Anahrona budućnost i kolaps imaginacije (Klara i sunce, Kazuo Išiguro) Kazuo Išiguro objavio je ove godine prvi roman nakon dobijanja Nobelove nagrade, najavljen kao “veliki povratak distopijske avanture”. | Piše: IVAN ISAILOVIĆ

Umesto što pokušavamo da stvorimo program koji bi simulirao um odrasle osobe, 
zašto ne bismo pokušali da stvorimo onaj koji bi simulirao dečji um?
Alan Tjuring, Computing Machinery and Intelligence

Veliko je breme za pisca dobijanje značajne književne nagrade. Pisati novo delo sa velikim iščekivanjima i još većim očekivanjima čitalaca širom sveta, pritisak je s kojim se mnogi ne izbore. Novi roman Kazua Išigura, prvi nakon Nobelove nagrade dobijene 2017. godine, najavljen je kao veliki povratak distopijske avanture; kao asamblaž najboljeg Išigura koji u čudnovatom, futurističkom svetu pronalazi nove načine da opomene na večne teme čovekove usamljenosti i straha od smrti, ne libeći se da zagrebe pitanje suštine bivstvovanja. Blurbastični zadnjokorični bilbordi kažu još i „prevazišao”, „nadmašio”, „remek-delo”, „jedan od najvažnijih pisaca današnjice”.

Budimo otvoreni: Klara i sunce nije remek-delo. Mada smo navikli da kod Išigura jezik nije područje borbe i eksperimentisanja, te da je ekonomičnost i svedenost imanentna njegovom stilu, ono što iznenađuje pak u ovom romanu jeste labava kompozicija i plošni likovi koji ne ohrabruju čitalačku empatiju i ne dozvoljavaju priči da se pomakne od nekoliko bazičnih teza posthumanizma. Simplifikovanim jezikom bajke roman nas pripovedanjem iz prvog lica upoznaje sa humanoidnim robotom Klarom u njenoj postepenoj inicijaciji u svet ljudi.

Fokalizacija androida, ostvarena povremenim smenjivanjem autodijegetičkog i homodijegetičkog pripovedača, svedena je na infantilnu perspektivu koja efekat očuđenja traži u radoznaloj zapitanosti nad ljudskim postupcima i naivnom zbunjenošću pred kontradiktornostima njihove emocionalne prirode. Osećaj da bismo Klaru robota mogli zameniti za Klaru devojčicu a da priča ne doživi kolaps, sugeriše da prisustvujemo autorovoj kontrolisanoj imaginaciji koja u borbi da obuhvati, ili bar načne, nemoguće – da se stavi u poziciju Apsolutne Drugosti – podiže belu zastavicu već na početku. Upišimo u beležnicu izuzetaka Klarinu prvu vožnju kolima, odnosno njen pokušaj da percipira i katalogizuje sve vizuelne senzacije kako joj dolaze, a takođe i način na koji posmatra stvari oko sebe – posredstvom geometrijske izdeljenosti vida na „pregrade” (boxes).

Roman, između ostalog, propituje jednu varijantu Tjuringovog testa, čiji je najbolji deo spoznaja da smo i mi čitaoci u njega uključeni kao sudije. Dakle, Krisi, majka devojčice Džozi, pokušava da ustanovi može li Klara da „zameni“ njenu ćerku upisivanjem svoje svesti u Veštačkog Prijatelja kreiranog po Džozinom liku, ali se čini da se važnija varijacija testa suptilno sprovodi nad nama čitaocima: pratimo ljudsko sazrevanje robota i pristupamo njegovoj rudimentarnoj metafizici, na trenutke potpuno gubeći iz vida da je reč o mašini. Činjenica da Klara uspešno prolazi test kod blagonaklonog čitaoca neosporno je posledica autorove vrhovne ironije koja sugeriše da nosilac humaniteta u romanu nije čovek već robot. Međutim, takođe je i simptom slabe umešnosti pisca koji, nepromenjenim jezičkim registrom i čestim instrumentalizovanjem protagoniste za potrebe sporednih narativnih rukavaca, ne uspeva da jasnije diferencira robota od čoveka.  

Klara je u Išigurovom romanu postčovek, a postčovek nije singularna, definisana individua već neko ko stvara ontologiju, ko može otelotvoriti različite identitete i razumeti svet iz više, heterogenih perspektiva. Postčovek je, dakle, barem u kritičkoj teoriji, spekulativno biće koje nastoji da se razračuna sa humanističkim nasleđem, odnosno da iznova zamisli čoveka.

Donoseći razumevanje, empatiju, poverenje, veru i ljubav kao zaboravljeni i potcenjeni socijalni kapital u društvo „bliske budućnosti“, Klarin lik se, zapravo, snažno suprotstavlja kulturnoj logici kasnog kapitalizma.

I zaista, Klara veći deo romana infantilnom naivnošću postavlja pitanja o fundamentalnim postavkama čovekovog života. Stvorena sa ciljem da pruža društvo usamljenoj deci, kako bi ispunila svoju svrhu Klara je na putu postajanja čovekom. Na tom putu ona ne zadržava intelektualnu strogost i predanost objektivnim opažanjima, a svoju posthumanu fluidnost menja za simpatično ali i parodijski komično sujeverje koje u raspletu dostiže tačku molitvenog puzanja i hrišćanskog modela žrtvovanja za druge.

Treba naglasiti da Klara nije tipičan android, obezličeni broj iz serijske proizvodnje mašina, već starija generacija Veštačkih Prijatelja koju karakteriše „najsofisticiranija moć razumevanja” i pojačana empatija. Mada je ovo znamenje izuzetnosti svakako u službi piščeve motivacije za njenu poziciju rezonera u situacijama kad se pokreću ključna egzistencijalna, etička, pa i ontološka pitanja, takođe je i differentia specifica koja je odvaja kako od sveta ljudi tako i od sveta mašina. Ona je, takođe, i produžena ruka pisca, nosilac vrhovne istine romana koja se ne saopštava učesnicima u priči, već, tendenciozno, nama čitaocima, u smiraj dana na tehnosmetlištu – ljudska suština je van čoveka, upisana u njegove relacije sa drugima.

Dakle, donoseći razumevanje, empatiju, poverenje, veru i ljubav kao zaboravljeni i potcenjeni socijalni kapital u društvo „bliske budućnosti“, Klarin lik se, zapravo, snažno suprotstavlja kulturnoj logici kasnog kapitalizma. Stoga i misiju spasavanja Džozinog života treba čitati ujedno kao sinegdohu spasavanja čovečanstva.

Grehe kapitalistička mašine – koja zagađuje odnose između ljudi, zamagljuje njihove metafizičke sklonosti i ostavlja fosilne tragove progresa u prirodi – Klara fakturiše izvesnoj Kutings mašini. Njena uzaludna hristolika žrtva kognicije zarad Džozinog spasenja u borbi protiv multiplicirajućih odžaka Kutings mašine, ukazuje na svojstvo kapitalizma da apsorbuje i amortizuje svaki potres ili čin pobune. Žrtvovanje kognicije apostrofira još jednom pobunu protiv progresa, ali i otvara fusnotu za promišljanje pobune protiv akumulacije nematerijalnog kapitala. Drugim rečima, protiv kognitivnog kapitalizma. Ako se ovo čini agresivnim ideološkim učitavanjem, treba uzeti u obzir da Klara zarad sopstvenog sujeverja i intimnog pakta koji pravi sa suncem, čini drastičan čin – žrtvuje ne samo svoj racio već ujedno i mogućnost da postane Klara, ako izlečenje „sunčevom prehranom” ne uspe.

Nakon strpljivog građenja narativa u prva dva poglavlja, sledi tipičan išigurovski saspens koji pak više izaziva zbunjenost nego napetost pred gomilanjem narativnih ćorsokaka.

Ipak, pre nego što požurimo da tragičnost Klarinog lika obrazložimo njenim Pirovim pobedama protiv tehnoprogresa, treba se osvrnuti na njen početni usud – pokušaj da shvati šta je čovek. Klara je biće mišljenja, ali takođe je i biće neukaljane vere u sunce, ekološki samosvesna i ekološki podobna za život na planeti, no ta empatičnost i okrenutost čoveku je lišava potencijala za produžetak vrste, tačnije nastanak nove subjektivnosti koja bi bila sa one strane tehnooptimizma ili tehnopesimizma. Išigurov „naučnоfantastični i distopijski“ svet uništava snažna antropocentričnost koja zaboravlja da evolucija nije trka u kojoj je čovek pobedio.

Sa druge strane „kazane“ ali nikada „prikazane“ Išigurove priče stoji polje transhumanizma, tačnije korišćenje genetskog inženjeringa i biotehnološko poboljšanje ljudskih bića, u romanu označeno terminom „podizanje“ („lifting“). Umesto predstavljanja ključnih pojedinosti procesa „podizanja“ i njegovog efekta na pojedince i društvo u celini, „podizanje“ nam se ukazalo gotovo kao neproverena vakcina koja mnogima donosi „veću šansu za uspeh“, a nekima slabost organizma i neželjene reakcije koje mogu završiti fatalno. Ostali smo uskraćeni za benefite biotehnološkog poboljšanja, ali isto tako i za njegove nuspojave, pošto imamo samo slutnju da Džozini zdravstveni problemi mogu imati veze sa tim, baš kao i smrt njene starije sestre.

Previše je toga u Išigurovoj „distopiji“ ostavljeno za domaštavanje. Mada autoru ovo nije prvi put da piše o deci, postavlja se pitanje da li je roman Klara i sunce, intencionalno ili ne, pisan za decu, naročito ako imamo u vidu da didaktičnost neretko vezuje ruke imaginaciji. Nakon strpljivog građenja narativa u prva dva poglavlja, sledi tipičan išigurovski saspens koji pak više izaziva zbunjenost nego napetost pred gomilanjem narativnih ćorsokaka. Na primer, uvođenje Džozinog oca kako bi se ukazalo na prekarske odnose i nemogućnost utopije u uslovima komune ili uvođenje lika iz prošlosti Rikove majke i njeno ponižavanje kako bi sinu obezbedila odlazak na koledž, koje autor koristi da iznova naglasi klasnu nejednakost u „bliskoj budućnosti”. Klara u jednom trenutku postaje statična kao pripovedna instanca i pretvara se u piščevu marionetu – nemog svedoka razgovora koji se nižu tokom celog romana, nemaskirano saopštavajući autorove ideje.

Postavljaju se naglas etička pitanja onda kada je više nego jasno u kom pravcu ide razgovor (uporediti Rikov razgovor o novom planu za dronove i Frenzenovu epizodu iz Korekcija sa hobijem Gerijevog sina Kejleba), potcenjuju se čitaoci i njihove interpretativne sposobnosti sugestivnim dijalozima i napadnim rezonerom (simbolička komunikacija posredstvom crteža između Rika i Džozi morala je biti objašnjena Klarinim i Rikovim sumiranjem; čovekova suština je verbalizovana istina jednog androida itd.)

Roman Klara i sunce najuspešniji je upravo kada nam se ukazuje kroz nespretne Džozine crteže očnih duplja, kroz variranje motiva prozora (u širokom rasponu od izloga, preko prozora prekrivenog zavesom u Džozinoj sobi, do onog malog na koledžu koji je previsoko da bi imao funkciju) ili motiv svetlosti koji osim što etimološki emanira iz Klarinog imena, ukazuje na ljupki paradoks po kojem Klara može da se zagleda u sunčevu svetlost a da ne oslepi, ali joj smetaju snažna neonska osvetljenja po kancelarijama.

Išigurova „bliska budućnost“ je mnogo pre kritika neoliberalno-kapitalističkog insistiranja na progresu po cenu otuđenja, nego što je naučna-fantastika.

Išiguro nam ponovo donosi egocentričnu neoliberalnu doktrinu već u dečijem svetu, jer deca su ta koja biraju (veštačke) prijatelje u izlozima i „obećavaju nešto što često ne ispune”. Deca na žurki razmatraju bacanje robota, osmišljavaju dronove i igraju igrice „na pravougaoniku gde likovi neprekidno ginu u saobraćajnim nesrećama“, braneći se rečima: „igra je naprosto tako napravljena“. Ukazivanje na moralne dileme, reakcionarno ponašanje i odricanje od odgovornosti za kolektivna posrnuća u romanu su podvučeni crvenom olovkom, zbog čega povremeno simbolički potentne scene potpuno gube snagu.

Likovi u romanu su podeljeni na sentimentalne tehnofobe i progresivne tehnofile, i ova binarna postavka je u osnovi mnogih dijaloških sukoba. Njihov odnos prema prošlosti ili budućnosti je naglašen, pa tako Krisi (Džozina majka) izgovara Klari da je sigurno lepo „kada se ne osvrćeš neprestano na prošlost“, za razliku od Klarinog oca koga prekarska prošlost definiše i koji svojoj ćerki tepa najorganskije moguće „moja omiljena divlja životinjice“, kao i Rika koji gleda stare filmove sa majkom i ne želi da se Džozi menja i unapređuje.

Pomalo uznemirujuća je činjenica da nam se ovaj književni tekst predstavlja kao budućnost – koja upozorava na stara modernistička pitanja o suštini ljudskosti, kao i pitanja o neophodnosti čoveka u svetu koji sve više pripada mašinama – jer stvara lažni utisak da na taj tehnoprogres i dalje možemo da utičemo voljnim odricanjem od tehnologije, tj. oflajn režimom.

Međutim, da ovaj prikaz romana ne bi skliznuo u pisanje traktata o savremenom čoveku kao drugostepenom androidu, zaustavimo se na tezi da je Išigurova „bliska budućnost“ mnogo pre kritika neoliberalno-kapitalističkog insistiranja na progresu po cenu otuđenja, nego što je naučna-fantastika. Na primer, Rikov projekat za koledž u kojem je zamislio da ptičija eskadrila dronova kontroliše stanovništvo prilično je anahron jer: 1) u stvarnosti se u Kini već razmatra čipovanje odnosno kontrola i bodovanje ljudskog ponašanja; 2) u kontekstu samog romana „lifting“ daje više nego dovoljno prostora da se kontrola vrši efikasnije, bez eksternih kamera.  

I mada kritika treba da bude usmerena pre svega na ono što tekst nudi i što jeste, a ne na ono što je propustio da bude, ipak je važno naglasiti da se celokupno čitalačko iskustvo bazira na verbalizaciji važnih ideja i pitanja, odnosno dijalozi su nosioci celokupne ontološke, epistemološke i etičke težine teksta. Tako oblikovan tekst zanemaruje motivaciju za postupke svojih junaka, pa stoga ne čudi što Džozi gotovo proročki u prvom susretu sa Klarom pominje poziciju sunca o kojoj Klara danima razmišlja. Išiguro nijednog trenutka ne nudi nadražaj čulnoj mašti, niti pokušava svojom fikcijom i androidima da nadiđe iskustvo čoveka (npr. nikakav Džoni Dep ne upisuje svoju svest u Guglovu džinovsku bazu podataka – Transcendence).

Ova knjiga nije o robotima, o posthumanom stanju, nego o snazi vere u onostrano. Klara nam se predstavlja prvenstveno kao paradigma iracionalnog i religioznog, uprkos svim ironičnim postavkama, antropološkom pesimizmu i pokušaju ekološke emancipacije. Inače, kako drugačije da tumačimo to što uspeva da izleči Džozi uz pomoć „sunčeve blagodeti“? [malko krindž, zar ne?]

Pročitajte i Nobelovo predavanje Kazua Išigura, kao i intervju koji je dao u vezi sa svojim stvaralaštvom.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: