Biblioteka budućnosti: Tajne knjige slavnih pisaca koje će čitaoci otkriti tek u 22. veku Margaret Atvud, Dejvid Mičel, Karl Uve Knausgor, Oušn Vuong i drugi poznati pisci predali su Biblioteci budućnosti rukopise koji bi trebalo da budu štampani tek 2114. godine.

foto: Youtube

Više od 200 ljudi okupilo se nedavno, jednog nedeljnog jutra, da bi prisustvovali ceremoniji. Hodali su u povorci, neki sa svojim psima, neki sa svojom decom, duž staza posutih šljunkom, usmeravani strelicama na zemlji napravljenim od piljevine. U vazduhu se osećao miris borovih iglica, zapaljenih klada i jake norveške kafe.

Na mestu ka kom su se uputili, nedavno zasađenoj šumi, ljudi su posedali na padini sa zasađenim mladicama. Svako to drvo tek je oko metar visoko, ali će jednog dana, kada te mladice porastu 20 do 30 puta, od njih biti napravljen papir za jednu posebnu zbirku knjiga. Svi koji su bili tamo znali su da neće doživeti da vide taj događaj, niti će ikada te knjige pročitati.


Ovo je bila ceremonija Biblioteke budućnosti za 2022. godinu, stogodišnji umetnički projekat stvoren da bi proširio percepciju ljudi o vremenu i njihovom dugu potomstvu. Svake godine od 2014. škotska umetnica Kejti Paterson, zajedno sa norveškom koleginicom Anom Beate Hovine i grupom saradnika, poziva po jednog poznatog pisca da priloži rukopis, a njihovo prikupljanje biće nastavljeno do 2113. Onda će, vek nakon što je projekat započet, svi oni konačno biti objavljeni.

Počelo je sa spisateljicom Margaret Atvud, koja je napisala priču pod nazivom “Mesec piskaralo” i od tada su za biblioteku pribavljeni radovi iz zemalja širom sveta, među kojima su dela engleskog romansijera Dejvida Mičela, islandskog pesnika Sjona, Elif Šafak (Turska), Han Kang iz Južne Koreje i vijetnamsko-američkog pesnika Oušna Vuonga. Ove godine su došli u šumu zimbabveanska spisateljica Tsitsi Dangarembga i norveški pisac Karl Uve Knausgor da predaju svoje priče (pored njih, šumu su ponovo posetili i Mičel i Sjon).

Pošto im je zabranjeno da otkrivaju sadržinu svojih dela, mogli su samo da otkriju njihove naslove. Dangarembga je svoje nazvala Narini i njen magarac (ime Narini potiče od zimbabveanske reči za “beskonačnost”), dok je Knausgorov naslov zagonetniji: Slepa knjiga.
Svi rukopisi biće pohranjeni skoro ceo vek u zaključanim staklenim fiokama u skrivenom uglu glavne javne biblioteke u Oslu, maloj, drvenoj ostavi nazvanoj Tiha soba. Fioke će 2114. biti otključane, stabla posečena, a 100 priča, među kojima neke skrivane ceo vek, konačno će biti objavljene. Autori, i svi drugi koji su bili u Oslu tog nedeljnog jutra, znaju da skoro sigurno neće doživeti da to vide. “Ovo je projekat u kom ne mislimo samo na nas sada, nego i o onima koji još nisu rođeni”, objašnjava Patersonova. Zapravo, dodaje ona, ni većina autora još nije rođena.

Dakle, zašto praviti biblioteku u kojoj niko ne može danas da čita knjige? I šta se može naučiti iz ove priče do sada?

Biblioteka budućnosti nije prvo umetničko delo Kejti Paterson u kom se ona bavi vezom čoveka i vremena na duge staze. Ona sama svoju fascinaciju može da poveže sa svojim ranim dvadesetim, kada je radila kao sobarica na Islandu i bila zadivljena izuzetnim pejzažima oko nje. “Skoro da ste mogli da očitate vreme iz slojeva tla, mogli ste da osetite ponoćno Sunce i energiju Zemlje”, kaže. “Bili su to jednostavno prelepi, uzvišeni, osvešćujući pejzaži”.

To je vodilo ka jednom od njenih prvih radova, Zvuku (Vatnajokull): telefonskom broju koji svako može da pozove i sluša kako se otapa glečer. Pozovete taj broj i povezani ste sa mikrofonom ispod vode u laguni Jokursarlon na južnoj obali Islanda, gde se plavi masivi lednika odvaljuju i plutaju ka moru.

Patersonova je od tada do danas istraživala ogromne raspone vremena iz različitih uglova, geološkog, astronomskog, humanističkog: disko-kugla koja na zid projektuje skoro svako pomračenje sunca u istoriji, promene “boje” univerzuma tokom njegovog postojanja, miris prvog drveća na Zemlji ili ogrlica izrađena od 170 drevnih fosila koji obeležavaju svaku fazu života.

Na jednoj od svojih najskorijih izložbi u Edinburgu, Rekvijemu u Galeriji Inglbi, izložila je 364 bočica sa tucanikom, a svaka predstavlja različiti trenutak u dubokom vremenu. Bočica broj 1 bila je uzorak sa presolarnim mrvicama starijim od Sunca, za njom sledi prah četiri milijarde godina stare stene, pa korali iz preistorijskih mora i drugi tragovi daleke prošlosti.

Nekoliko posetilaca pozvano je da prospe sadržinu jedne od bočica u centralnu urnu: kada sam bio tamo u junu, prosuo sam broj 227, fosil asteroida starog četiri miliona godina nalik morskoj zvezdi. Bočice kasnije kroz vreme predstavljaju periode čovečanstva i obuhvataju ljudska dostignuća poput grčkih vaza i majanskih figurina, ali i mračnije momente: svetlo plava zrna fosfornog fertilizatora, mikroplastiku sa najdubljeg dela okeana ili ozračenu granu drveta iz Hirošime. Kada vam se umetnost bavi dubokim vremenom, ne možete zanemariti početak antropocena, doba koje su oblikovali ljudi.

Dugoročne lekcije

Među svim njenim radovima posvećenim dugim periodima, Biblioteka budućnosti je projekat koji će najverovatnije biti i sam najbolje zapamćen tokom vremena. Zaista, svesno je tako i stvoren. A ove godine je obezbeđeno da dugo potraje. Čelnici grada Osla potpisali su ugovor koji formalno obavezuje i njih i njihove naslednike da čuvaju šumu i biblioteku u narednih stotinu godina.

Način na koji su Patersonova i njeni saradnici osmislili projekat bi stoga mogao da bude šira lekcija ostatku sveta o tome kako izvesti da nešto traje, a i o tome šta je potrebno da bi se ljudi nadahnuli da razmišljaju van okvira kratkotrajnih distrakcija.

Biblioteka budućnosti jedan je od mnogih umetničkih projekata što podstiču dugoročno razmišljanje sa kojima sam se susreo poslednjih godina. Poslednjih nekoliko godina pisao sam i svoju knjigu pod nazivom Pogled u daljinu (The Long View), a govori o tome zašto je potrebno da svet promeni način na koji vidi vreme. Usput sam čuo muzičku kompoziciju koja će biti odsvirana za 1.000 godina, čitao beskrajnu pesmu kojoj se dodaje slovo po slovo u jednoj ulici u Holandiji i nabavio uramljenu ulaznicu za žurku 2269. godine.

Biblioteci budućnosti se posebno divim zato što ona ne samo da podstiče “strpljiviju” perspektivu, nego i poziva sve one koji za nju saznaju da promisle o tome šta duguju potomstvu i šta ostavljamo za sobom budućim generacijama. Mi iz 21. veka prenosimo mnoge pogubne tapije nerođenim ljudima: pregrejanu atmosferu, plastična vlakna u okeanima, nuklearni otpad pod zemljom. Prava je retkost da naša generacija poklanja nešto čista srca svojim nerođenim potomcima.

Svakako će 7,8 milijardi ljudi koji danas žive ostaviti za sobom mnoštvo dragocenosti kao što su klasične pesme, izvrsne objekte, veličanstvene zgrade ili filmska remek-dela, ali da li je to zaista nesebičan dar ako ste vi u njemu uživali prvi?

Biblioteka budućnosti mogla bi da se posmatra kao suprotnost drugačijoj vrsti “biblioteke zaveštanja”, verzije američkih predsednika. Iako je i ova druga takođe dar potomstvu, motivacija je možda manje plemenita: političar uživa u tome što mu je ime za života ispisano na grandioznu zgradu, na spomeniku njegovoj reputaciji.

To ne znači da na Biblioteku budućnosti treba gledati kao na čin žrtvovanja. Niti verujem, kao što je to jedan kritičar svojevremeno naveo, da je ona elitistička vremenska kapsula koja isključuje narod. Možda bi kao argument u raspravi moglo da se navede da je ključna svrha biblioteke da knjige učini dostupne svima, ali ovaj projekat nudi razne druge povlastice onima koji se u to uključe danas.

Ponekad se susrećem i sa mišljenjem da briga o ljudima budućnosti znači odbacivanje zadovoljstava u sadašnjosti. Biblioteka budućnosti pokazuje da ukupan zbir nije nula: davanje sutrašnjici ne zahteva uzimanje od današnjice.

Niko ne zanemaruje činjenicu da vi i ja ne možemo da čitamo te knjige, ali svako može da uživa u poseti šumi (pogledajte je na Google Earthu). Kada sam ja bio tamo, staze su bile pune porodica, planinara i ljubitelja planinskog biciklizma, uživali su u izletu na javno dostupnom zemljištu. Takođe je moguće boraviti u Tihoj sobi, gde se čuvaju rukopisi. Smeštena je u Glavnoj (aktuelnoj) biblioteci i nakon ceremonije 2022. godine, gradonačelnica Mariane Borgen presekla je vrpcu i otvorila je za javnost.

Kada otkrijete Tihu sobu, to je kao da ste naišli na portal u drugi svet. Posle vožnje nizom pokretnih stepenica do petog sprata, pored studenata što uče za stolovima i dece što listaju slikovnice, stižete u nešto što liči na drvenu pećinu, u zavučenom uglu među policama. Možete da uđete ako izujete cipele.

Unutra izbrazdani zidovi okružuju mali prostor sa 100 zaključanih staklenih fioka, za svaki rukopis po jedna. “Deluje kao da ste u drvetu”, kaže Patersonova. “Prilično je magično, jer je veoma malo i intimno, ispunjeno godovima drveća, dok svetlo sija kroz fioke s rukopisima”.

Iz Tihe sobe foto: Youtube/CBSMornings

Kada sam tog vikenda otputovao u Norvešku, bio sam zatečen time koliko je Biblioteka budućnosti počela da znači svim ljudima uključenim u projekat i koliko im je obogatila živote. Projekat se u proteklih osam godina proširio i na strastvenu zajednicu među drvećem. Hovindeova ih zove “Porodica Biblioteke budućnosti” i zapaža se njena dirnutost kada govori o tome koliko su odmakli od neizvesnih početaka.

Jednu sam stvar naučio dok sam izučavao osnove za dugoročno razmišljanje: postaje mnogo lakše negovati pogled u daljinu ako to možete da radite u društvu. Ljudi su daleko skloniji da se zanimaju za duboko vreme i brinu o još nerođenima ako su okruženi istomišljenicima, uz sve olakšice kakve mogu da pruže sličnost i deljenje zajedničkih vrednosti u društvu.

Kad je reč o Biblioteci budućnosti, ova zajednica pomaže i da se podrži dugovečnost samog projekta. Da je Patersonova odabrala da radi sama, sudbina celog projekta zavisila bi od njenog ličnog interesovanja i stalnog prisustva, ali sada, kada su se priključile stotine ljudi, on može da potraje 100 godina (i više) i bez nje, isto kao što se i kanap od vlakana ne drži na jednoj niti celom svojom dužinom. Kao što je Patersonova istakla tokom ceremonije: Biblioteku budućnosti sagradile su mnoge ruke”.

Shvatio sam da je kod zajednica spremnih da prigrle tradiciju i ritule veća verovatnoća da će opstati. Što se Biblioteke budućnosti tiče, svečana predaja rukopisa u šumi postepeno je evoluirala i sada uključuje i muziku i čitanja. Ove godine bio je to spoj zimbabveanskih, norveških i budističkih tačaka.

Dok sam istraživao dugo postojeće religije i sekularne kulture, gledao sam kako rituali mogu da budu sredstva za prenošenje ideja i verovanja kroz vreme; oni kroz ponavljanje i ceremonije uvek spajaju ljude, omogućavajući da zajedničke vrednosti (na primer, uverenje da su buduće generacije važne) nastave da napreduju i rastu.

Najbolje što naša generacija može da poželi da ostavi u nasleđe još nerođenim ljudima nisu spomenici našoj slavi, nego moć da biraju.

Još jedna stvar koja me zadivljuje kod Biblioteke budućnosti je to što je ostavljen prostor da vremenom evoluira i prilagođava se. Patersonova i njene kolege osmislili su je tako da narednim generacijama ostave mogućnost izbora kako će izgledati projekat: koje autor(k)e odabrati, kako organizovati ceremoniju svake godine, koga pozvati, a to će, na kraju, važiti i za omote knjiga.

Predstoje i odluke vezane za održavanje šume. Na ceremoniji 2022. je norveški šumar, zadužen za brigu o drveću, istakao da je zasadio širokolisne sadnice pored mladica, što je standardna praksa podsticanja zdravog rasta. On je objasnio i da će budući kustosi projekta zato morati da odluče da li će tu saditi različito drveće, koristeći više vrsta za knjige, ili će se držati monokulture. Sa mladicama kakve su sada, šuma će biti urednija, ali mračnija, rekao je, dok bi uz mešanje vrsta ona bila haotičnija, ali svetlija.

I pisci sami će tokom veka morati da se prilagođavaju. Na primer, sadašnja grupa sigurno zna da neće doživeti da im te knjige budu objavljene, što je nekima od njih donelo i neku vrstu slobode. Mičelu je to omogućilo da uvrsti stihove iz pesme Bitlsa kojima će do tada isteći autorska prava (“Here Comes the Sun”, detalj iz priče koji je nehotice procurio 2017. godine); Knausgor se našalio pričajući o zadovoljstvu što ne mora da brine o kritičarima; Dangarembga je opisala osećaj slobode: “Ako, kada potkrovlje bude otvoreno, ocene da ovo nije ono što bi hteli da objave, meni time zapravo neće ugroziti egzistenciju”.

Međutim, za nekoliko decenija, mnogi pisci živeće do 2114. godine. Da li će to značiti i promenu u onome što hoće da napišu? Poslednji autor ili autorka ispisivaće svoje reči u 22. veku i moraće da čeka samo jednu godinu. Sa tim na umu, ne mogu a da se ne zapitam da li će budući opunomoćenici možda odlučiti da izmene originalni plan, pa da knjigu Margaret Atvud objave 2114. godine, pa naredne Mičelovu i tako dalje. Bila bi to radikalna izmena, ali omogućavanje budućim ljudima da donose takve odluke jedna je od vrednosti u samoj srži projekta. Najbolje što naša generacija može da poželi da ostavi u nasleđe još nerođenim ljudima nisu spomenici našoj slavi, nego moć da biraju.

“Biblioteka budućnosti glas je poverenju u budućnost”, napisao je Mičel u belešci koja prati njegov prilog iz 2015. godine. “Moramo da verujemo našim naslednicima, i njihovim naslednicima, i njihovim, da će sačuvati projekat tokom stotinu godina beskrupuloznosti političara, klimatskih promena, rezanja budžeta i zombi apokalipsi… Poverenje je snaga dobra u našem ciničnom svetu, a Biblioteka budućnosti je njen generator”.

(…)

Na kraju, Biblioteka budućnosti je izraz nade, izraz poverenja u mogućnosti koje mogu dugoročno da budu položene pred našu decu. Kada sam razgovarao sa Patersonovom, ona je istakla da je, iako ona sama neće nikada pročitati knjige, ceremoniji prisustvovala bar jedna osoba koja bi to mogla: njen sin, koji bi mogao da doživi devedeset i neku godinu u 22. veku.

On se tokom tog vikenda nije ustezao da priđe piscima i postavlja im pitanja. U trenutku tihe ozbiljnosti, dok je gledao kako pisci ulaze u Tihu sobu da bi položili svoje rukopise u fioke, uzviknuo je: “Šta je unutra?” (To je zapravo nešto što su svi pomislili.) Mičel, još u čarapama, pošto se izuo da bi ušao u prostoriju, seo je kraj njega na pod biblioteke i ispričao mu šta je video. Rado zamišljam da mu je otkrio i par detalja iz svoje tajne priče, ali je to, naravno, zabranjeno.

Potom je Patersonova uzela sina za ruku i povela ga unutra da sve pogleda izbliza. On to još ne zna, ali ovo mesto, šuma i zajednica koja se okuplja ovde jednom godišnje biće deo njegovog i života njegove majke u narednim decenijama, nit koja vodi kroz njihove živote, a možda i daleko izvan njih.

Piše: Ričard Fišer
Izvor: BBC
Preveo: Matija Jovandić

Pročitajte još:
Oko Binhaija – najveća biblioteka na svetu

Šta biblioteke (još uvek) mogu da urade

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: