Preminula nobelovka Nadin Gordimer

Južnoafrička spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost Nadin Gordimer umrla je u 91. godini. Slavna književnica, kako prenosi Rojters, koja je dugo bila aktivna u pokretu za ukidanje rasističke segregacije, aparthejda, u Južnoj Africi, preminula je u nedelju u svom domu, u Johanesburgu.

Nadin Gordimer rođena je 1923. u prodici jevrejskih imigranata iz Litvanije. Još kao tinejdžerka razvila je sklonost prema pisanju, a sa 15 godina joj je objavljena prva priča u lokalnim novinama. Za vreme studija, a i kasnije, objavljivala je pripovetke, a od 1951. postala je redovni saradnik uglednog američkog časopisa „Njujorker”. Počela je da se zanima za politiku posle Šarpvilskog masakra 1960. godine i ubrzo je postala jedan od žestokih kritičara aparthejda. Nobelovu nagradu za književnost osvojila je 1991. godine, a Bukerovu nagradu dobila je 1974. godine.

Bila je bliska s advokatskim timom Nelsona Mandele, a neko vreme se čak i priključila Afričkom nacionalnom kongresu i krila njegove vođe od južnoafričke policije.

Nelson Mandela je po oslobođenju, 1990. godine, među prvim ljudima zatražio da vidi Nadin Gordimer. U svojim delima bavila se pitanjima morala i rasizma, posebno u kontekstu aparthejda u Južnoj Africi. Zbog cenzorskih zakona ovog režima bile su zabranjene tri njene knjige, uz antologiju poezije južnoafričkih pisaca, koju je priredila. Nadin Gordimer je reči u svojim pripovetkama i romanima koristila kao politički protest, a zaokupljale su je i teme ljubavi, mržnje i prijateljstva, pod pritiskom rasne segregacije. Kritičari su je smatrali veličanstvenim epskim stvaraocem. Govorila je da joj je jedna od prvih uspomena vezana za posetu pozorištu, u uzrastu od tri godine, da su joj fotografije najveće bogatstvo, da voli Prustovo veliko delo „U potrazi za izgubljenim vremenom”, kao i stvaralaštvo Čehova i Rilkea.

Kod drugih najviše je prezirala rasne i rodne predrasude, među savremenicima najviše je cenila Nelsona Mandelu zbog njegove hrabrosti i inteligencije. Duboko je poštovala kulturu Južne Afrike, njene ljude, kao i njihovu borbu za demokratiju.

Poslednjih godina Nadin Gordimer bila je deo kampanje protiv ejdsa, prikupljajući novac i apelujući na južnoafričku vladu da omogući besplatno lečenje za obolele. Borila se protiv cenzure, podsećajući na to koliko je nezamislivo ponovo je uvoditi kada je toliko ljudi propatilo da bi je ukinulo. Čitavog života pažnju su joj privlačili mislioci koji su se bavili pitanjima raspodele pravde, moći i slobode u društvu i posledica koje ta raspodela ima za pojedince. Volela je da čita dela Amosa Oza, pripadnika izraelskog pokreta za mir, zbog toga što njegova proza preispituje značenja istorijskog i političkog tereta naroda. Cenila je i Nagiba Mahfuza i Činua Ačebea, zbog njihove potrage za skrivenom stranom društva i ljudske prirode.

Na srpski jezik su prevedeni njeni romani: „Priča moga sina” (1990), „Kućni pištolj” (1998) „Slučajni susret” (2001) i „Dođi sebi” (2005). „Umetnički izraz, koji zalazi ispod površine, deo je preobražaja čitavog društva”, smatrala je. Citirala je Kafku kada je objašnjavala smisao pisanja fikcije. Proza je po tome nalik na „sekiru koja razbija zaleđena mora u nama”. Jedan od njenih poslednjih romana „Nikoga da mi se pridruži” govori o ženi advokatu koja zastupa tamnopute vlasnike u zahtevu da povrate svoju zemlju u Južnoj Africi posle aparthejda. Njena junakinja posvetila je život pravdi. Nadin Gordimer isticala je: „Činjenica je da sam rođena i da sam živela u visoko politizovanom društvu, a da je značenje političkog u tom društvu proisteklo iz pojedinačnih života.”

izvor: Politika

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: