Haljina sa palmama i tigrovima (Ana Seferović, “Zvezda od prah-šećera”)

Bojan Vasić
Haljina sa palmama i tigrovima

Pišem o trećoj knjizi Ane Seferović dve godine nakon njenog objavljivanja ne samo zato što je to jedno od najboljih generacijskih poetskih ostvarenja. Bora Radović bi rekao da je upravo taj razmak ono pravo vreme, da knjiga tek sada polako počinje da živi. A o njoj je moguće pre govoriti kao o nizu nenaslovljenih pesama nego kao o pravoj celini. Pojedinačne tekstove, pritom, ipak ne karakteriše fragmentarnost – odveć česta reč u generacijskom kontekstu – već zajednička atmosfera ostvarena slabom slikom, krnjim iskazima, neodređenošću, neočekivanom promenom perspektive. Stihovi, strofe, kao i čitave pesme, imaju meke ivice, nepotenciran, “slab” početak i kraj. Nijedan tekst nema čvrste okvire – koji su tradicionalno povlašćena mesta određivanja smisla. Utisak celovitosti same knjige dobija se tek naknadno, ali i njega nije moguće sasvim precizno artikulisati. Čini se da izvor poetskog u poeziji Ane Seferović leži van samog teksta i da doživljaj koji se zapisuje nije strogo uobličen naknadnim radom. Čini se da je on već sam u sebi poetizovan i da je spajanje poezije i života kojem su stremili avangardni pokreti već ostvaren (na nekom drugom mestu) i da se pesnički subjekt samo kreće u post-avangardnoj atmosferi u kojoj su sve granice unapred neodređene i neodredive.

Naravno, samo se stiče takav utisak. Jer pažljivo čitanje otkriva da upravo način na koji su same pesme izvedene, ili na koji se nastavljaju, i stvara tu neodređenu atmosferu, iako na nivou motiva one iznova ukazuju na sasvim prepoznatljiv svet izvan sebe. Uzrok te “smanjene vidljivosti” poetskog učinka jeste i to što se ova poezija ne okreće od standardizovanih pesničkih rekvizita avangardno antagonistički – književnog, tradicionalnog, u njima, jednostavno, nema. Zato je i manje vidljiv način na koji pesma funkcioniše, način na koji smisao, ipak, gradi sama iz sebe. Modernost ovog pesničkog jezika nije napadno samosvesna, nije samoproklamujuća, i samim tim izgleda daleko prirodnija i skromnija od izraza koji ponavljaju avangardno nasleđe. Time ne želim da kažem kako je ona u većoj ili manjoj meri savremena u odnosu na druge izraze – pravo pitanje je to zašto nam se ona čini toliko “prirodnom”, toliko neposredno uronjenom u iskustvo sadašnjice.

ana sef 001
Ana Seferović, Zvezda od prah-šećera, edicija Najbolja, Pančevo, 2012

Već od samog početka knjige vidljiva je primena određenog stvaralačkog postupka. Tako su, na primer, već prvih pet pesama ulančane na taj način da se motivi s kraja jedne javljaju na početku iduće pesme. Motivi meseca, insekata, brodova ili tačke prelivaju se iz jednog teksta u drugi. Čitalačka pažnja zajedno sa njima klizi sa stranice na stranicu uočavajući obrte, promenu inscenacije i ova suptilna ponavljanja. Snovidni, mutan mesec postaje bistri metal-mesec, utrnula tela fantazmagoričnih sobnih brodova postaju pravi brodovi na pučini. Motivi se konstantno prenose iz unutrašnjeg prostora u spoljašnji, i obratno, gubeći pri tome jedne kvalitete i stičući druge i u tom klizanju privlačeći sebi mnoštvo slučajnih značenja na koja nailaze. Dakle, daleko od toga da je pomenuta “neodređenost” prirodna; mogu se lako uvideti postupci koji je potenciraju. Takođe, to što govoreći o ovim pesmama pre pominjemo atmosferu nego celinu ili celine, nema direktne veze sa “duhom vremena” koliko sa doslednošću postupka – prenošenjem (semantički nedefinisanih) motiva iz jedne pesme u drugu, kao i sa njihovim iznenadnim kasnijim izbijanjem. Osim postupka, tome doprinosi i svojevrsna autofikcionalizacija svedena na navođenje selektivnih sećanja, u kojima je identitet nedovršen, ali i sveobuhvatan, fascinantan za subjektivnost, ali i odeljen od nje. Sama autorka, u autopoetičkoj odrednici na kraju knjige “Prostori i figure”, kaže za naslov svoje zbirke: “zvezda od prah-šećera – javna ličnost (koja smo mi svako za sebe) na vetrometini volja, želja, potreba, kanona drugih (većine koja smo svi mi zajedno) / tržišta: zaslađivanje smrti velikog subjekta.”

Na izgrađivanje specifične atmosfere ovih pesama utiče i činjenica da pesničke slike kojima se pesnikinja služi nisu ni sasvim metonimijske, ali ni metaforičke: asocijativno udvajanje i repetitivnost prati konstantno kretanje i nastavljanje. Siromaštvo ili običnost (nasuprot modernističkom jeziku) genitivnih metafora s jedne strane, ili neizgrađenost i nedovršenost nešto diskurzivnije pesničke slike, s druge, karakterišu čitavu knjigu. Isto tako, čini se da ni sami označitelji koji su pri tome korišćeni nisu ono najbitnije, pesnički subjekt je i sa njima u “Hi-Bye” odnosima, ne želeći da im nametne smisao ali i ne dozvoljavajući sebi da dublje zaranja u njihova značenja. Površina ostaje samo površina, a subjektivnost tek tačka „bez dimenzije / ali sa utvrđenom pozicijom“. Ali baš zato što je subjektivnost minimalno jezički aktuelizovana, često hvatanjem realnosti svoje pozicije u strukturi ili u nekoj situaciji ili odnosu, prostor poezije izgrađen je, u stvari, u virtualnom polju čitalačkog intuiranja, u radu kompulsivne sanjalačke asocijativnosti, u razmaku „između dva sna“ (pesnikinjinog i sopstvenog) na koji smo, tako reći, prinuđeni samim načinom pisanja.

Isto je i sa kompozicijom niza pesama koje čine zbirku. Stihovi se međusobno dozivaju, nastavljaju, ali i prekidaju uspostavljeni tok, zamućuju ga, vrtlože. U zbirci postoje pesme povezane u diptihe ili one koje čine male klastere. Grupisanje tekstova ne ide ka tome da stvori zatvorenu celovitost ciklusa, ali je i te kako bitno, budući da se smisao pomalja tek kroz paralelna čitanja, kroz razlike uočljive u ponavljanjima i kroz ponavljanja prividno različitog. Dobar primer su dve pesme na dvadesetoj i dvedeset i prvoj strani koje počinju sličnim eksklamacijama, prva sa „živeli smo u napuštenim vagonima pored jezera / …“, i druga sa „živeli smo na pustom ostrvu / …“. Iako se na prvi pogled čini da se ovde tematizuje postmoderna nomadska subjektivnost, možda bi bilo bolje reći da je prava tema ono što se skriva između redova. Na manifestnom nivou, subjektivnost je potpuno uronjena u sadašnjicu, plutajući prostorom nesvesna političkog konteksta ili istorijske vertikale; pred njom se pojavljuju “široke ravnice”, “praistorijske naseobine”, “bizoni i njihova krzna” “ogrezli u suncu”. Na drugom planu, nižu se označitelji poput vagona, srednje Evrope, „čuvara zatvorenog, industrijskog kompleksa“, koji prizivaju jedno istorijski određeno, mračno značenje prošlosti posećenog prostora. U drugoj pesmi nastavlja se logika kontradiktornih označitelja: pusto ostrvo i ovca na njemu, slika psa koji je ubija nasuprot završnom stihu „bili smo srećni tada“. Ovaj spoj svetlih i tamnih mesta izgleda kao nagoveštaj bez namere, slučajno pojavljivanje bez ukazivanja, neodređena preciznost bez jasnih referenci, sećanje bez pamćenja – a slični postupci javljaju se u čitavoj knjizi. Za odličnu sliku svedenog prikazivanja ne prošlosti ili sadašnjosti već načina na koji su one istovremeno, nesvesno prisutne u savremenoj subjektivnosti jeste stih kojim se završava druga pesma ovog diptiha: „moj kupaći kostim, prekriven toplom krvlju“.

Mislim da ovo čitanje, kao jedno od mogućih, ali i kao svesna čitalačka interpretativna projekcija, na dobar način oslikava ne samo specifičnu otvorenost i sugestivnost izraza Ane Seferović, već i onu emotivnu preciznost u diskurzivnoj neodređenosti i necelovitosti koja mi se čini kao najveći kvalitet njene poezije. Ono sporedno i (ne samo naizgled) obično i svakodnevno nosioci su “procesualnog stvaranja smisla”, kako se navodi u pesmi iz koje je uzeta naslovna sintagma zbirke. Paralelno odvijanje nekoliko značenjskih tokova na kraju ipak ne formira očekivani smisao, već pre oblik koji se troši u isijavanju: „sve se odvija u vremenu (odvijanje na navijanje) // skrivena (ne semantička) energija (tvoja i moja) // … pogledaj: ja sam zvezda od prah-šećera!“ (u istoj pesmi). Od celovitosti smisla daleko su važniji oblici i površine i njihovo stalno smenjivanje, bilo da se radi o prizorima, odeći, situacijama; sama sposobnost da se energija i sjaj prirodno pojave u efemernom i prolaznom, u poetskoj kopiji bez originala. 

bojan vasić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: