Pia Leino: Priče o društvu budućnosti zapravo govore o društvu sadašnjosti Finska autorka Pia Leino u svojim distopijskim romanima progovara o fenomenima rijalitija, društvenih mreža, otuđenosti, ekoloških katastrofa i međuljudskih odnosa, kao teško rešivim ali ne i nepopravljivim problemima.

Pia Leino (Foto: Mikko Rasila)

Pia Leino rođena je 1977. Skoro dve decenije radila je kao novinarka u finskoj novinskoj agenciji STT. Magistrirala je novinarstvo na Univerzitetu u Tampereu 2004 i dve godine studirala kreativno pisanje na renomiranoj helsinškoj akademiji Kriittinen korkeakoulu. Njen prvi roman, Ružna blagajnica (Ruma kassa, 2016), duhovito se bavi rijaliti programima i pritiscima sa kojima se žene suočavaju. Distopijski književni triler Nebesa (2018), smešten u Finsku 2058. godine, nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost. Autorkin treći roman, Prekovremeni rad (Iliaika, 2020), takođe je smešten u blisku budućnost i bavi se pitanjem koje smo svi jednom postavili sebi: kako biste živeli svoj život da znate kada morate umreti? Njena interesovanja uključuju popularnu kulturu, društvene medije i politiku. Živi sa porodicom u Helsinkiju. (Preuzeto sa sajta izdavača.)

Vaš drugi roman, Nebesa, za koji ste osvojili Evropsku nagradu za književnost, kao Književnu nagradu biblioteke Metropoliten, privukao je veliku pažnju čitalaca u Finskoj. Veoma je hvaljen zbog aktuelnih pitanja kojima se bavi, kao i zbog verodostojnog prikazivanja mračne budućnosti. Možete li da nam kažete više o počecima rad na romanu, kako se dogodilo da napišete futuristički roman?

 Želela sam da prikažem atmosferu i svetlost kišnog, ali ipak prelepog Helsinkija u budućnosti. Nakon nekoliko mračnih zima sa veoma malo snega, bila sam zabrinuta zbog klimatskih promena. Moja deca obožavaju sneg, ali shvatam mogućnost da njihova deca možda neće moći da prave zamak od snega. Otpočetka sam znala da će Nebesa biti ljubavna priča, i da će postojati virtuelni raj zvani Nebesa, gde će ljudi moći da rade sve ono što u stvarnosti više ne mogu.Priča se uobličavala dok sam pisala. Više puta sam počinjala priču otpočetka i trebalo mi je pet godina da završim. Svaka verzija je bila bolja od prethodne, ali želela sam da bude savršena. Mislim da danas proizvodimo mnogo nekvalitetnih stvari da je postalo luksuz imati mogućnost da nešto odradiš odlično. Tokom tih pet godina takođe sam radila i kao novinarka, studirala kreativno pisanje i objavila roman – Ružnu blagajnicu – duhovitu parodiju na rijaliti emisije.

Nebesa se često opisuju kao distopijski roman. Tokom poslednjih godina distopijska književnost je sve zastupljenija u Finskoj. Šta mislite, zašto su nam potrebne te knjige? Da li je to oblik socijalne poruke ili možda lični vapaj i zabrinutost za stanje u kom se svet nalazi?

Ne možemo predvideti budućnost jer još uvek ne postoji, tako da priče o društvu budućnosti zapravo govore o društvu sadašnjosti. Distopijska književnost nam pomaže da shvatimo šta da izbegavamo, a šta da negujemo, kao i da postoji više potencijalnih staza koje vode u budućnost. Možda su distopijski romani toliko popularni danas zbog klimatskih promena i drugih problema životne sredine, koji su nas naterali da shvatimo da naše delanje danas ima posledice koje oblikuju budućnost. Nekada smo samo čekali budućnost, ali danas shvatamo da je mi oblikujemo. Možda smo odrasli.

Jedan od najmoćnijih aspekata Nebesa je prikaz apatije širom zemlje: niko ne komunicira ni sa kim, niko nikog ne gleda, deca se ne rađaju, i najkraće razdaljine izgledaju zamorno, a čak i najmanji pokret zahteva izuzetan napor. Da li smatrate da je ovakva apatija prisutna i u današnjem društvu?

Da, delimično. Stopa rađanja opada u mnogim zemljama, u Finskoj takođe, a sve više ljudi se odlučuje na samački život. U mom romanu ljudi provode vreme u virtuelnom raju zvanom Nebo, a mnogi od nas danas provode vreme na društvenim mrežama, Netfliksu i Jutjubu. Jedna od poruka moje knjige jeste da su ljudski odnosi najteža stvar sa kojom treba da se suočimo, ali ipak, stvarni svet je vredan truda. Beg nije rešenje.

Vaš debitantski roman, Ružna blagajnica – satirična priča o rijaliti programima i stereotipnim slikama u društvu – potpuno se razlikuje od romana Nebo kada govorimo o stilu i atmosferi; ipak, na sličan način se suočavaju sa problemima društva. Koje vama lično najbitnije teme pokušavate da obradite kroz pisanje? Da li biste nazvali sene političkim piscem, na neki način?

Studirala sam društvene nauke i veoma me interesuje ponašanje ljudi u grupama. Ružna blagajnica i Nebo su dela različitih žanrova, ali takođe smatram da su slična u nekim delovima. Oba romana imaju uzbudljivu radnju i pokreću značajna pitanja ispod površine. Volim da preispitujem konvencionalne istine. Ružna blagajnica se smeje površnosti našeg društva i našim naporima da je prikrijemo. Govorimo da izgled nije važan, ali naše ponašanje tvrdi suprotno. Takođe, u Nebesima sam pokušala da pronađem nove perspektive. Često me, kao novinara, veoma frustrira usitnjeno znanje. U jednoj vesti kukamo nad sporim ekonomskim rastom, dok u drugoj shvatamo kako prekomerna konzumacija uništava planetu. Društvene mreže nas podstiču da pojednostavljujemo stvari jer prosto nema mesta za komplikovane istine. U romanu ima dovoljno mesta za složenost i on može naterati ljude da razmišljaju izvan konvencionalnih granica.

Kakvi su vaši planovi za budućnost? Šta čitaoci mogu da očekuju?

Narednog proleća će biti objavljen moj novi roman Prekovremeno. Kao i Nebesa, i ovaj roman je smešten u Helsinki 2050. godine, ali je to potpuno drugačija priča o smrti, politici i izborima koje pravimo. Nebesa i Prekovremeno postavljaju drugačija „šta ako“ pitanja, baš kao što i serija Crno ogledalo radi iz epizode u epizodu. Konstantno pišem i planiram nove priče i smatram da je to sjajan način života. Takođe, zadovoljstvo je gledati kako vaše priče pronalaze novu publiku. Prava za Nebesa su prodata u 6 zemalja i zaista je uzbudljivo iščekivati šta će sledeće da se desi.

Na kraju, izmenjena verzija Prustovog upitnika, koju je legendarni francuski novinar Bernard Pivot koristio na kraju svoje emisije o književnosti Apostrofe.

Koja je tvoja omiljena reč?

Kesäsade (prolećna kiša). Nemoguće je izgovoriti tu reč, a ne zamisliti zelenilo i zvež vazduh.

Koju reč najmanje voliš?

Lähtökohtaisesti (teško je prevesti, znači otprilike “u principu”). Mrzim besmislice. Često zvanični jezik ne znači ništa, ali ljudi ga koriste kako drugi ne bi primetili da nemaju šta da kažu.

Šta te pokreće, kreativno, duhovno, emotivno?

Priroda: šume, jezera, svetlo. Predivna arhitektura. Poezija, finski jezik.

Šta te odbija?

Žurba, rokovi, kultura razgovora na Twiteru.

Koja ti je omiljena psovka?

Vittu (obično se prevodi kao “fuck”, ali zapravo znači vulva). Nekada su ljudi verovali da ženske genitalije imaju magičnu moć, a zanimljivo je da je ovo još uvek popularna psovka u Finskoj.

Koji ti je omiljeni zvuk?

Grmljavina i skoro svi zvuci prirode. Moja ćerka kad peva.

Koji zvuk mrziš?

Saobraćaj. Televizija i radio, ukoliko ne želim da ih čujem.

U kojoj bi profesiji volela da se okušaš?

Profesor kreativnog pisanja, scenarista, fotograf.

U kojoj profesiji nikako ne bi volela da se okušaš?

Bilo koji tip vozača.

Ukoliko Raj postoji, šta bi volela da Bog kaže kada stigneš do kapije?

“Ima li pitanja? Mogu da odgovorim na bilo koje.”

 Roman Nebesa objavljen je uz podršku Kreativne Evrope, u okviru prokjekta „Govorite li ženski? Književnost kao način osnaživanja žena”. Roman je sa finskog na srpski prevela Jasmina Teofilović

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: