Dvije pjesme o snijegu (esej Marka Pogačara) Pogačar u ovom eseju priča o odrastanju u vremenskoj raspolućenosti, o generaciji što je proživela nestanak zemlje u kojoj je rođena, i kasnije lutala između prošlosti, tehnologije i ličnih, tek naknadno shvaćenih identiteta.

Odrastao sam asinkrono. Otpočetka dobro mi je bio poznat taj osjećaj: iskustvo blage neusklađenosti osobnog vremena s prevladavajućim vremenom svijeta. Postavke su po tom pitanju za većinu ipak čini se slične, moguće upravo univerzalne, i teško ih je zamisliti drugačijima. Mislim pritom na one rane, u pravom smislu za ličnost formativne, dobrim djelom još ne sasvim svjesne djetinje godine, vrijeme koje nam pripada ali je od nas beskrajno udaljeno, zauvijek potopljeno u mećavu koja ga čini istovremeno najdublje našim i tuđim. Odluke su za nas tada donosili drugi, oni su za nas zarezivali magičnu opnu svijeta, na ovaj ili onaj način taj otvor pomalo proširujući ne bi li se i mi unutra nekako smjestili, prostirali su pred nas prostirku jezika, ideologije, formi i načina, a oni sami su – jer sve ovo, naravno, vrijedi i za njih – naprosto bili ljudi drugoga vremena. Svi smo, tako, čini se oblikovani pomalo unatrag, tu nam sudbinu nameće susljedna logika vremena. I od te se datosti kroz proces odrastanja u većoj ili manjoj mjeri emancipiramo, hvatajući postepeno korak sa svojim svijetom.

Ja sam taj proces, isprva moguće po nekoj vlastitoj „prirodi“ (koja će i sama prije biti rezultat složene mreže silnica iz kojih je to naše vrijeme satkano), a kasnije možda i svjesno otaljavao, osvrćući se mnogo više no što je to, pogotovo prema uzusima epohe, bilo uputno. Taj proces oblikovanja, prelazak iz predsvjesnoga u svjesno stanje, rađanje onog ja čije je bȉlo, također u ovim redcima, moguće pratiti do dana današnjeg, u mom se slučaju odvijao usporedo s dvije značajne, u mnogočemu paradigmatske promjene. Jedna se odnosi na uznemirujuću, nasilnu smjenu političkog, kulturnog i društvenog horizonta (onoga, dakle, koji me svojim postavkama uvjetovao), a druga na manje-više istovremenu tehnološku revoluciju.

Rođen sam u godini sarajevske zimske olimpijade u Splitu. Potječem od jedne radničke i jedne vojničke obitelji, iz takozvanog miješanog braka, s ni jedne strane nije bilo religioznih. Pripadam posljednjoj generaciji koja je u Jugoslaviji krenula u školu. Onoj koja je već sricala pionirsku zakletvu, i u tom kratkom djetinjstvu doživjela je sigurnost i mir, prekomande i selidbe, rasap i rat. Upravo, dakle, negdje u vrijeme kad sam se posve osvijestio, sami temelji te iste svijesti su nestali. Ja sam bio Jugoslavija, a Jugoslavije više nije bilo. Moja generacija bila je naprosto premlada da joj to nešto znači. Pa ćemo tu sitnu identitetsku nezgodu iskusiti u praksi, a razumjeti i reflektirati mahom tek mnogo kasnije. A zatim su mreža svih mreža i neiscrpni digitalni arhivi, zajedno s vratima u budućnost, razjapili meni barem jednako toliko zanimljiv, ako ne i važniji prozor u prošlost. Horizont mojeg intimnog svijeta, ali i muzike, literature, filma, ostao je očito presudno ukotvljen u nekom drukčijem vremenu, nepreporučljivom.

O tome i koječemu drugom, nalakćen na staklenom srčom posutu prozorsku dasku osobne povijesti, razmišljam dok, preko šumom obraslih vrtača, autobusom iz Trsta posrćem prema Rijeci. Sve skupa započelo je prije petnaestak dana u Novoj Gorici. Zajedno s talijanskom Gorizijom ona je aktualna, dvostruka, ili moguće zrcalna Europska prijestolnica kulture. Treba dodati da taj odraz nije razdvojen samo prostorno, s obzirom na gnjusnu os granice, već i raslojen vremenski, kao što sam to, uostalom, negdje duboko u sebi ostao i ja. Pa sam i polumjesečni rezidencijalni boravak ondje odlučio prepoloviti. Tjedan dana provest ću u Goricama, a tjedan pješačeći preko Krasa do Trsta, Devina i Tržića, prateći tragove moje u Sežani rođene bake i nekoliko ulica dalje rođenog Srečka Kosovela, mog prvog i tijekom više godina jedinog pjesnika, sudbinskog. S bakom Marijom sam odrastao i ona me ispratila u život; Srečko Kosovel uveo me u književnost, tako što je jezik za mene učinio stvarnim. Društvo su mi pravili nadalje Tomaž Šalamun, Scipio Slataper, Werner Herzog, Peter Handke i Ottó Tolnai, prvi i posljednji od kojih mi ostaju i intimno važni. Bio je to također povratak slovenskom jeziku, jeziku uz koji sam stasao, ali ga skoro nikad nisam govorio. Nakon dva tjedna bačenosti u brezno bridio mi je u glavi kao oteklina, miješajući se u čudan košmar s drugim ondje prisutnim jezicima, trenutno, nakon više furlanskih dana, najviše s bijednim ostatcima školskog talijanskog.

Razmišljao sam sporo, ili je prošlost prosto bila široka, i Kvarner smo već bili ostavljali za sobom. Prije nego što sam stigao sabrati dojmove, uspeli smo se u mrka brda. Vozač je pojačao grijanje i to mi prija: sam je početak oktobra, obučen sam još uvijek ljetno, a nagla promjena vremena temperature je s babljeljetnih, za kupanje ugodnih vrijednosti, preko noći survala do kasnojesenjih, natopljenih upornom kišom. Podigao sam pogled, a u okviru prozora grane je crnogorice, kao u kakvoj prostranoj Hasanaginici, na prepad zaposjeo prvi snijeg.

Već nekih četvrt stoljeća na prizor prvog snijega moj asinkroni, duboko podijeljeni um, u svojoj sklonosti doslovnome i prepušten uvjetovanom refleksu, nepogrešivo iz naftalina izvlači i svira dvije melodije, uvijek iste dvije bezgrešne pjesme o snijegu. Automatizirani DJ u korteksu pušta ih ipak sinkrono, tako da se jednako tekstovi i harmonije isprepliću, da se sudaraju, miješaju njihovi jezici, i sve podsjeća istodobno na seoski vašar i košmar.

Prva se zove naprosto Prvi snijeg. U drugoj polovici sedamdesetih godina napisao ju je Dušan Mihajlović, poznatiji kao Dr. Spira, spiritus movens pionirske, no na jugoslavenskoj sceni ne pretjerano realizirane novovalne grupe Dr. Spra i ljudska bića, koja je u međuvremenu međutim stekla neku vrstu kultnog statusa, s vremena na vrijeme se u različitim iteracijama također okupljajući da ponešto, uglavnom već poznatog materijala, snimi ili izvede uživo. Sam Spira pisao je i za druge izvođače te se bavio produkcijom, ali najpoznatija pjesma do danas će mu ostati upravo ova maglena, melankolična balada. Izvorno ju je, 1977. godine, snimio tada akustični sastav Suncokret, u kojem je – uz tri iznimne pjevačice, Snežanu Jandrlić, Biljanu Krstić i Goricu Popović – pjevao i gitaru svirao tada još u hipičku ljubav i mir potopljeni, kasnije važni rock-pjesnik i notorni četnički huškač Bora Đorđević.

Dr. Spira ju je kasnije, za album Dizajn za stvarni svet, okruglih deset godina nakon Suncokreta i sam zabilježio, i to u barem dvije verzije. Na jednoj mikrofon preuzima novovalna, a i kasnija Topićeva, nesuđena eurovizijska princeza Slađana Milošević, a na drugoj, dodajući autorskom izvedbom lirskom protagonistu dotad nepostojeću, komentatorsku dimenziju, u nešto drukčijem, sirovijem aranžmanu, pjeva sam Spira. Tako je i ta pjesma ostala iznutra rascijepljena, kao neka vrsta muzičkog Hazarskog rečnika, zrcalna, na vinilu i u mom unutarnjem uhu duboko podvojena: s jedne strane ženska, sanjiva, troglasna izvedba Suncokreta i ova kasnija Slađanina, a s druge Spirino hipnotičko, i u isti mah pomalo karikaturalno bluzersko brundanje. Ona, sa svojom najavom „teških, teških vremena“ i uz snijeg višestruko vezanih „naših ćutanja“, s nekoliko različitih, simultanih vokalnih kanala svira sada u mojem lijevom uhu, dok u ramu zamagljenog prozora promiču u bjelinu potopljene Fužine.

Druga, koja istodobno, ali začudo uz izostanak bilo kakve kakofonije, odzvanja u desnom uhu, ima jednako doslovan, maksimalno transparentan naslov: Sneguje. U vrijeme posljednjeg balkanskog mira, na samom izmaku osamdesetih godina, sa svojim tadašnjim sastavom Javna dvaja snimio ju je legendarni Buldožer Marko Brecelj. Svojim osnovnim postavkama, koncepcijom i duhom uklopila bi se ona, garnirana još nešto klasičnijim aranžmanima Bojana Adamiča, doduše lijepo i na Breceljev nastupni album Cocktail. U pitanju je tipično breceljevski izglobljena, ali za autora netipično melankolična poema ceste i doma, koja nas nizom asocijativnih, ponešto dylanovskih rima spušta u jedan i svaki, lični i svačiji, snijegom  istovremeno približen i udaljen dan.

Snijeg u njoj pada na Ljubljanu i svijet na način književnog postupka, pretvarajući ga jednako u fikciju koliko i u pjesničku sliku. Bijela je Celovška cesta, a snijeg se ne predaje, nastavlja i nastavlja padati, dok ne izbijeli posve sivi, usnuli grad. Preda mnom, kao tepih, prostire se napušten autoput. Na asfaltu, istina, snijega gotovo da i nema, još uvijek topi se u susretu s tlom. U umu sudaraju se ove dvije lijepe doslovnosti, jedne te iste mećave srpskohrvatske i slovenske, i moje olinjale, prašne asocijacije – pečati nekog drugog, tuđeg a mojeg vremena – još jednom žive, zajedno, u nekom nečujnom zvučnom prostoru. Na crnogorici Gorskog kotara bijeli snijeg, i nad njim poneka crna vrana. Pada li pada

I što ćemo? Ne vem, pa da ga jebem, rekao bi moj dida Tone, dolenjski oficir jugoslavenske ratne mornarice doživotno nasukan u Splitu, gdje je snijeg čudo. Pada kao da se ništa ne dešava.

Ovaj tekst objavljen je u sklopu projekta Na balkonu Balkana slovenačkog portala AirBeletrina, čiji je medijski partner portal Glif. Projekat ima za cilj podsticanje međukulturnog dijaloga i jačanje saradnje među stvaraocima, institucijama i državama bivše Jugoslavije.

Ostale tekstove nastale u sklopu ovog projekta možete pročitati ovde.