Hilari Mantel o tome zašto je vera u sebe važna za pisanje Slavna engleska spisateljica Hilari Mantel, jedna od retkih koja je dvaput dobila nagradu Booker, piše o izazovima kreativnog procesa i zašto pisanje zahteva samopouzdanje

Intervjui retko pružaju priliku da se kaže bilo šta što je vredno čuti, bez obzira na to koliko je dobro pripremljen. Zovu vas da ponovo prežvakavate svoj materijal, da o njemu još slabije govorite. “Šta ste mislili kad ste rekli…?” itd. ili „Zašto ste napisali ovu knjigu?“ Nije dovoljno reći da ste je napisali jer vam je to posao i mislili ste da bi se svidela vašim čitaocima.

Jednom sam čula Salmana Ruždija tokom diskusije u Sent Luisu kako je rekao da postoji samo jedno pitanje koje treba postaviti piscu ili spisateljici. Pokažete na rečenicu i pitate: “Kako je ona dospela tu?” Tada se odvija priča, pozadina nastanka knjige. Videćete senke kako se pomeraju iza materijala.

Diskusije sa publikom su često poučnije od intervjua. Imate svedoke i paritet i možda ćete otkriti nešto čak i dok govorite o tome. U intervjuima za štampu autor ili autorka drže gard i oprezni su. Ja, sa svoje strane, ne osećam da pružam nešto vredno. Samo želim da završim sa tim a da me ne citiraju van konteksta. Kada ponovo pročitate intervju, retko vam se učini kao tačan prikaz onoga što se dogodilo. Možda je tačno transkribovano, ali i dalje mu fali ono kad ste zakolutali očima. Osim ako nije na ekranu, naravno – ali tada obično postoji strog vremenski limit, ograničenja i samosvesnost.

Ono što bih uvek želela da čujem od drugih pisaca i spisateljica jeste njihov početak – uključujući onaj deo njihovog života pre nego što su svesno rekli: „Napisaću knjigu“. Posebno me zanimaju oni koji su, poput mene, odrastali u neknjiževnim okolnostima – gde je pisanje knjige bilo poslednje što je neko očekivao od vas.

Ne ispunjavajte ničije potrebe osim svoje. Ne pokušavajte da izađete u susret publici za koju mislite da možda neće uspeti da vas isprati –  pronađite publiku koja hoće.

*

Doba dana: rano jutro. Moram da uzmem svesku i pišem rukom da bih se potpuno razbudila. Ne zapisujem snove svaki dan – ponekad su previše zbunjujući i neshvatljivi. Ali pomute mi raspoloženje ako ne radim na njima –  to je poput bolova u mišićima koje možete da ublažite jedino kretanjem. Tada se polako budim i ne želim da razgovaram. Ono što ću pisati tog dana počinje da se odmotava u mojoj glavi. Krhko je i često je stvar ritma, a ne reči. Ako nemam vremena da nešto zabeležim, moraću kasnije da se vraćam na to, najbolje je završiti s tim dok mi je lako.

Tako da mi je najdraži dan kada mogu da spavam dok se sama ne probudim, a moja skromna ambicija je da takvih dana imam što više. To ne mora nužno značiti da ću kasno da počnem sa radom – ako mi neka ideja padne na pamet pre zore, onda tada počinjem posao.

Organizacione stvari završim do podneva ako mogu, da više ne mislim o njima, ne bih li mogla da se posvetim pravom poslu. Stidim se da kažem ovo, jer će onima koji se ne bavi pisanjem proze ili poezije zvučati kao da sam lenja – ali ako, tokom sedam dana u nedelji, možete da odvojiti dva sata za sebe, da vas ništa ne ometa i da ne morate da ispunjavate nikakve kvote, uskoro ćete imati knjigu. Ja ih nazivam, neoriginalno, „zlatnim satima“. Nije bitno gde ih pronalazim, sve dok ih nalazim. Obično radim i mnogo više sati. Ali ponekad se pitam zašto.

Morate shvatiti, međutim, da jednom kada počnete ovako da živite, svojoj knjizi stojite na raspolaganju non-stop. I nema praznika.

*

Sumnjam u postojanje kreativne blokade i drugih frustracija svojstvenih piscima i spisateljicama. Ponekad ljudi tvrde da imaju blokadu kada nemaju šta da kažu ili su, privremeno, iscrpeli svoju temu; to nije patologija. Ponekad vaš projekat pređe u period inkubacije; kao što sam vrlo često pričala, trenutak kada dobijete dobru ideju nije uvek trenutak da je do kraja promislite. Pisanje je dugačka igra i morate biti strpljivi prema sebi i svom materijalu. Mnogo toga se događa u mraku; posao se odvija polusvesno. Morate verovati u to da se taj proces ipak odvija.

Naravno, piscima je teško da veruju sebi. Može zvučati veoma nadmeno kada tvrdite za sebe da ste pisac ili spisateljica. Mislite da to morate neprestano da dokazujete, pa mučite papir mastilom ili lupate po tastaturi, kao da vam treba svedok sopstvene snage. Ali nema smisla jurcati za nekim zadovoljavajućim brojem reči, osim ako to nisu prave reči. Pisanje nije industrijska proizvodnja. Ne možete meriti svoju svakodnevnu produktivnost na bilo koji postojeći način. Sažimanje je prva blagodat stila i zahteva težak rad. Najbolji dani su ponekad oni koje završite sa manje teksta nego kad ste počeli.

Možda je obična stara depresija kriva za većinu onoga što pogađa pisce – ona vrsta depresije koja prati ljude svih zanata, kao i one bez zanata. Uslovi su takvi. Posao zahteva namerno distanciranje od ljudi; zavisite samo od sebe, jer tu niko ništa neće učiniti za vas; vaši prihodi su nesigurni; na kraju stvaralačkog procesa dajete kontrolu nad njim drugima, zavisite od procena nepoznatih ljudi; suočavate se sa puno odbijanja. Zašto ne biste bili depresivni? Iznenađujuće je da se iz godine u godinu hiljade ljudi upušta u bavljenje ovim zanimanjem.

Teško je prihvatiti, ali deo sazrevanja u ovom zanatu je shvatiti da nije sve što napišeš važno.

*

Najbolji savet je dao moj agent, otprilike godinu dana od početka moje karijere. Premišljala sam se u vezi sa budućim projektom, govorila sam mu da mogu da ga učinim pristupačnim i komercijalnim, a mogu ga napraviti i da bude pametan, ali nepopularan. On je rekao: “Samo pišite što bolje možete.”

Taj savet mi je uštedeo godine. Nikada više nisam postavila to pitanje sebi niti bilo kome drugom. To je jedini način da radite – ne pišite za ono što vidite kao tržište. Ne ispunjavajte ničije potrebe osim svoje. Ne pokušavajte da izađete u susret publici za koju mislite da možda neće uspeti da vas isprati –  pronađite publiku koja hoće. U glavi sam dodatno zaoštrila savet: samo služite svojoj temi. Svaka knjiga ispostavlja raznolike i žestoke zahteve. Svaka iskoristi sve što možete da date. Kasnije ćete možda moći i više.

Nešto drugo što mi je pomoglo nije bio savet koliko zapažanje. Na početku karijere, kada bih napisala kolumnu, kritiku ili bilo koji kratak novinski članak, sređivala bih ga najbolje što mogu, ali nisam mogla da podnesem da ga pročitam u štampi; oči bi mi klizile po njemu kao da je leš. Moj rani učitelj bio je Oberon Von (Auberon Waugh), pisac i novinar sa velikim iskustvom. Jednog dana pitao me je: „Možeš li podneti da ponovo čitaš svoje stvari? Ja ne mogu.” Kao da mu je pripala muka od same pomisli na to.

Osetila sam neizmerno olakšanje. Mislila sam da sam usamljena kukavica, ali videla sam da nisam sama i da se to moje stanje neće popraviti s vremenom. Teško je prihvatiti, ali deo sazrevanja u ovom zanatu je shvatiti da nije sve što napišeš važno. Ubrzo sam zaboravila većinu isporučenih tekstova, među kojima su bile i dobre stvari. Sve dok je to jasno, tačno, trenutno proizvodi zabavu i ne sadrži klevetu, postigli ste svoj cilj i možete prestati da brinete.

To se ne odnosi na dugačku prozu ili bilo koji drugi oblik beletristike. Trebalo bi da živite u miru sa svojom backlist-om (backlist su stari naslovi koje izdavač još uvek objavljuje, a u ovom slučaju misli se na starije naslove određenog autora, prim. prev.).

Rane verzije, fragmenti i delići: Molim svog supruga, koji je nekada bio urednik naučnog časopisa, da pročita nekih pedesetak stranica romana, čisto da vidi da li sam se uhvatila teme kako treba. Ne očekujem književno mišljenje od njega. Zaista, želim da me i on ubedi u ono što radim. To mu ide vrlo dobro. Ako mi kaže da misli da nešto nije jasno, biću blago uvređena – ali bih tu stavila sebi napomenu.

Mislim da je piscima potrebno da imaju tolerantne ljude oko sebe. Oni su namćorasti, čudni i zahtevni, pa ipak traže da ih ostavite na miru. Prvi čitaoci moraju biti svesni kakvo je pitanje koje im se postavlja; ono je uglavnom tu za moralnu podršku, ali bilo kakav dokaz pažljivog čitanja i stvarnog uvažavanja dobrodošao je mučenici koja se oseća kao da hoda po mraku – onda to bude kao da je neko upalio svetlo i rekao: „Ovuda.“

Različite knjige koje sam napisala imale su različite čitaoce. Prijateljstva prolaze, a neki ljudi se prirodno povezuju sa određenim projektima. Prvi čitaoci moraju da budu svedoci nastanka romana, jer ponekad izgleda kao da bi mogli da se otrgnu kontroli i da ostanu samo na nivou elemenata. Za roman Ogledalo i svetlost (The Mirror & the Light), moj prvi čitalac bio je glumac Ben Majls (Ben Miles), koji je glumio Tomasa Kromvela, mog glavnog junaka, na sceni. Isti prilog u tom mejlu otišao je i njegovom bratu Džordžu, fotografu, koji vidi više od mene, a pretpostavljam da i piše bolje. Osećala sam da kada jednom budu pročitali taj rukopis, ma koliko on bio u privremenoj verziji, neće tek tako ispariti sa stranica.

(Pročitajte i 10 Ničeovih stilističkih pravila za pisanje, ili 8 pravila za pisanje dobre priče Kurta Vonegata kao i tekst pesnika Anisura Rahmana “Šta smatram pisanjem?”)

Tekst: Hilari Mantel
Izvor: lithub.com
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: