O čemu govorimo kada govorimo o magičnom realizmu? Da li u magičnom realizmu počiva sveprožimajući termin koji svu latinoameričku književnost stavlja u isti koš, pritom je uporno zamišljajući kao odgovor na neku evropsku avangardu?

“Nije loše… ali gde ti je magični realizam?”, prokomentarisao je jedan moj prijatelj, nakon što je pročitao jednu od mojih priča. Bila je to šala, naravno, ali u njegovim rečima bio je sadržan element surove iskrenosti – nije retkost da se od mene očekuje da primenim algoritam magičnog realiste u svom pisanju. Možda se pitate zašto bih to radio. Pa, zato što sam Latinoamerikanac, a mi to radimo – izmišljamo magično-realistične stvari. Pogledajte oko sebe: ta de facto asocijacija između literarnog proizvoda tog regiona i ove dve labavo definisane reči nalazi se svugde. Da je Biblija pisana u mojim krajevima, čitavo hrišćanstvo bi bilo osuđeno na status običnog spisateljskog kulta, poput Crkve Tolkina ili Bratstva književne fikcije.

Ne očekujem da svi znaju koje su razlike između latinoameričkih naroda, niti raznovrsnost kultura i književnosti svake od ovih zemalja. Ne trudim se da bilo koga ubedim u malu verovatnoću da Argentincima (poput mene) bude jasno značenje reči “magični realizam” u kontekstu našeg sopstvenog doprinosa književnosti. Ali ne ustručavam se ni da ustvrdim da ova etiketa nije nimalo korisna kao opis celokupne proze stvorene južno od Teksasa, uprkos pokušajima mnogih da učine baš to, time trpajući najrazličitije autore u taj koš. Podižući ulog još više, rad sam životom braniti tvrdnju da magični realizam ne govori preterano puno o plodnom književnom stvaralaštvu, mimo onoga što bi imao reći o nekolicini autora, mahom oko procvata tokom 60-ih, i njihovih sledbenika. Drugim rečima, latinoamerički naslovi koji se svrstavaju u koš magičnog realizma – bez otpora od strane producenata, kritičara ili dobro informisanih čitalaca – predstavljali bi jedan ograničen uzorak, ukoliko bismo posmatrali savremene i istorijske primere, nezavisno od originalnosti i književnog kvaliteta.

Međutim, ovde govorimo o jednoj veoma moćnoj Sili (namerno veliko slovo). “Imperativ magičnog realiste”, tako ga kritičarka Silvija Moloj naziva, shvatajući da je ovo etiketa, ali i zahtev: zahtev da se latinoamerička književnost uklopi u tu etiketu. Ovo zvuči ciklično, poput paradoksa kokoške i jajeta, a paradoksi zbunjuju. Kako bismo uprostili, jer prosto i jeste, stvar se svodi na sledeću misao: “Ako nešto dolazi iz Latinske Amerike, mora na neki način biti magični realizam, čak i ako izgleda kao nešto sasvim drugo.” Naravno, ovo rezultira užasnim redukcijama. “To je ostavilo pustoš,” kako kaže Horhe Volpi bez puno preterivanja, jer je “obrisalo, jednim [udarcem], sva prethodna istraživanja Latinske Amerike […] i postalo je davilica piscima koji se ne interesuju za magiju.”

Lanac kojeg, 50 godina nakon 100 godina samoće, neki od nas i dalje pokušavaju da se otarase.

*

Kada bi ove redukcije bile ograničene samo na književnost, jedini problem bi bila neadekvatna kritika, osrednje knjige, zbunjeni čitaoci i neke druge manje katastrofe. Ali ovaj imperativ ne samo da neprekidno uobličava ideje o latinoameričkoj književnosti; na još problematičniji način, on takođe uobličava ideje o tom regionu, daleko od ušuškanog sveta knjiga. Pogledajte, primera radi, prvu epizodu Netfliksovog blokbastera Narcos – pre nego što akcija počne, titlovi dočekuju publiku sledećim rečima: “Magični realizam se definiše kao ono što se desi kada u detaljno, realistično okruženje prodre nešto strano u šta je teško poverovati.”

Jedan problem – pored činjenice da tako labava definicija može da se primeni čak i na filmove Dejvida Linča ili na Harija Potera – jeste taj što magični realizam nije zaista nastao u Kolumbiji, kao što ćemo i videti. No, kako god, opšti je stav da je tako i to je dovoljno za TV seriju. A pošto je ovo serija u kojoj se Latinoamerikanci bave stereotipnim latinoameričkim stvarima, nezavisno od toga gde u Latinskoj Americi se nalazili (na primer, brazilski glumac koji sjajno govori španski, ali sa očiglednim brazilskim akcentom, igra kolumbijskog dilera droge), ne možemo očekivati puno na polju književne kritike, kulturološke koherentnosti ili izbegavanja klišea.

Ali tu postoji i veći problem: samim Latinoamerikancima nije strana redukcionistička i spekulativna upotreba ove etikete. Primera radi, kolumbijska vlast upregla je algoritam magičnog realizma u ranim 2010-im, za potrebe turističke kampanje pod imenom “Kolumbija je magični realizam” – taj poduhvat je uključivao seriju odurnih, kratkih klipova koji pozivaju posetioce da posete zemlju. “‘Magična’ je najbolji opis [Kartahene]. Kada stignete ovde, kao da ste ušli u roman Garsije Markesa,” kaže gringo u videu, dok nosi Panama šešir. Ostaje nam da se nadamo da taj roman nije Ljubav u doba kolere, ili da ne ulazimo u 100 godina samoće tokom masakra na plantaži banana.

Prva zabeležena upotreba ovog termina se može naći u radu nemačkog filozofa i pesnika Novalisa, koji je 1798. godine pisao o dve hipotetičke vrste proroka: jedan je magischer Idealist, a drugi magischer Realist.

U najmanju ruku, magijski realizam – u svom žongliranju egzotičnim i čitljivim, kombinacijom koju bi Edvard Said nazvao orijentalističkom kada bi se dešavala u drugim negdedrugijama – predstavlja praktičnu marketinšku šemu, redukciju, ne putem apsurda već zabašurivanja – grubo pojednostavljivanje zamućivanjem. A pojednostavljivanje, pored toga što nudi rasterećujuće narative intelektualno stidljivima, takođe donosi i novac, kao što će vam svaki marketinški menadžer potvrditi. Nije ni čudno da turističke organizacije pribegavaju algoritmu magičnog realizma. Nije ni čudo da nezajažljivi izdavači i njihovi omiljeni ljubimci, lenji kritičari, nastavljaju da je toliko reprodukuju.

*

Dokle god se slažete da koncept ima neko značenje, a da je to značenje koherentno sa vašom vizijom nečeg drugog, lako je izbeći preduboko razmatranje tog značenja. Ovo je manje-više način na koji koncept “magičnog realizma” funkcioniše – te dve reči moraju nešto značiti, jer ih drugi (učeni?) ljudi koriste. Te reči vam omogućuju da učestvujete u određenim diskusijama, ali još bitnije, one vam omogućuju da obuhvatite čitav spektar unapred zadatih ideja (nejasnih, ali unapred zadatih), tako da deluje kao da znate o čemu pričate. Posmatrano u tom svetlu, opis magičnog realizma u seriji Narcos je jednako validan koliko i opis većine književnih kritičara. Nema potrebe da se previše udubljujemo u to šta drugi podrazumevaju pod magičnim realizmom dokle god imamo dogovor da ne pitamo: “U stvari, šta je kog đavola ta magična stvar koju pominjete?” No, hajde da ipak pitamo. Jer nepristojnost je nekada neophodna. Pogotovo onda kada pokušavate da dokučite o čemu se radi.

O čemu, dakle, govorimo kada govorimo o magičnom realizmu? Naravno, ovde ne tražim definiciju iz rečnika – rečnici znaju šta je magični realizam – rečnici znaju sve, sa nepopustljivom sigurnošću prosečnog latinoameričkog naratora, tipičnog muškog El Narrador-a. Pričam o pravim, kritičkim definicijama, literarnim konceptima oko kojih postoji određeni nivo slaganja, inače bismo govorili o različitim stvarima, jer tako debata o magičnom realisti deluje kada zaista obratite pažnju. Da li je to žanr, kako bi Klajv Džejms rekao? Stil? Određeni estetski izraz? Neka konkretna kombinacija fantastičnih elemenata i realizma, kako bi Škola književne kritike Pabla Eskobara tvrdila? Formula savršene smeše senzualnosti, zaraznih bolesti, čudnih klimatskih zbivanja, usputnog pomena kolonizacije i metafora i alegorija o prirodi i autoritarijanizmu (obavezno metafore i alegorije), kao u nekom tipičnom romanu Luija de Bernijea?

Šta znači magični realizam? Odakle potiču ove reči i kako su završile kao asocijacija na latinoameričku književnost, kao i književnosti koje od nje vuku uticaj?

*

Porekla ne moraju biti magična, književna kritika ne mora da iznikne iz semena banane, poput Gvadаlupe, vaše omiljene latinoameričke magične princeze, koju sam, Bogu hvala, izmislio, jer, kao što svi znamo, banane rastu samo u republikama. Interesantno je, kao što je gore već natuknuto, da saga magičnog realizma nije započeta u Novom svetu.

Prema Hozeu Donosu, latinoamerička književnost je pre 60-ih uglavnom postojala kao mreža nepovezanih nacionalnih književnosti, što bi moglo objasniti zašto je ideja magičnog realizma bila ostavljena da fermentira u mraku, nakon svog prvobitnog nastanka.

Prva zabeležena upotreba ovog termina se može naći u radu nemačkog filozofa i pesnika Novalisa, koji je 1798. godine pisao o dve hipotetičke vrste proroka: jedan je magischer Idealist, a drugi magischer Realist. Ta diskusija – o idealizmu i realizmu – prevazilazi domašaje ovog članka, te neka bude dovoljno reći da je ovaj termin potom ostavljen po strani na duže od jednog veka, sve dok ga još jedan Nemac, Franc Roh, nije prizvao 1925. godine, tokom diskusije o jednom osobenom ogranku slikarstva s kraja prve i početka druge decenije XX veka. Tek u njegovoj knjizi Nach-Expressionismus. Magisher Realismus: Probleme Der Neuesten Europäischen Malerei, magični realizam se ponovo javlja, ovaj put u službi objašnjavanja jednog određenog povratka realizmu unutar post-ekspresionističkog slikarstva. “Magično,” po Ani Hegerfelt, jeste Rohovo shvatanje ovog povratka – povratka pod “utiskom misterije i nerealnosti.”

Interesantno je da se ovaj termin pojavljuje godinu dana kasnije u Italiji, u radu Masima Bontempelija, italijanskog pesnika i budućeg sekretara sindikata fašističkih pisaca. Da li je Bontempeli – koji se više interesovao za fabrikovanje novih evropskih mitova nakon što su ozbiljno resetovani Prvim svetskim ratom, nego za nemački idealizam i slikarstvo – bio svestan rada Norvalisa i Roha je stvar za debatovanje. Ali Bontempeli traži “objašnjenje misterije svakodnevnog života kao čudesnog putovanja”, rečima Marijam Asajeh i Mehmeta Arargua, a činjenica da je u pitanju bio rečit čovek (fašistički pesnik, ta vrhunska kombinacija sado-mazohizma), čini njegovo shvatanje ovog termina bližim našem.

Kako smo onda od nemačkog idealizma, preko post-ekspresionističkog slikarstva i mitoljubivog lirskog fašiste, stigli do blatnjavih ulica Makonda? Prvi korak u tom smeru – nezavisno od Bontempelijeve diverzije, koja je nastavila samostalno da evoluira – pratio je Rohovu putanju, kada je Nach-Expressionismus. Magisher Realismus: Probleme Der Neuesten Europäischen Malerei objavljen na španskom, 1927. godine, u Hoze Ortega i Gasetovom Revista de Occidente, a u prevodu Fernanda Vele (jednog od Ortega i Gasetovih studenata). Ortega i Gasetova svedočanstva na polju fenomenologije objašnjavaju vezu sa Rohom; ugled ovog časopisa među književnicima na španskom govornom području – pogotovo preko bare – objašnjava zašto su ove dve reči počele da odzvanjaju u latinoameričkim književnim krugovima krajem 20-ih, na šta su neki kritičari, poput Irene Gunter, ukazivali.

Vremenom, mnogi latinoamerički pisci su počeli da se poigravaju ovim rečima. Stiven Henigan sugeriše da su i Migel Anhel Asturias i Aleho Karpentije “počeli da pričaju o ‘magičnom realizmu’ (Asturias) ili o ‘čudesno stvarnom’ (Karpentije), kada god im se za to ukaže prilika,” krajem 40-ih. Otprilike u isto vreme, prema Kenetu Ridsu, venecuelanski intelektualac, Arturo Uslar Pietri, u svojim Letras y hombres de Venezuela, u “magičnom realizmu” nalazi objašnjenje za novu kreativnu snagu latinoameričkog pisma, u kojem čovek [sic] postoji kao neki oblik misterije usred realizma i umetnut je u poetsko predskazanje, ako ne i poništen njime. Godinu dana kasnije, Aleho Karpentije i sam prelazi sa usmene na pisanu reč, objavljivanjem njegovog čuvenog El reino de este mundo, u kojem testira teoriju “lo real marvilloso”, definisanu kao suprotnost nadrealizmu i u prilično egzotičnom maniru, kao crtu brutalnosti i religioznog žara Haitija. No, preko 20 godina je prošlo od Rohovog članka u Revista de Occidente, kada se ovaj termin mogao čuti u književnim salonima glavnih gradova Latinske Amerike, do potonjih istraživanja magičnog realizma od strane Uslar Pietrija, Karpentijea i Asturiasa. Kako objasniti dugi vakuum tokom kojeg su ove reči gotovo nestale iz književnih diskusija?

Prema Hozeu Donosu, latinoamerička književnost je pre 60-ih uglavnom postojala kao mreža nepovezanih nacionalnih književnosti, što bi moglo objasniti zašto je ideja magičnog realizma bila ostavljena da fermentira u mraku, nakon svog prvobitnog nastanka. Da li bi bilo preterano pretpostaviti da je taj termin nestao u periodu od kraja 20-ih do kraja 40-ih zato što je fokus pisaca bio drugde? Kasniji radovi Uslara Pietrija, Karpentijea i Asturiasa sugerišu da ne bi.

*

Ova istraživanja Karpentijea, Asturiasa i Uslara Pietrija predstavljala su pokušaje da promisle sopstvenu praksu i značaj te prakse u delu svetu koji su nastanjivali. Ovaj tip teorijskog razmatranja u hodu uvek je nedovršen i spekulativan, a iz njega proizilazeće definicije retko drže vodu, ako s vremenom ne postanu i kontradiktorne. Stoga ne može biti iznenađujuće da su se ova tri pisca na kraju otisnula od istraživanja dijalektike magičnog/realističnog, ako ne i potpuno odbacila bilo kakvu vezu s tom etiketom, kao što je bio slučaj s Karpentijeom 1975. godine, u njegovom predavanju “Barok i začudno stvarno”, gde se otvoreno protivio svom svrstavanju u redove “magičnih realista”.

Do 70-ih, slobodno se može reći da je termin već bio Institucionalizovan, sa njim i njegova neodređenost, a intelektualna kasta je trošila hektolitre mastila na raspravu o smislu (i besmislu) ove dve reči.

No, važnije od toga, mišljenja sam da Asturias, Karpentije i Uslar Pietri nisu zaslužni za utemeljenje ovog termina u kritici. To se dogodilo 1955. godine, kroz esej na engleskom jeziku “Magični realizam u špansko-američkoj fikciji” portorikanskog kritičara Anhela Floresa. To je mesto gde su ove dve reči ušle u književni rečnik, žestinom i agresivnošću bakterije vibrio cholerae, nanoseći svakakvu štetu koja se i danas oseća i dosežući sve moguće ćoškove, čak i aljkavi Vikipedijin članak na temu “magičnog realizma” – nesumnjivu prvu tačku kontakta za mnoge zbunjene duše koje će potom ponavljati te besmislice, zaveštane budućim naraštajima od strane dobronamernih, ali loše informisanih vikipedijinih urednika, Floresovih digitalnih saučesnika.

U svom članku, objavljenom od strane čuvenog akademskog žurnala Hispania, Anhel Flores se upustio u uspostavljanje nečega što bi se moglo nazvati diferencijalnom jednačinom latinoameričke fikcije. Njegove namere možda deluju plemenito, ali ovo je tako loše obrazovano delo, sa tako nečuvenim i snishodljivim tvrdnjama, da je veoma teško razumeti kako ga je toliki broj kritičara, na bilo kom nivou, uzeo za ozbiljno (premda slepo ponavljanje nerazumljivih teoretičarskih pomodnosti nije neuobičajeno u akademskim krugovima). Flores oslikava prilično sumornu predstavu latinoameričke književnosti, a taj bezvredan uspeh objašnjava  time što “[su] uslovi života toliko teški da oni [latinoamerički pisci] ne mogu da posvete vreme i trud neophodne za dostignuća vredna pamćenja, rezultirajući time da su njihova dela heterogena, često nepromišljena…” Zaključak donosi rečenicom, vlažnim snom svakog urednika, savršenim klik bejtom: “[N]a polju proze, Latinska Amerika ne može da se pohvali nikakvim titanima.” Srećom, Flores nalazi trend u latinoameričkoj prozi koji može da popuni titanski vakuum: naravno, to je magični realizam.

Flores postavlja datum njegovog rođenja u tridesete godine, rečima:

Kako bih sebi olakšao, upotrebiću 1935. kao polaznu godinu ove nove faze latinoameričke književnosti, magičnog realizma. Upravo 1935. godine se zbirka Horhe Luis Borhesa Historia universal de la infamia prvi put pojavila u Buenos Ajresu[.] […] Sa Borhesom kao putokazom i pokretačkim duhom, oko njega se razvila grupa briljantnih stilista.

Odavde, Flores se prebacuje na 1940. godinu i posvećuje par reči radu Adolfa Bioja Kasaresa, konkretnije njegovoj “La invencion de Morel, prvom fantastičnom romanu latinoameričke književnosti.” Problem sa ovim predstavlja činjenica da se u naslovu ovog Floresovog eseja nalazi sužena odrednica “špansko-američki”, umesto “latinoamerički”, a to ga primorava da izbriše planinu fantastike koju predstavlja Macunaíma, delo Brazilca Maria de Andradea, iz 1928. godine. Još veći problem je taj što Floresov članak svakom rečenicom postaje sve nekontrolisaniji, sa biserima poput: “Naredne godine [1941], Borhes nam je podario svoj nezaboravni El jardín de los senderos que se bifurcan, koji je nametnuo magični realizam u mnogim krajevima Latinske Amerike”, nalik načinu na koji su San Martin i Bolivar nametnuli oslobođenje od Španije u XIX veku.

Kada bismo primenili Floresovu verziju magičnog realizma na pisce koje danas vezujemo za ovaj koncept, bilo bi lako zamisliti Borhesa kako eksplodira u napadu besa i ubija Floresa nemilosrdnim udarcima svojim poznatim štapom. Ali Flores – koliko god reduktivan njegov članak bio – nije mislio na naše dežurne krivce, jer niko od njih još uvek nije bio poznat u to vreme. Flores je imao na umu određenu vezu sa lo fantástico, što se može primetiti po piscima koje je odabrao kao predstavnike “transformacije običnog i svakodnevnog u zadivljujuće i nestvarno.”

Problem, da ponovim, nije nužno u sponi sa fantazijom, koja bi se mogla preciznije definisati kao lo fantástico, jer latinoamerička književnost zaista jeste veoma povezana sa “fantastičnim”.

*

Nakon Floresa, čitav niz akademskih radova o i u vezi sa magičnim realizmom je objavljen širom sveta, u koje možemo uključiti: članak iz 1957. Dž. E. Irbija o uticaju Vilijama Folknera na latinoameričku književnost; doktorsku disertaciju iz 1965. Reja Verzaskonija o radu Migela Asturiasa; tezu iz 1966. E. Dejla Kartera o magičnom realizmu u savremenoj argentinskoj književnosti; esej iz 1967. Luisa Leala u kojoj on donekle osporava Floresov rad i trudi se da vrati ovaj koncept nazad na Rohov smer diskusije, i tako dalje. Možda je završni udarac koji je kanonizovao ovu ideju zadat 1969, od strane latinoamerikanistkinje Džin Franko, koja u svom Uvodu u špansko-američku književnost posvećuje nekolicinu strana magičnom realizmu, labavo ga potcrtavajući kao svojstven Latinskoj Americi; jedan novi termin koji “je nedavno iskovan radi kategorizacije romana koji se koriste mitovima i legendama.”

Do 70-ih, slobodno se može reći da je termin već bio institucionalizovan, sa njim i njegova neodređenost, a intelektualna kasta je trošila hektolitre mastila na raspravu o smislu (i besmislu) ove dve reči. Kako Kenet Rids tvrdi,

Možda najsvetliji (ili najmračniji) trenutak ovog poduhvata bio je Congreso Internacional de Literatura Iberoamericana, održan na Mičigen stejt univerzitetu. Deklarativna namera ove konferencije bila je da se jednom za svagda razreši pitanje definicije magičnog realizma i njegove uloge u latinoameričkoj književnosti.

Spojler: Nisu ništa razrešili. No, to nije sprečilo dalju zloupotrebu ovog termina.

*

Jadni Flores, nikada ne bi pretpostavio koliku konfuziju će njegov esej prouzrokovati.

U njegovu odbranu, sem činjenice da je bio jedan od najčvršćih promotera latinoameričke književnosti na engleskom jeziku, spone između ovog regiona i fantazije nisu nužno bile njegove halucinacije. Problem je u terminologiji kojom se koristio pri promišljanju te spone. Jer, iako Flores nikada nije spomenuo Roha ili Novalisa, on se ipak ugledao na evropsku književnost dok je razmišljao o svojoj verziji magičnog realizma.

Magični realizam? Nepotrebna komplikacija, koja iza svoje egzotičnosti nastavlja da zamišlja latinoameričku književnost kao odgovor na ovu ili onu evropsku avangardu.

Problem, da ponovim, nije nužno u sponi sa fantazijom, koja bi se mogla preciznije definisati kao lo fantástico, jer latinoamerička književnost zaista jeste veoma povezana sa “fantastičnim”. Ova hipoteza predstavlja srž Sirenas en el Amazonas, kratkog polu-eseja, polu-kolumne Maria Vargasa Ljose, objavljenog u španskom dnevnom listu El País 1998. Vargas Ljosa je možda u poslednjih par decenija napravio solidan pokušaj uništenja sopstvene spisateljske karijere i reputacije, svojim ponekad infantilnim interpretacijama liberalizma i često reakcionističkim kolumnama koje podsećaju na mim Old Man Yells at a Cloud, gde unutar širokog dijapazona tema neretko reciklira sve uobičajene stereotipe (uključujući feminizam, levicu i svaku drugu društvenu politiku koja ugrožava njegovu poziciju muškog belca određenih godina i statusa), ali mora mu se priznati sledeće: njegov članak dopire do srži latinoameričke književnosti bolje od mnogih akademskih i kritičarskih pokušaja definisanja iste putem magičnog realizma. Sirenas en el Amazonas je pokušaj zagovaranja objektivnosti u novinarstvu, ali jedna od najinteresantnijih ideja iznesenih u članku je ta da postoji element fantastike u latinoameričkoj književnosti (kao i kulturi), da je taj element bio prisutan i u pred-kolumbovskim danima, kao i da je dodatno pojačan u susretu sa evropskim kolonizatorima.

Naravno, to nije bio susret jednakih, kao što genocid nad populacijama urođenika i uništenje većine njihovih kultura, nametanje evropskih pogleda na svet (uključujući jezike, religiju itd.) i pljačkanje prirodnih resursa koji su usledili jasno pokazuju. No, to ipak jeste bio susret, prema konkretnoj definiciji susreta kao čina sretanja nekoga ili nečega (često neočekivano). I bio je to susret dveju kultura koje, usled ogromnih međusobnih razlika, nisu imale drugi vid interpretacije osim pribegavanju fantastičnom kao objašnjenju. Ove fantastične interpretacije su svakako prisutne u hronikama prvih kolonizatora, kao i u hronikama domorodačkih naroda koji su tako pokušavali da objasne razarajuće prisustvo koje ih je snašlo.

Upravo kroz nasilnu i kontrastnu prirodu ovog susreta rođena je Latinska Amerika. Kroz ogromnu kontradikciju istovremenog bivanja žrtvom i nasilnikom, koegzistenciju kreola, Evropljana, naroda afričkog porekla i domorodaca (kao i u mnogim od nas, kao ljudskih bića), mi postojimo. Nije ni čudo štoje  fantastično i dalje omiljeni vid izražavanja.

Lo fantástico? Apsolutno. Magični realizam? Nepotrebna komplikacija, koja iza svoje egzotičnosti nastavlja da zamišlja latinoameričku književnost kao odgovor na ovu ili onu evropsku avangardu.

*

Šta nam je onda činiti sa magičnim realizmom? Postavljam ovo pitanje kao pisac, koji slučajno potiče iz Latinske Amerike i koji pokušava da se otarasi “davilice”, kako je Volpi to precizno oslikao.

Jer, iako moje pisanje sadrži veoma malo magičnog (i možda mnogo više onoga što pisac Džejms Miler označava kao “poremećeni realizam”), ja nisam uspeo da izbegnem tu etiketu. Bačen sam u isti koš sa magičnim realistima, čak i od strane dobronamernih kritičara i knjȉžara. Da li bi neko drugi, na primer neki evropski ili anglo-saksonski pisac, bio nazvan magičnim realistom kada bi pisao o ljudima koji šmrču bosanski kokain sve dok ne počnu da govore bosanski ili da se izmasturbiraju u nepostojanje, kao što sam ja pisao i dobio ovu titulu? Mislim da ne bi. Pa opet, imperativ magičnog realiste je snažan, kao što sam već do sada tvrdio.

Da budem iskren, ja ne znam šta bi trebalo učiniti sa magičnim realizmom. Kada bih mogao da se otarasim te etikete, uradio bih to i umesto toga ponudio da bi se mnogo više moglo dobiti uzimanjem da latinoameričku književnost nadahnjuje lo fantástico, bez pribegavanja neodređenim opisima načina na koji taj fantastični element funkcioniše, umesto mobilizacije algoritma magičnog realiste. Ovaj esej je, jasno, korak u tom smeru, kao i pokušaj da se dȃ pojašnjenje, da se pozovu i drugi da uzmu u obzir kompleksnost bogatog kulturološkog pejzaža Latinske Amerike pre prepuštanja lakim definicijama.

Da li će ovaj predlog postići efekat koji priželjkujem? Teško. Šteta je možda nepopravljiva. Istina, možda ne bi trebalo da me to preterano dotiče, kad sam već zauzet sopstvenim pisanjem i izbegavanjem kreštećih vatrenih ptica koje me non-stop ometaju, svi ti neobjašnjivi prirodni fenomeni koji se konstantno dešavaju u mom životu, koji bi drugima delovali magično, a koji za mene predstavljaju deo svakodnevice. Svakodnevice jednog tipičnog Latinoamerikanca, iz tipičnog latinoameričkog mesta. Nazovite ga Makondom, ako želite.

Tekst: Fernando Sdrigotti
Izvor: lareviewofbooks.org
Prevod: Aleksandar Vučetić
Ilustracija: slika Ksula Solara “Drago”, 1927.

(Pročitajte i tekst o tajnoj istoriji romana Sto godina samoće)

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: