Nil Gejmen: Za pisca je važno da čuje mišljenje drugačije od svog

Sendmen , koga je objavljivao DC svakog meseca od 1989. godine u 75 nastavaka, doneo je njegovom autoru slavu koju retko koji pisac doživi. Danas, nakon 29 godina, Nil Gejmen se vratio Sendmenu sa prikvelom naslovljenim Sendmen: Uvertira. Sastoji se  od šest objavljenih albuma, sabranih u luksuznu ediciju.

Počeo si da pišeš Sendmena kada si imao 28, 29 godina?

Počeo sam da pišem sa 26 godina. Kada je objavljen prvi Sendmen imao sam 28 godina. Bilo je veoma čudno, jutros su me intervjuisali na NPR-u, pitali su me o temama i izborima koje sam napravio pre toliko godina i morao sam da im kažem da se ne sećam. Najčudnije od svega je što je Sendmen: Uvertira ipak nastavak cele ove priče. Nadovezuje se na Sendmena, nemam osećaj da je mnogo drugačiji od Sendemena I. Nećete imati osećaj kao da su ga pisala dva različita čoveka.

Da li se osećaš kao da si tada bio druga osoba?

Da, ali sam iznutra ostao isti. Ja kao 26-godišnjak sa idejom o Sendmenu blizak sam sebi danas, ne isti, jer nas ipak razdvaja 29 godina vrednog životnog iskustva.

Imam 25 godina i malo sam u haosu, svi koje poznajem, a imaju 25, malo su u haosu. Da li si se ti sa 26 godina slično osećao?

Imao sam 26 godina i bio sam u epskom haosu. Bio sam kombinacija vizije o uzvišenosti i nikakvog rezervnog plana. Tada sam želeo da pišem. Imao sam dvoje male dece i zarađivao sam za život tako što sam bio honorarni novinar. Došao sam do trenutka kada sam bio skoro u redu finansijski, ali nisam želeo da budem novinar. Želeo sam da smišljam stvari. Naročito sam želeo da pišem stripove. Bacio bih pogled na police u biblioteci i pomislio „Ovde leže romani i priče stare 3000 godina i vredne pominjanja“. Onda sam pogledao policu sa stripovima i tamo je bila džungla. Pomislio sam „Mogao bih da uzmem svoju mačetu i krenem u pohod na mesta na kojima još niko nikad nije bio, jer stripovi su stari tek 100 godina i postoje stvari koje niko nije uradio, pa bih mogao ja.“

Danas kad pogledam Sendmena, vidim u njemu toliko odvažnosti. Čudnu kombinaciju očaja i odvažnosti, jer sam razmišljao „Ok, šta da radim?“ U to vreme nisam u stanju da pišem stripove o super junacima. Znao sam da super junake čitaju i mala deca. Činilo mi se da je kod super junaka osnovna pretpostavka da ako udariš protivnika toliko jako da ostane na zemlji, pobedio si. Čitam te stripove i mislim kako ovo nije rešenje. Ne želim da udarim nekoga toliko jako da ostane da leži. Oni koji su me udarali u školi nisu bili jači zbog toga. Jedino što je mene bolelo, ali oni su ostajali kreteni.

Tako je otpala ideja o super herojima. Priče o borbama su nešto što nikada nisam želeo da stavim na papir. Pitanje je bilo – o čemu onda želim da pišem? Koje priče želim da ispričam? Želim da pišem o mitu, fantaziji i istoriji. O svemu tome mogu da pišem u mom čudnom stripu koji će izlaziti jednom mesečno. Sendmen nema elemente autobiografije, osim što predstavlja portret onoga što mi je u glavi. I on je neverovatno tačan.

 Da li si očekivao da će Sendmen doživeti ovoliki uspeh?

Sendmen: Uvertira, korica prvog albuma stripaNe. Ono što sam očekivao nije bilo ono čemu sam se nadao. U to vreme stripovi su trajali oko 12 meseci. Očekivao sam da će nakon osmog broja reći da privodimo priču kraju, da uradimo još pet i završimo. Zato sam napravio završenu priču u osam delova. Onda sam nameravao da napravim još četiri odvojene priče i da zatim u roku od godinu dana uradim i neki specijal.

Bitno je napomentui najveću razliku između stripova pre Sendmena i posle Sendmena – uspeh kod kritike je značio komercijalni uspeh. Uspeh kod kritike je imao tendenciju da ukazuje na to da se knjiga neće prodavati. Pretpostavio sam da će Sendmen postići mali uspeh kod kritike i potpuni neuspeh u prodaji. I bio sam ok sa tim! Ali to nije značilo da neću nastaviti da sanjam ogroman, nemoguć san da, ne samo što će se priča nastaviti, nego da će ću izgraditi priču koja će imati početak, sredinu i kraj, i da će tek onda DC prekinuti izdavanje stripa. A to je bilo nemoguće. Ništa slično se nikada nije dogodilo ranije – ideja da će serijal koji jeu toku i koji je finansijski uspešan biti završen ili imati nekakav završetak bila je nečuvena. I tako sam ja planirao sve ove stvari za koje sam znao da se neće dogoditi, ali sam smišljao zaplet kao da hoće. Morao sam da ugrađujem u priču stvari koje će se isplatiti kroz prvih osam izdanja, a neke od njih i posle šest godina. Radio sam sve to znajući da ću verovatno imati oko godinu dana za sve to, ali morao sam da probam. Ako nisam, ništa ne bi imalo smisla.

Mitologija stažno utiče na skoro svako tvoje delo, to se naročito vidi u Sendmenu. Ako svako vreme konstruiše svoju mitologiju, da li misliš da će naše biti drugačije, jer imamo bolji pristup pričama i možemo ih pričati ovako otvoreno?

Mislim da su društvene mreže mnogo toga promenile. Ali se i one same menjaju. Fascinirano posmatram kako Tviter odumire. Osećam se kao da smo u poslednjim danima Tvitera. Nije više što je ranije bio. Zato mi već nedostaje, iako je još tu. U internet terminologiji Fejsbuk je dinosaurus, ali niko još nije prevazišao Fejsbuk, zato je i dalje aktuelan.

Da li misliš da su društvene mreže permanentne na bilo koji način? Da postoji mogućnost da će ono što pišemo na Tviteru, Fejsbuku ili Tumblru biti istorijski dokumenti jednog dana?

Ne, ne verujem u trajnost bilo čega na internetu. Opekao sam se previše puta. Ovih dana me šokira koliko puta mi se dogodilo da tražim nešto što je bilo veliko i važno na internetu, i onda kopam i jednostavno nađem nekakav dokaz da je to jednom postojalo i da ga nisam ishalucinirao.

Da li misliš da je internet usmeno pripovedanje današnjice?

Mislim da jeste. Vidim internet kao veliko selo, mislim da je to prednost i mana društvene mreže kakav je Tumblr. Okružen si ljudima koji vole iste stvari kao i ti, koji imaju slična mišljenja. To je s jedne strane fantastično, jer dok sam bio klinac bilo je mnogo teže povezati se s ljudima koji dele iste snove, vole iste stvari kao ti, čitaju iste stvari kao ti i koji mogu da ti preporuče neke zanimljive stvari. Ako je u svakom gradu postojao jedan od nas, nije bilo važno što na svetu postoje stotine hiljada gradova, ipak se na kraju nikada nećemo naći. Divno je što je to danas moguće i lako dostupno.

S druge strane, to znači da ljudi sličnih interesovanja pričaju jedni s drugima i slušaju jedni druge. Dok posmatram kako se to dešava razmišljam i shvatam da to nije baš dobro. Za pisca je, po meni, bitno da uvek čuje drugačija mišljenja i stavove drugačije od svog. Da ima pravo i moć da pogleda drugog u oči i kaže „Ovo što radiš je odlično“ ili „Ovo što radiš je pogrešno“ ili „Ovo što radiš i govoriš danas više ne važi i danas to nikada ne bi rekao ili mislio“. Najbolja stvar u vezi sa ovim iskustvom je što imaš ono osećanje „Ti nisi ja, i ja zapažam stvari i moj pogled na svet se menja.“

Svet bi bio tužno mesto kada bi ljudi čiju poeziju ili prozu čitam imali istu viziju i način razmišljanja kao ja. Želim da osetim različitost, drugačiji pristup i stav, u svakom smislu. To je predivno. Drugačije kulture, druga mesta. Moramo da idemo ka tome. Moramo da osetimo takve stvari.

Kej Toul
(prevod: Marija Muždalo)

izvor: buzzfeed.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: