što sam mogao da uradim da bih zaustavio Alija jednom kada lansira svoj napad.

– Znaš da je mnogo silovanja u Njujorku, je l’ da? U celoj zemlji. Prostitucija. Homoseksualnost. Oni paradiraju i zapanjen si kad vidiš koliko ih je. Pljačkaju. Sve je jednostavno podivljalo. Nijedna religija, izgleda, nema moć. Crkva je papa a sve ne znači ništa. Nedeljom govore istu pesmu kojom pevaju svoju poruku. Ceo pakao nam se vraća. I sve se ruši. Vlada je korumpirana, a ljudi ne znaju kome da veruju. I sve je pomahnitalo – rasizam, verske grupe bombarduju jedni druge… Muslimani sada ratuju u Egiptu i Libiji, Bangladešu i Pakistanu. Ceo svet ratuje. Svi su u problemu, je l’ tako? Dakle, odgovarajuće predavanje večeras (bilo je podne, op. aut.) je “Pravi razlog čovekove patnje” i ono kaže da postoje stvarne okolnosti i zakoni prirode koje svi na svetu moramo da poštujemo.

Gledajući unazad, ova montaža, koja podseća na “Poslednje reči Dača Šulca” Vilijama Barouza, verovatno ima jednako veze s počecima oštećenja mozga koje će uskoro Aliju gotovo potpuno oduzeti glas koliko i sa njegovim reakcijama na svaki facijalni ubod mačem koji mu je Vorhol možda zadao. Jedan od Vorholovih komentara nakon što smo otišli bio je koliko mu je drago što je “Ali sve vreme gledao u mene dok je pričao”.

Bez pauze, Ali je nastavio sa salvama:

– Pitam te zašto imamo toliko kriminala u svetu…Žene sa svojim raširenim nogama, dva muškarca koji se jebu na polici sa magazinima! Možeš da odšetaš ulicom, šćućuriš se u bioskopu i gledaš kako se jebu. Dete od 16 godina može da uđe u bioskop i gleda ih kako se jebu, a on je mlad da dođe do seksa, tako da mora nekoga da siluje, mora da gleda film. Odeš u Njujork Siti i vidiš svašta u bioskopima, svaki čin, oralni seks, sediš tamo i gledaš to. A police sa magazinima su tako prljave da ne možeš ni da prođeš kraj njih sa svojom decom.
(Vrisak) Je l’ tako? Prošetaj ulicom i pogledaj, imaš decu! Žene jebu žene! Muškarci sisaju jedni drugima krv. Ulična prostitucija na pragu Bele kuće. Moralnost u Americi je rasturena, javna dobra uništena, a moć i oruđa koja je Bog ostavio za dobro čovečanstva iskorišćena su za bombe i metke i uništenje čovečanstva. Nema vere. Čovek je izgubio veru u čoveka.

Za 45 minuta, bez prekida, Ali je plovio kroz širok izbor muslimanskih poslovica, izreka “naših starih”, imitacija, digresija i stalnih ponavljanja. Govorio je o gravitaciji, meteoritima, skakanju kroz prozor, Izraelu, Egiptu, Zairu, Južnoj Africi, drogama, polupanim lobanjama, iluzijama, anđeoskim tortama, žutoj kosi, sudnjem danu, razrovanom moralu, Isusu, boksu, Švedskoj, Kuranu, prijateljstvu, Elvisu… Sve to povezujući sa ključnom poentom: čovek mora da poštuje božje zakone ili će propasti.

(nastaviće se)

Izvor:  Gadfly Online
Prevod: М. Јovandić
foto: Pinterest

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: