Zašto je Hana Arent važna: Vraćanje “Izvorima totalitarizma” (I deo) Filozofkinja Hana Arent i njeno kapitalno delo "Izvori totalitarizma" i dalje su aktuleni, usled savremenih geopolitičkih previranja, te se vredi podsetiti se.

Zapanjujuća izjava koju je Donald Tramp dao na predizbornom skupu u Ajovi januara 2016. godine čini se suštinskim trenutkom u njegovom neočekivanom usponu do vlasti: ,,Mogao bih stajati nasred Pete avenije i ubiti nekoga,’’ rekao je, ,,i ne bih izgubio glasače.’’ Govoreći kako bi mogao počiniti ubistvo usred belog dana i ostati popularan, Tramp je otišao dalje od izvlačenja logičkog zaključka iz anketa koje su ukazivale na to da njegove pristalice pokazuju nezabeleženu lojalnost. Shvatio je da nije učesnik političke kampanje, već predvodnik masovnog pokreta. I, što je najvažnije, shvatio je nešto što njegovi kritičari i dalje ne razumeju: suštinsku prirodu lojalnosti unutar njih.

Masovni pokreti, kako Hana Arent piše u svojoj knjizi Izvori totalitarizma iz 1951. godine, jedni su od ključnih elemenata totalitarizma. Arent ne kaže da su svi masovni pokreti totalitarni; uzeti tvrdnju predsednika Trampa da je glasnogovornik pokreta za ozbiljno ne znači tvrditi da je on totalitarni vođa ili da predvodi totalitarni pokret. On nije organizovao teror, koncentracione logore, nasumična hapšenja, tajnu policiju i partijski aparat koji se uzdiže iznad države, sve bitna svojstva kojima  je Arent opisivala totalitarizam na vlasti.

Masovne deportacije imigranata bez papira – koliko god bile odvratne – nisu isto što i denaturalizacija, zatvaranje i deportacija građana. Zdrav razum nalaže da ne odstupimo od realnosti i zamislimo da Sjedinjene Države proživljavaju totalitarizam.

Jednako je neodgovorno, međutim, ignorisati bitne sličnosti koje predsednikov samoproklamovani pokret deli sa totalitarizmom. Predsednik Tramp je u više navrata tvrdio da void “pokret kakav svet još nije video”. On je pokazao spremnost da istakne svoju, ličnu kontrolu nad stvarnošću, i pozicionirao sebe kao janusoliku[1] figuru koja može predstavljati jednu verziju realnosti svojim sledbenicima, a drugu spoljnem svetu. Sve su ovo karakteristike koje Arent pripisuje predvodnicima totalitarnih pokreta.

Uvek postoji iskušenje da se racionalizuje ono što se dešava u politici, recimo: sve se ovo već dogodilo. U svakom od nas postoji glas koji podilazi zdravom razumu i govori nam kako je Tramp, jednostavno, samo jedan od primera američkog populizma. Taj glas je verovatno u pravu. Ali trebalo bi zazirati od takvih glasova, upozorava Arent, jer “put ka potpunoj dominaciji void preko mnogih prelaznih faza za koje možemo naći brojne analogije i presedane.”

 

I

Arent razumevanje porekla totalitarizma otpočinje svojim uvidom da su masovni pokreti osnovani na “atomiziranim, izolovanim pojedincima”. Usamljeni ljudi koje Arent vidi kao sledbenike pokreta nisu nužno siromašni ili iz nižih klasa. Oni su “neutralni, politički nezainteresovani ljudi koji se nikada ne pridruže partiji i koji retko idu na izbore.” Oni nisu neinteligentni i retko su motivisani vlastitim interesima. Arent piše kako je Hajnrih Himler razumeo ove izolovane pojedince kada je rekao da “nisu zainteresovani za ‘svakodnevne probleme’ već samo ‘za ideološka pitanja od decenijskog i vekovnog značaja, na način da čovek […] zna da radi za veliki cilj, koji se dešava tek jednom u dve hiljade godina.” Pristalice pokreta nisu motivisane materijalnim interesima. Oni su “opsednuti željom da pobegnu od stvarnosti, jer ne mogu više da podnose slučajne, nerazumljive aspekte svog suštinskog beskućništva.”

Sa uništenjem realnosti, pokreti cvetaju. Zbog toga što nas stvarni svet  suočava sa izazovima i preprekama, realnost je neizvesna, zbrkana i uznemirujuća. Oni rade na stvaranju alternativne realnosti koja pristalicama nudi stabilno i osnažujuće mesto u svetu. Usred ekonomske dislokacije i gubitka stabilnih identiteta,  nacističko obećanje arijevske superiornosti je stabilišuće. Staljin je razumeo da će ljudi lako prevideti laži i masovna ubistva ako je to u njihovom interesu. Pokreti, iznad svega, obećavaju doslednost. Oni “prizivaju lažan svet doslednosti koji je više u skadu sa potrebama ljudskog uma od same stvarnosti.”

Simona Vejl[2]  napisala je da je “biti ukorenjen možda najvažnija i najmanje priznata potreba ljudske duše.” Moderno stanje obeskorenjenosti je osnova za iskustvo totalitarizma. Totalitarni pokreti uspevaju kada neukorenjenim ljudima nude ono za čim oni  najviše žude: ideološki dosledan svet koji cilja na velike narative koji daju smisao njihovim životima. Konstantnim ponavljanjem nekolikih ključnih ideja, manipulativni vođa pruža osećaj ukorenjenosti zasnovan na koherentnoj fikciji koja je “konzistentna, razumljiva, i predvidljiva.”

Razlog zbog koga je provera činjenica neefikasna danas – barem u pogledu uveravanja onih koji su pristalice pokreta u nešto – leži u tome što su mobilisani članovi pokreta zbunjeni svetom otpornim na njihove želje, i više vole obećanje o jednom konzistentnom, alternativnom svetu, od realnosti.

Kada Donald Tramp kaže da će izgraditi zid da bi zaštitio naše granice, on ne daje  činjeničnu izjavu o tome kako će stvarni zid zapravo štititi naše granice. On signalizira politički pogrešnu spremnost da Amerika bude postavljena na prvo mesto. Kada kaže da se desila masovna krađa na izborima, ili kada se hvali brojem pristalica na svojoj inauguraciji, on ne govori o stvarnim činjenicama, već insistira na legitimnosti izbora njega kao predsednika. “Ono što ubeđuje mase nisu činjenice, pa ni izmišljene činjenice, već samo konzistentnost sistema čiji su oni navodni deo.”

Predvodnici ovih masovnih totalitarnih pokreta ne moraju da veruju u istinu svojih laži i ideoloških klišea. Suština njihovih izmišljotina nije u tome da se uspostave činjenice, već u tome da se stvori koherentna fiktivna realnost. Ono što pokret zahteva od svojih predvodnika jeste artikulisanje konzistentnog narativa združenog sa sposobnošću da se ukine kapacitet za razlikovanje istine od laži, realnosti i fikcije.

Veština koja odlikuje predsednika Trampa leži u njegovoj “sposobnosti da svaku činjeničnu izjavu pretvori u govor o svrhovitosti” i to je upravo ona veština koju Arent pripisuje eliti unutar totalitarnih pokreta. Tramp raspolaže onim neverovatnim instinktom za one reči, fraze, i insinuacije koje pokretu daju poredak i smisao. On flertuje sa rasizmom, seksizmom, antisemitizmom, i islamofobijom, i čineći tako svojim pristalicama omogućava da izgrade koherentne narative o Americi koju će Tramp uspostaviti u njenoj ponovnoj veličini. Pojavljuje se kao istinoslovac, onaj koji otkriva one skrivene istine o kojima pristojno društvo i elite ne žele da prozbore ni reči. A Tramp se čini kao jedina osoba voljna da govori istinu u zemlji upravo jer su političke elite tako oprezne da nekoga ne uvrede i takvim ga čini upravo njihovo sklanjanja mnogih tema i istina s dnevnog reda.

Tačno je da se danas činjenice proizvode na sve strane. Postoje brojni izveštaji o tome da je Donald Tramp sve Meksikance nazvao kriminalcima i rasistima. Najveći deo novinara zna da to nije ono što je predsednik rekao, međutim, Njujork Tajms uporno štampa ovu vest u novinskim člancima. Isti je način na koji ljudi govore o Trampovoj Zabrani za muslimane znajući da se predsednički izvršni nalog nije isključivo odnosio na muslimane. Široko je uvrežena tvrdnja prema kojoj je predsednik antisemitski nastrojen, ali postoji malo dokaza koji bi podržali takav zaključak. Oni koji ponavljaju reči za koje znaju da su lažne veruju u to da njihovo razumevanj izražava dublju istinu, prema kojoj je predsednik Tramp islamofobičan i ksenofobičan. Berni Senders je takođe ustanovio pokret usamljenih i neukorenjenih kosmopolita, među kojima je bilo mnogo onih koji su težili da uguše pobune ili kazne devijacije u odnosu na ideološku centriranost pokreta. Opozicija ima svojstva stvarnosnoporičućeg pokreta jednako koliko i pokret predvođen predsednikom Trampom.

Postoji, ipak, bitna razlika između falsifikata koji dolaze od strane predsednika Trampa i onih koji dolaze od strane njegovih kritičara. Ni ljudi koji daju podršku Berniju Sandersu, ni Trampovi kritičari nisu se oslobodili realnosti na način koji je do te mere radikalan, poput Trampovog. Ti ljudi nastavljaju da priznaju pretpostavku prema kojoj postoji nepristrasna istina. Kada im se objasni da falsifikuju činjeničnosti, obuzdani su. Mogu nastaviti sa svojim ne-istinama, ubeđeni u to da su njihove fikcije od veće pomoći od činjenica, mogu više vrednovati život u vlastitim mehurićima spram realnosti koja pretpostavlja stvarno neslaganje. Ali oni, dok preteruju ili krive istinu, znaju da su licemeri, i dalje je moguće učiniti da se osećaju neprijatno i posramljeno. Njujork Tajms i mejnstrim mediji makar još uvek veruju u ideal istine.

Predsednik Tramp, sa druge strane, nikada neće priznati da je pogrešio, i nikada neće priznati faktualnu pogrešku, na način koji izaziva pitanje postojanja ma kakve autoritativne stvarnosti. Čak i nakon što se konačno složio sa tim da je predsednik Obama rođen u Sjedinjenim Državama ili kada se odrekao Dejvida Djuka[3], nije se izvinjavao i nije priznao svoje greške. I u insistiranju na svojoj sposobnosti da uspostavi faktualnu stvarnost, on profesionalnoj klasi novinara, vladinih zvaničnika, ličnosti iz javnog života i Amerikancima koji su jednostavno okrenuti realnosti poriče autoritet. Predsednikovo poricanje realnosti predstavlja neku vrstu samoubeđujuće, samoosnažujuće tvrdnje da je on u svojoj glasnogovorničkoj ulozi dovoljno moćan da toj stvarnosti može umaći.

Svi pokreti služe se propagandom ne bi li poduprli svoje fikcionalne realnosti. Ali totalitarni pokreti, kako piše Arent, prevazilaze propagandu i prigrljuju nasilje.
Svi pokreti koriste propagandu da podupru svoje fiktivne realnosti. Tvrditi da je Moskovski metro jedini na svetu predstavlja laž, “boljševici nisu zadobili toliku moć da unište sve ostale.” I izrečena tvrdnja da Jevreji moraju biti eliminisani jer su uzrok sveg zla na ovom svetu može se ispostaviti za istinitu jedino ako se upustimo u ubijanje tih Jevreja. Reći da “nijedan čovek po imenu Trocki nikada nije bio na čelu Crvene armije” zahteva moć, a ne samo propagandu. Moć totalitarne vlasti jeste u zadobijanju i aktualizovanju upravo moći da se laž pretvori u istinsku realnost. Totalitarni pokreti nemaju za cilj da diskredituju određene činjenice. Oni teže da stvore “ekstremni prezir prema činjenicama kao takvim, jer, prema njihovom mišljenju, činjenica u celosti zavisi od moći čoveka koji je može proizvesti.”

Te totališuće tvrdnje koje “prilagođavaju stvarnost njihovim lažima” predstavljaju upravo onaj kapacitet koji Arent  nalazi u totalitarnim pokretima pre nego što zapravo steknu moć da to i učine.  “Idealni subjekti totalitarne vladavine nisu ubeđeni nacista ili ubeđeni komunista, već ljudi za koje razlika između činjenice i fikcije (tj. realnosti iskustva) i razlika između istine i laži (tj. standarda mišljenja) više ne postoji”. Samo oni koji u potpunosti prihvate cinizam slobodni su da daju svoju bezmernu lojalnost vođi koji obećava da će pripisati neki značaj nesvrhovitosti ljudskog života.

Arent u Izvorima ukazuje na to da su pokreti toliko opasni i da mogu biti centralni elementi totalitarizma jer pružaju psihološke uslove za “ukupnu lojalnost”, upravo vid neupitne lojalnosti kakvom Tramp sa pravom smatra lojalnost svojih najvernijih pristalica. “Takva lojalnost”, piše ona, “može se očekivati samo od potpuno izolovanog ljudskog bića koje, bez ikakvih drugih društvenih veza sa porodicom, prijateljima, drugovima, ili čak pukih poznanika, izvodi smisao imanja mesta za sebe u svetu samo od sopstvenog pripadanja pokretu.”

 

II

Prodaja Izvora totalitarizma vrtoglavo je porasla od izbora Donalda Trampa za predsednika, skočivši u jednom trenutku 16 puta. I Hana Arent Centar, koji sam osnovao i kojim rukovodim, imao je korist od toga, i to u vidu preko stotinu novih članstava i udvostručavanja čitalačke onlajn grupe. Pisci i komentatori često su na stranicama Njujork Tajmsa, AtlantikaThe New York Review of Books ukazivali na ovo remek-delo od 500 stranica. Ali čemu nas knjiga Hane Arent može naučiti danas?

Izvori totalitarizma
podsećaju nas na stravičnu realnosti i istorijski jedinstvenu prirodu totalitarnih vladanja u nacističkoj Nemačkoj i Staljinovom Sovjetskom Savezu. Istorija je iskusila tiranske režime. Fašizam je predstavljao varijantu tiranije u meri u kojoj je težio da preuzme državu. Ali totalitarizam, kao rastući pokret  koji je ciljao na svetsku dominaciju, bio je potpun nov.  Bio je tesno povezan sa globalnim aspiracijama imperijalizma i bio bi nemoguć bez pojave ideološkog rasizma koji je mogao da opravda masovne denaturalizacije, masovne deportacije i masovna ubistva. Nikada pre, kako Arent tvrdi, nije postojao oblik vladavine koji je tako otvoreno nastojao da uništi dostojanstvo svog naroda.

Totalitarna vladavina jedinstvena je u nastojanju da “ubije pravno lice u čoveku” proizvoljnim hapšenjima, da “ubije […] moralni lik u čoveku” ubijajući ga iza bodljikave žice i lišavajući ga smislene smrti, i da zatre “jedinstvenost ljudskog lika” transformišući ga u životinju. Za razliku od prethodnih autoritarnih režima, dvadesetovekovni totalitarizam ima logički zahtevnije aspiracije: uspostaviti “sistem unutar koga su ljudi izlišni.” Totalitarizam otpočinje i završava se shvatanjem prema kojem “totalna moć može biti postignuta i očuvana samo u svetu uslovljenih refleksa, među marionetama bez i najmanjeg traga spontanosti.” Cilj nije u tome da se jednostavno vlada ljudima, već da se ljudima vlada iznutra. U najkraćem, totalitarizam pretenduje na “totalnu dominaciju” ljudskom populacijom.

Na putu ka potpunoj dominaciji, teror je suština totalitarne vladavine. “Teror je zakonomernost, ako je zakon kretanja neke nadljudske sile, Prirode ili Istorije.” Sovjetski Savez služio se terorom kako bi aktualizovao Marksov istorijski materijalizam. Nacisti su koristili teror kako bi u društveni prostor uveli darvinističku ideju opstanka najsposobnijih. Teror uništava prostore između ljudi i sabija ih u jedinstvenu masu ideološki unifikovanih bića u mahnitom htenju da ostvare naučno potvrđen istorijski ili rasni zakon. Otud je teror “realizacija zakona kretanja, a njegov glavni cilj omogućavanje sili prirode ili istorije da slobodno jurca kroz čovečanstvo, neometena ma kakvim spontanim ljudskim delovanjem.”

U sistemu terora, koncentracioni i logori za istrebljenje nisu tek slučajna pojava, već logički ishod sistema koji insistira na zatiranju ljudske slobode i ljudske spontanosti. Arent  iznova i iznova naglašava da su koncentracioni logori bili beskorisni iz utilitarne perspektive. Nacisti i boljševici mogli su daleko jednostavnije ubijati zatvorenike i nepoželjne u poljima ili selima. Logori su bili skupi i značili su osipanje ljudstva.  Ali ono što su logori omogućavali bili su obuka i eksperimentisanje sa onim što apsolutni teror i neuhvatljivi teror mogu postići: poricanje stvarnosti i slamanje ljudskog duha.

Danas je uobičajeno stavljati sve raznolike vrste logora, zasnivanih od strane totalitarnih i predtotalitarnih režima, u isti koš. Ali Arent razlikuje najmanje tri tipa logora. Izbeglički kampovi, u upotrebi kako u totalitarnim tako i u netotalitarnim državama, jednostavno deluju kako bi učinili “nepoželjne elemente svih vrsta: izbeglice, lica bez državljanstva, asocijalne i nezaposlene” nevidljivim i držali ih dalje od pogleda. Radni logori, na način na koji su organizovani u Sovjetskom Savezu, kombinovali su zanemarivanje sa haosom prinudnog rada kako bi stvorili čistilište, kapiju pakla. Logori za istrebljenje, konačno, koje su nacisti doveli do savršenstva, težili su ne samo fizičkom istrebljenju, već i umanjivanju života do mere “najveće moguće muke”, otvorili su kapiju tog pakla. Prema Arent, sva tri tipa logora dele jedan zajednički cilj: “ljudske mase zapečaćene su unutar njih i tretirane kao da više ne postoje, kao da ono što im se desilo više nikoga ne interesuje, kao da su već mrtvi.” Suština ovih kampova je u tome da se prouzrokuje teror koji “nameće zaborav.”

Nametnuti zaborav nije neuobičajeno iskustvo u današnjem svetu. Danas postoji više od 21 miliona izbeglica, od kojih velika većina živi u privremenim ili kvazi-stalnim izbegličkim kampovima. Stanovnici ovih kampova su sve više nevidljivi i suvišni ljudi koji postoje nasuprot principu “jednakosti pred zakonom”. Dok su, sa jedne strane, ovi kampovi opasnost samo za izbeglice i ljude bez državljanstva, sa druge strane oni služe kao opasan model za način na koji je moguće nositi se sa problematičnim i suvišnim građanima. Kako Arent  piše:

Što je jasnija nesposobnosti [jedne države] da tretira bezdomne ljude kao pravna lica i što se dalje policijskim dekretima proteže samovoljna vladavina, državama postaje teže da se odupru iskušenju da uskrate pravni status svim građanima i vladaju njima omnipotentnom policijom.

Uspon gotovo neometanog nadzora od strane vlasti jedan je ekstreman primer onoga šta bi omnipotentna policija mogla značiti. Takva je i činjenica koja govori o masovnim utamničavanjima u Sjedinjenim Državama, gde se više od jednog na stotinu odraslih građana nalazi u zatvoru, gde se jedan od trideset jednog Amerikanca nalazi pod kontrolom kazneno-popravnog sistema, i gde će jedan od šest Afroamerikanaca  provesti neko vreme iza rešetaka. Ovi zatvori i kampovi nisu totalitarni, ali oni normalizuju  nametnuti zaborav za koji Arent  tvrdi da je činilac totalne dominacije.

Tekst: Rodžer Berkovic
Prevod: Jelena Nidžović
Izvor: lareviewofbooks.org

[1] Janus, rimsko božanstvo sa dva lica.
[2] Simona Vejl (1909-1943), francuska filozofkinja, politički aktivista i hrišćanski mistik.
[3] Bivši vođa KKK.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu