Korespondencija: Džejms Boldvin svom nećaku povodom stogodišnjice oslobođenja od ropstva O ropstvu, demokratiji, ponosu i borbi za građanska prav Džejms Boldvin je pisao svom nećaku 1965, povodom stogodišnjice ukidanja robovlasništava u SAD.

Džejms Boldvin, poznati afro-američki esejista, pisac i aktivista, poslao je svom nećaku pismo povodom obeležavanja stogodišnjice ukidanja robovlasništva u SAD-u. Ovo pismo nalazi se u sklopu knjige “Sledeći put vatra” (Izdavač: Darma Books, prevod: Ivana Maksić). U njemu on piše petnaestogodišnjem sinu svog brata o važnosti slobode, samopoštovanja i borbe za svoja građanska prava, ali i o toleranciji i razumevanju.

Dragi Džejmse,

Pet puta sam počinjao ovo pismo i pet puta sam ga cepao. Sve vreme mi je pred očima tvoj lik, ujedno i lik tvog oca, mog brata. Poput njega, i ti si žestok, mračan, ranjiv, sumoran – sa vrlo izraženom namerom da zvučiš ratoborno, jer ne želiš da te iko smatra slabim. Možda si po tome nalik dedi, ne bih znao, ali i ti i tvoj otac fizički svakako mnogo ličite na njega. On je mrtav, nikada te nije video, i imao je užasan život – bio je poražen mnogo pre nego što je umro jer je u dubini duše zaista verovao u ono što su belci govorili o njemu. To je jedan od razloga zašto je postao toliko pobožan. Siguran sam da ti je tvoj otac nešto o tome već ispričao. Ni ti, ni tvoj otac ne ispoljavate nikakvu sklonost ka pobožnosti. Ti zaista pripadaš jednom drugom dobu, koje je delom nastupilo kada su crnci napustili polja i došli u ’gradove uništenja’, kako ih je nedavno preminuli E. Frenklin Frejzer nazvao. Možeš propasti samo ukoliko poveruješ da zaista jesi ono što belci nazivaju crnjom. Ovo ti govorim zato što te volim i molim te da to nikada ne zaboraviš.

Obojicu vas znam ceo život. Nosio sam tvog tatu u naručju i na leđima, ljubio ga i udarao po guzi, gledao kako uči da hoda. Ne znam da li ti ikoga poznaješ toliko dugo. Ali kada nekoga voliš, prvo kao bebu, potom kao dete, pa kao čoveka, stekneš neobičan odnos prema vremenu, ljudskom bolu i trudu. Drugi ljudi ne mogu da vide ono što ja vidim svaki put kada ugledam lice tvog oca, jer su ispod njegovog današnjeg lica sva njegova nekadašnja lica. Kada se nasmeje, ja vidim podrum kog se tvoj otac ne seća, kao i kuću koje se ne seća. Kada se smeje danas, ja čujem njegov dečji smeh. Kada psuje, setim se kako je jednom pao niz podrumske stepenice, kako je tada zapomagao, i setim se, kroz bol, njegovih suza koje bismo ja ili tvoja baka tako lako rukom obrisali. Ali ničija ruka ne može obrisati one nevidljive suze koje on danas lije, plač koji se čuje u njegovom smehu, govoru i pesmama. Znam šta je svet uradio mom bratu i znam da je on to jedva preživeo. Ali znam i nešto još gore, a to je zločin za koji optužujem ovu zemlju i sve svoje sunarodnike, i za koji im ni ja, ni vreme, ni istorija nećemo nikada oprostiti: to što su uništili i još uvek uništavaju stotine hiljada života, a da to ne znaju i ne žele da znaju. Čovek mora da bude, odnosno mora se truditi da postane, žestok i filozofski posvećen kada su u pitanju uništenje i smrt, jer je u tome najveći deo čovečanstva oduvek bio najbolji. (Ali zapamti: najveći deo čovečanstva nije čitavo čovečanstvo.) I nedopustivo je da kreatori pustoši istovremeno budu nevini. Upravo nevinost čini zločin.

Moj dragi imenjače, svi ti nevini i dobronamerni ljudi, tvoji sunarodnici, zaslužni su za to što si se rodio u uslovima koji nisu daleko od londonskih uslova koje je Čarls Dikens opisao pre više od stotinu godina. (Čujem kako hor nevinih uzvikuje: „Ne! To nije tačno! Kako si samo ogorčen!” Ali ja ovo pismo pišem tebi, pokušavajući da ti kažem kako da se nosiš sa njima, jer većina njih nije ni svesna tvog postojanja. Meni su poznati uslovi u kojima si rođen, jer sam se i ja u njima našao. Tvoji sunarodnici nisu, niti će. Tvoja baka je takođe sve to iskusila, ali nju niko još uvek nije optužio da je ogorčena. Predlažem nevinima da to sa njom provere. Nju nije teško naći. Tvoji sunarodnici ne znaju ni za njeno postojanje, iako je čitavog života radila za njih.)

Ti si rođen i došao si na ovaj svet pre nekih petnaest godina, i mada su tvoj otac, tvoja majka i baka, gledajući ulice kojima su te nosili i zureći u zidove unutar kojih su te podizali, imali puno pravo da budu nesrećni, oni to ipak nisu bili. Imali su tebe, Veliki Džejmse. Dali su ti moje ime, iako si, za razliku od mene, bio krupna beba – došao si na ovaj svet da bi te voleli. Da bi ti pružili ljubav odmah, snažno i zauvek, kako bi dovoljno ojačao za svet bez ljubavi. Zapamti to. Znam kako ti danas sve crno izgleda. Izgledalo je loše i tog dana, toliko loše da smo drhtali. Još uvek nismo prestali da drhtimo, ali da se nismo voleli, niko od nas ne bi preživeo. Sada ti moraš preživeti jer te mi volimo, moraš preživeti zbog svoje dece i dece svoje dece.

Ova nevina zemlja te je smestila u geto u kome je zapravo nameravala da te slomi. Moram precizno da objasnim šta tačno mislim kada to kažem, jer tu leži srž problema i uzrok spora koji imam sa ovom zemljom. Rođen si baš tu gde si rođen i čekala te je baš i jedino takva budućnost samo zato što si crn i ni iz jednog drugog razloga. Očekivalo se da su samim tim granice tvojih stremljenja zauvek zacrtane. Rođen si u društvu koje ti je brutalno jasno i na sve moguće načine davalo do znanja da si bezvredno ljudsko biće. Nije se očekivalo da težiš izuzetnosti – od tebe se očekivalo da sklopiš mir sa osrednjošću. Gde god se obreo, Džejmse, za ovo kratko vreme na zemlji, kazuju ti gde da ideš i šta da radiš (i na koji način), gde da živiš i koga da oženiš. Znam da se tvoji sunarodnici sada ne slažu sa mnom, čujem ih kako govore: „Preteruješ.” Ali oni ne znaju ništa o Harlemu, a ja znam. Kao što znaš i ti. Ne veruj nikome, pa ni meni – veruj samo svom iskustvu.

Zapamti odakle si došao. Ukoliko znaš odakle si došao, onda za tebe nema granica i možeš stići gde god poželiš. U tvom životu postoje određeni znaci i smernice koji su namerno postavljeni tako da te navedu da poveruješ u ono što belci govore o tebi. Molim te, pokušaj da zapamtiš da ono u šta oni veruju, kao i ono što čine, i zbog čega moraš da trpiš, ne svedoči o tvojoj inferiornosti, već o njihovoj nečovečnosti i njihovom strahu. Pokušaj da raščistiš, dragi Džejmse, u tom haosu koji danas divlja po tvojoj mladalačkoj glavi, kakva stvarnost se krije iza reči prihvatanje i integracija. Nema nikakvog razloga zbog kojeg bi trebalo da postaneš poput belaca i nema nikakve osnove za njihovu drsku pretpostavku da oni moraju prihvatiti tebe. Zaista strašna stvar, dragi moj, jeste to što ti moraš prihvatiti njih. Najozbiljnije to mislim. Moraš ih prihvatiti, i to s ljubavlju. Jer za te nevine ljude nema druge nade. Oni su, u stvari, još uvek zarobljeni u istoriji koju ne razumeju, a sve dok je ne budu razumeli, neće moći iz nje da se izbave. Morali su godinama iz bezbroj razloga da veruju da su crnci inferiorni u odnosu na belce. Mnogi od njih, čak, znaju da to nije baš tako, ali, kao što ćeš i sam videti, ljudima je vrlo teško da delaju u skladu sa onim što znaju. Delati znači biti posvećen, a biti posvećen znači biti u opasnosti. A u glavama većine belih Amerikanaca ta opasnost znači gubitak identiteta.

Pokušaj da zamisliš kako bi se osećao ukoliko bi se jednog dana probudio i video da sunce sija, a sve zvezde gore. Prestravio bi se, jer je to protivno zakonima prirode. Svaki preokret u vasioni je zastrašujući jer predstavlja ogromnu pretnju našem osećaju za vlastitu stvarnost. Crnac u svetu belaca ima ulogu neke nepokretne zvezde, ili nekog nepomičnog stuba – i kada se pomeri sa svog mesta, nebo i zemlja se uzdrmaju iz temelja. Nemoj da se bojiš. Rekao sam da je belcima namera da te slome u getu tako što ti neće dopustiti da mrdneš dalje od njihovih definicija, tako što nikada nećeš moći da izgovoriš svoje pravo ime. Ti si, kao i mnogi od nas, osujetio tu njihovu nameru. Ali usled nekog groznog zakona i užasnog paradoksa, ti nevini ljudi koji su verovali da će biti bezbedni ukoliko tebe utamniče, sada gube dodir sa stvarnošću. Ti ljudi su tvoja braća – tvoja izgubljena, mlađa braća. Ukoliko reč integracija ima ikakvo značenje, onda je to – ljubavlju primorati našu braću da vide sebe onakvima kakvi jesu, da prestanu da beže od stvarnosti i da počnu da je menjaju. Jer ovo je tvoj dom, moj prijatelju, i ne dozvoli da te odatle oteraju. Veliki ljudi su ovde činili velika dela, i tako će biti i ubuduće. Mi možemo od Amerike napraviti ono što ona mora da postane. Biće teško, ali, Džejmse, ti potičeš od snažnih seljaka, ljudi koji su brali pamuk, gradili brane na rekama, pravili železnice, i koji su uprkos najtegobnijim okolnostima postigli nepobitno i divljenja vredno dostojanstvo. Potičeš od velikih pesnika, najvećih posle Homera. Jedan od njih je rekao: Baš u trenutku kada sam pomislio da mi nema spasa / Moja tamnica se zatresla i moji okovi su spali.

Ti i ja znamo da ova zemlja slavi stogodišnjicu oslobođenja od ropstva – sto godina je brzo prošlo. Ne možemo biti slobodni dok oni ne budu slobodni. Bog te blagoslovio, Džejmse, i pomogao ti.

Tvoj stric, Džejms

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: