Tessa iz porodice d’Urberville: Slučaj Angela Clarea

SHARE:

slucaj angela

Ivana Rogar
Tessa iz porodice d’Urberville: Slučaj Angela Clarea

Kad književni kritičari i entuzijasti sastavljaju one poznate popise omiljenih, najčudnijih, najsmješnijih ili najomraženijih književnih likova, u potonju skupinu često ubacuju Aleca d’Urbervillea, samoživog bogataša iz romana Thomasa Hardyja, Tessa iz porodice d’Urberville. Alec je naizgled bez emocija i savjesti, površan je i sebičan tip kojemu je najvažnije zadovoljiti vlastite potrebe. U pogledu finoće duha i tankoćutnosti, posve je deficitaran i nijedna žena koja želi nekakav dublji odnos ne bi se usrećila s njim. Kad se sagledaju njegovi postupci i Hardyjevi komentari, čini se sasvim opravdano što se u kritikama i teorijskim analizama toliko često spominje u negativnom kontekstu. On salijeće mladu, neiskusnu Tessu premda s njom nema ozbiljnijih namjera; namjerno se s njom gubi u šumi da bi je iskoristio; prebacuje odgovornost na Tessu za seksualnu provokaciju; nudi novčanu pomoć Tessinoj obitelji u zamjenu da mu Tessa bude ljubavnica; uvjerava Tessu da ju je njen muž zauvijek napustio iako to zapravo ne zna. Kad se svemu doda Tessin vidljiv animozitet prema njemu, Alec nema šanse nego biti obilježen kao jedan od krajnje antipatičnih književnih likova, u rangu Goneril i Regan, Fagina i Grge Čokolina.

Alecu zasigurno ne pomaže ni popularno tumačenje prizora u kojem s Tessom zaluta u šumi. Navodno, Alec tada siluje Tessu. Premda su mu mnogi skloni, takvo je čitanje vrlo problematično jer Hardy ne daje čak ni implicitne naznake da je riječ o silovanju. Zalutavši u šumi, Alec ostavlja Tessu da bi tobože pronašao put, a kad ona zaspi, vraća se i liježe uz nju. Da je došlo do spolnog odnosa, Hardy daje do znanja komentarom: „Zašto je to lijepo žensko tkivo, nježno poput paučine i gotovo bijelo kao snijeg, moralo dobiti tako ružan uzorak…?“ Iz Hardyjeva komentara jasno je i da on taj odnos smatra odbojnim zbog toga što je Tessa toliko vrednija osoba od Aleca. Međutim, u čitavom prizoru nema nikakvih naznaka nasilja ni prinude. Tumači se kod argumentacije silovanja zapravo oslanjaju na Tessino prethodno odbijanje Alecova udvaranja i odbacuju mogućnost da je Tessa pristala na seks premda ona to sama priznaje napuštajući Alecov posjed: „…da te još volim, ne bih se toliko prezirala zbog svoje slabosti! Nakratko si me zatravio i to je bilo sve.”

slucaj angela1

Tomas Hardi (1840-1928)

Antipod površnom i besprizornom Alecu je Tessin izabranik Angel Clare, obrazovan i produhovljen sin svećenika koji Tessi priča o mitovima i knjigama. Angelovi osjećaji prema njoj su iskreni, a on je uviđavan, pristojan i dobronamjeran. Ne bavi se prizemnim stvarima, ne popušta prizemnim porivima te je, kao što mu sugerira ime, anđeoski čist. Angelom se književna kritika uglavnom ne bavi, nego se uglavnom usmjerava na Alecovo iskorištavanje koje naposljetku dovodi do Tessine nesretne sudbine. Međutim, ako razmislimo o težini postupaka likova, shvatit ćemo da je upravo anđeoski Angel, koji prosi i ženi Tessu, taj koji joj čini najveću nepravdu. Kad joj nakon vjenčanja prizna da je davno imao aferu s jednom ženom, on moli Tessu za oprost. Tessa mu oprašta i priznaje da je sama imala odnos s drugim muškarcem i da je rodila dijete koje je umrlo. Angel odjednom prestaje biti uviđavan, nesebičan i plemenit, i postaje upravo onakav kakvim proglašavamo Aleca. Zapanji se čuvši Tessino priznanje i odluči otići sam na godinu dana u Brazil nakon čega će se možda vratiti. On odbacuje svoju ženu jer ne može podnijeti da je bila s drugim čovjekom i još mu rodila dijete. Tessa, dakle, ipak nije dovoljno čista za njega, Clarea. Štoviše, lošija je od njega pa je tako i tretira. Tu Angel Clare pokazuje pravo lice kojeg možda ni Hardy nije bio svjestan. S druge strane, kad Alec ponovno susretne Tessu, ne razmišljajući, on je traži da se uda za njega. Tom površnom balvanu nije važno što Tessa više nije djevica i je li možda u međuvremenu imala odnose s drugim muškarcem. Ne mjeri Tessinu vrijednost prema tim podacima i ne opterećuje se licemjernim moralom kakav je Tessi u lice sasuo produhovljeni Angel Clare.

U svemu tome treba uzeti u obzir da je Hardyjev roman objavljen 1891., u kasnom viktorijanskom dobu opterećenom moralizatorskim potiskivanjem seksualnosti i uzdizanjem braka. Roman je po izlasku dio kritike dočekao na nož zbog poigravanja društvenim normama i zbog senzualnih prizora, poput onog u kojem Alec Tessu hrani trešnjama. No koliko god bio ispred svog vremena, Hardy je bio i dijete tog doba; premda je očito da je za njega Tessa oličenje vrline i karakterne snage, također se osjeća njegov stav da je Tessa pogriješila podavši se Alecu. Budući da je to bilo zbog neznanja i nevinosti, autor tome pristupa kao nečemu što treba oprostiti. Tupavi Alec ide još dalje i pokazuje da se nema što opraštati, da Tessa nije počinila nikakav grijeh te joj nudi da mu bude supruga.

Tijekom romana Angel dolazi k pameti i vraća se Tessi, ali da bi uopće došao u to stanje svijesti, potrebna mu je godina dana i mišljenje drugih ljudi. Angel na kraju ostaje junak kojem smo skloni isključivo zato što ga Tessa bezgranično voli. Međutim, njegov lik je itekako sebičan, zadrt, zadojen viktorijanskim moralom koji bi trebao nadići pa kad bismo ponovno sastavljali popis, Angel bio glatko odnio titulu najvećeg seronje u zapadnoj književnosti. Alec je, s druge strane, taj koji odbacuje licemjerni moral i nudi Tessi brak bez obzira što bi društvo moglo pričati. Nije opčinjen idejom ženske tjelesne „čistoće“ kao preduvjetom za službeni život udvoje. Ispada da su u tom romanu oni produhovljeni i plemeniti zapravo sitne duše dok su samoživi jebivjetri oni koji razumiju gdje je prava vrijednost.

ivana rogar, kartica1