Što ćemo s Hemingwayjem? Ako smo se tako etički pozicionirali da odobravamo čitanje ksenofobnih, imperijalističkih i seksističkih autora ako svoja nazadna shvaćanja ne unose u literaturu, jer, autor je, naposljetku mrtav,  što učiniti s djelima koja ipak zagovaraju mržnju, koja sadrže ta ksenofobna, imperijalistička i seksistička stajališta?

U adolescentskoj dobi, pa i kasnije, mnogi od nas bili su podložni iluziji moralne veličine umjetnika. Ljudi su skloni misliti da su veliki pisci i umjetnici općenito bili prosvijetljeni, osviješteni, obdarenim posebnim uvidom u socijalno-etičke probleme i napose pitanja same ontologije. Umjetnik je onaj koji hvata bit. Kako bi mogli stvoriti djela tolike stetske vrijednosti i osobite moralne snage da nisu bili izuzetne osobe? U nekom trenutku životnog puta ipak shvatimo da stvari nisu baš idealne i da je mnogo pisaca (i umjetnika) u stvarnom životu bilo daleko od moralnog ideala, da su poputprosječnog čovjeka vodili živote prošarane manama, sitničavostima, uskogrudnostima. Umjetnička nadarenost ipak nije nužno povezana s uzoritim ponašanjem i razmišljanjem. Počnemo li od običnih mana, sjetit ćemo se da su Dylan Thomas i E.A. Poe bili kronični alkoholičari koje je piće odvelo u preranu smrt.  Kingsley Amis je pak bio serijski preljubnik zbog čega mu je supruga jednom prilikom na plaži kremom za sunčanje na leđima napisala „Debeli Englez: Jebem sve“. Tu je zatim odluka Arthura Millera da sina s Downovim sindromom spremi u bolnicu i prekine svaki kontakt s njim. Završimo spominjući  svesrdnu potporu fašizmu kojom se mogu pohvaliti književne veličine poput Célinea i Pounda.

Možemo se, naravno, zapitati što je bilo tim autorima koji su bili toliko lucidni i pronicljivi, sposobni za takve uzlete duha, a s druge strane se ponekad valjali u blatu kao zadrigli krmci. Zapitati se, zaključiti da ipak nisu bili savršeni i nastaviti ih čitati. Jer djela prema kojima su ti autori danas poznati (uglavnom) ne sadrže nehumana ili destruktivna stajališta koja su (ne)svjesno zagovarali u svakodnevnom životu. Ona koja sadrže, poput Célineovih kasnijih romana, više se ne tiskaju.

Ako smo se tako etički pozicionirali da odobravamo čitanje ksenofobnih, imperijalističkih i seksističkih autora ako svoja nazadna shvaćanja ne unose u literaturu, jer, autor je, naposljetku mrtav,  što učiniti s djelima koja ipak zagovaraju mržnju, koja sadrže ta ksenofobna, imperijalistička i seksistička stajališta? Automatska reakcija trebala bi biti: valja ih odbaciti, ne čitati ih. Međutim, pravi problem nastaje kad oni koje treba odbaciti ispadnu najveći svjetski pisci, pripadnici kanona, autori koji su svima uzor? Što, na primjer, učiniti s pričom Ernesta Hemingwayja „The Mother of a Queen“?

Hemingway koji je bio vozač ambulantnih kola u Prvom svjetskom ratu i izvjestitelj s fronte u Španjolskom građanskom ratu na strani ljevice, Hemingway koji je napisao možda najljepše antiratne retke u  Zbogom oružje:  „Uvijek sam se sramio riječi svet, slavan i žrtva i izraza nećeš umrijeti uzalud. Već dugo smo ih slušali, katkad stojeći na kiši… i čitali na reklamnim panoima, i nisam vidio ništa sveto, a stvari ovjenčane slavom u sebi nisu imale ništa slavno dok su žrtve bile kao obori za stoku u Chicagu kad se meso ne bi prodalo .” Kako tretirati opisanog nobelovca pročitavši navedenu priču koja tematizira odnos toreadora homoseksualca i njegova menadžera?

Priča je vrlo kratka, ali teksta je sasvim dovoljno da čitatelj osjeti kakvo mišljenje autor ima prema homoseksualnoj populaciji. Menadžer priča kako je nekoliko puta govorio prijatelju i toreadoru Pacu da otplati parcelu na kojoj mu je bila pokopana majka. Paco ga uvjerava da će riješiti stvar, no unatoč višestrukim opomenama, Paco naposljetku ne odvoji novac, kojeg ima i previše, pa mu majku ekshumiraju i bace u zajedničku grobnicu za siromahe. Kad ga uznemireni menadžer upita zašto nije platio bijednu cifru, Paco odgovara kao da mu je u glavi propuh: “Sad mi je mnogo draža. Ne moram više razmišljati o tome da je pokopana na jednom mjestu i biti tužan. Sad je posvuda oko mene, poput ptica i cvijeća. Uvijek će biti sa mnom.”Priča nastavlja pratiti Pacoovo neodgovorno i bezdušno ponašanje da bi završila tako što toreador ni menadžeru ne želi isplatiti zarađeni novac.  Da se nekom naivčini ne bi učinilo kako je puki slučaj što je Paco istovremeno iskvaren i homoseksualac, Hemingway se pobrinuo eksplicitnim komentarima: “Eto vam pedera. Ne možeš doprijeti do njih. Ništa, ništa ne dopire do njih. Troše novac na sebe, na taštinu, ali nikad ne plaćaju. Pokušajte natjerati nekog od njih da vam plati. Rekao sam mu što mislim o njemu upravo na Gran Viji, pred trojicom prijatelja, ali kad me sretne, on mi se svejedno obraća kao da smo prijatelji. Kakva je to krv od koje je sačinjen takav čovjek?”

Što bismo trebali učiniti kad naiđemo na šovinistički, ksenofoban, seksistički ili homofoban tekst književnog velikana? “The Mother of a Queen” se danas najnormalnije tiska u izdanjima Hemingwayjevih djela bez popratnih komentara kao da je riječ o još jednoj njegovoj priči, ni po čemu drukčijoj od ostalih i koju se tim činom smješta u kanon uz “Snjegove Kilimandžara” i “Ubojice”. Ne bi li takve pojave  valjalo ukloniti, zauvijek ih spremiti u ladicu da ostanu samo kao podsjetnik na piščevu nesavršenost? Ili bi to značilo da prikrivamo njegovu zadrtost i prikazujemo ga u lažnom svjetlu? Kamo s tom pričom? Jedno je sasvim sigurno, da ju je tko napisao danas, ne bi se dobro proveo.

Tekst: Ivana Rogar

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: