Goran Lazičić: Književnost je izgubila značaj i društvenu reprezentativnost Intervju sa teoretičarem književnosti i urednikom antologije "Restar: panorama nove poezije u Srbiji" Goranom Lazičićem

Za početak malo predistorije – reci nam nešto više o projektu  „Nova poezija“ iz 2012, čiji je zapravo završni segment „Restart: panorama nove poezije u Srbiji“?

U jesen 2011. došao sam na ideju da u Domu kulture Studentski grad organizujemo niz čitanja na kojima bi nastupili pesnici i pesnikinje mlađe generacije, a potom da pokušamo da objavimo zbornik koji će doneti reprezentativne izbore njihove poezije. Takva ideja bila je logična posledica dešavanja na pesničkoj sceni u tom trenutku. Tokom dve-tri prethodne godine ta generacija je isplivala na površinu književnog života, nekoliko autora i autorki u kratkom razmaku su objavili zbirke kod prestižnih izdavača, pokrenuti su neki značajni časopisi i blogovi. Na konkursu Ministarstva kulture dobili smo sredstva koja su garantovala da ćemo moći da objavimo zbornik. Od kraja februara do kraja juna 2012. u okviru projekta Nova Poezija organizovano je šest javnih čitanja na kojima je ukupno nastupilo četrdesetak pesnikinja i pesnika i održan je jedan kritičarski razgovor. U periodu od okončanja projekta do izlaska panorame iz štampe, dobili smo i podršku Sekretarijata za kulturu Grada Beograda, tako da knjiga – koju je dizajnirala umetnička grupa Škart – u konačnom obliku, kada se imaju u vidu aktuelni standarni u našem izdavaštvu, izgleda skoro luksuzno.

Već postoje nekolike antologije koje svaka iz svoje perspektive pružaju uvid u tu noviju srpsku poeziju. Kako se Restart pozicionira uz ove antologije i šta novo donosi?

Postoji nekoliko knjiga koje na različite načine cenim i koje su mi bile neka vrsta merila i uzora dok sam priređivao panoramu i pisao predgovor. To su Šum Vavilona (1988) Mihajla Pantića i Vase Pavkovića, Antologija novije srpske poezije (2005) u kojoj je Gojko Božović „kanonizovao“ generaciju devedesetih i izbor Nenada Miloševića Iz muzeja šumova (2009). Miloševićeva antologija pokriva period od 1988. od 2008. i u završnom segmentu donosi i nekoliko imena iz generacije obuhvaćene Restartom. Književno-ideološki bekgraund panorame Restart nezamisliv je takođe bez antologija pesnikinje Radmile Lazić Mačke ne idu u raj (2000) i Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam (2009), kao niti bez zbornika Dubravke Đurić i Ažinove grupe Diskurzivna tela poezije (2004). Što se mlađe generacije tiče, tokom prethodnih godina pojavilo se nekoliko nezaobilaznih knjiga, kao što su zbornik nove novosadske poezije Nešto je u igri (2008), antologija Vladimira Stojnića Prostori i figure (2012), a u Crnoj Gori je objavljena panorama mlade srpske poezije Van, tu: free (2013), koju je Stojnić priredio zajedno sa Vladimirom Đurišićem. U odnosu na te izbore, Restart ne donosi nešto radikalno i neočekivano novo, ali nastoji da pruži do sada najpotpuniji uvid u novu poeziju u Srbiji, bez potenciranja određenih poetičkih tendencija. Izbor imena koja su ušla u knjigu načinjen je panoramski, ali su zato izbori pesama sastavljani po antologičarskom principu. Treba napomenuti da Restart, za razliku od drugih izbora, sadrži i pet kritičkih eseja o novijoj srpskoj poeziji, čije su autorke Biljana Andonovska, Jelena Milinković, Jelena Angelovski, Jana Aleksić i Vanja Radaković.

Jedan od intrigantnijih aspekata svake antologije svakako su kriterijumi za ulazak u nju. Dakle, koji su bili uslovi za pesnike, pesnikinje i njihovu poeziju da budu uvršteni u Restart i zašto baš ti uslovi?

Prvi kriterijum bio je starosni. Obuhvaćeni su autori i autorke koji su rođeni 1975. i nakon te godine. Ta granica nije određena slučajno, ona se direktno nadovezuje na tzv. pesničku generaciju devedesetih. Kriterijumi za ulazak u panoramu, kao što sam već nagovestio u prethodnom odgovoru, nisu bili poetički. Uključeni su autori unutar pomenutog starosnog okvira koji su se na književnoj sceni afirmisali objavljivanjem knjiga kod relevantnih izdavača, u edicijama specijalizovanim za prve knjige (Matica srpska, SKC Kragujevac) ili u relevantnoj književnoj periodici i internet časopisima. Neki od zastupljenih autora dobili su važne nagrade, a neki su osvojili priznanja na poznatim festivala (Vrbas, Zaječar, Limske večeri poezije). Srpska književna scena je mala i pregledna, što ima brojne negativne posledice, ali u ovom slučaju to je bila olakšavajuća okolnost. Pre nego što sam se upustio u ovaj projekat, radio sam nekoliko godina kao urednik književne tribine u Studenjaku i sarađivao kao književni kritičar u domaćim časopisima, tako da sam imao dobar uvid u scenu. Metafora iz naslova panorame najpre treba da se razume kao pokušaj rekonfiguracije postojećeg sistema, apdejtovanje i čišćenje od virusa i bed-sektora. Ili drugačije rečeno, Restart nije inspirisan revolucionarnom, nego reformatorskom težnjom u okviru „tradicionalnih“ književnih kriterijuma i unutar zatečenog književnog polja.

Antologija "Restart"

U predgovoru „Restartu“ navodiš da je stvaralaštvo generacije obuhvaćene ovom panoramom uslovljeno društvenoistorijskim i tehnološkomedijskim kontekstom, a književna kritičarka Biljana Andonovska tu generaciju naziva postgutenberskom. Kako treba razumeti tu njenu odrednicu i koje su specifičnosti navedenog konteksta?

Informatička revolucija koja se odigrala na prelazu iz 20. u 21. vek temeljno je izmenila savremenu književnost, ne samo na tematskom nivou, nego i njene „unutrašnje“, poetičke karakteristike. Zbog toga se može reći da su autorke i autori obuhvaćeni panoramom postgutenbergovska ili prva generacija digitalnih urođenika u srpskoj poeziji. Sa druge strane, društvenoistorijski kontekst je određen građanskim ratovima iz devedesetih i potpunim urušavanjem društva kako na materijalnom tako i na duhovnom, vrednosnom nivou. Što se same književnosti tiče, ona je kod nas, kao i u drugim nekadašnjim komunističkim zemljama Istočne Evrope, izgubila značaj i društvenu reprezentativnost koju je imala, u privatizaciji su prestale da rade velike „državne“ izdavačke kuće. Književnost i pisci ostali su prepušteni otvorenom tržištu, u situaciji gde „visoka“ književnost, a pogotovo poezija, praktično nema šta da traži.

 

U kojoj meri novija srpska poezija komunicira sa neposrednijom i/ili udaljenijom tradicijom i kakav stav zauzima prema njoj? A, sa druge strane, u kojoj meri su prisutne tendencije savremenog, svetskog pesništva?

Osnovna odlika poezije nove generacije po meni je u tome što na sceni istovremeno postoje različita poetička usmerenja. Pri tome nema fiksiranih hijerarhija, svi pristupi su ravnopravni i podjednako relevantni. To se vidi i po tome što pojedini autori iz knjige u knjigu menjaju poetičke matrice u okviru kojih pišu. Što se tiče odnosa prema nasleđu naše poezije, od generacije devedesetih za pesnike iz Restarta je mnogo bitnija tzv. veristička struja od one tzv. transsimbolističke. Među autorima iz sedamdesetih i osamdesetih značajan uticaj imaju neoavangardni pesnici, kao Vojislav Despotov, Vujica Rešin Tucić, Vladimir Kopicl, Slobodan Tišma. Od pesnika posleratnog modernizma najvidljiviji uticaj imaju Ivan V. Lalić, Borislav Radović, Jovan Hristić. Kada se govori o korespondiranju sa savremenom poezijom u svetu, treba imati na umu da je i u drugim sredinama poezija poslednjih decenija izgubila reprezentativnost u odnosu na prozu, a pogotovo u odnosu na film i druge vizuelne umetnosti. Kada sam jednom prijatelju, mladom scenaristi i filmskom režiseru iz Francuske, rekao da pravim antologiju mladih pesnika u Srbiji, on mi je uz iskrenu začuđenost rekao: „Živeo sam u Parizu deset godina i kretao se u umetničkim i alternativnim krugovima, ali nisam upoznao nijednog mladog pesnika. Prozne pisce, dramaturge, scenariste – da, ali pesnika – nikad.“ Generacija iz Restarta odrastala je u izolovanoj zemlji i u siromaštvu. Po statistikama, mi i dalje spadamo među evropske države gde mladi najmanje putuju u inostrastvo. Ta generacija ne samo da nije bila, i nažalost još uvek nije, u neposrednom kontaktu sa savremenim kulturnim i društvenim tokovima, nego je „kod kuće“ dodatno zamlaćivana nacionalističkim i klerikalnim pričama. Internet je bitno promenio stvari, svet je barem u virtuelnom obliku postao dostupniji. Od konkretnih poetičkih uticaja najpre mi pada na pamet američka postmodernistička language poetry, koja je ključna za poeziju Ažinove škole, ali i za neke od istaknutih muških autora u generaciji.

Prema tvom sudu, da li je ova generacija primećena od strane akademske javnosti, starije generacije pesnika, aktivne kritičarske percepcije, ili tavori na književnoj margini?

Čini mi se da su najuticajniji akademski krugovi i oficijelna književna kritika po tom pitanju sada ušli u takav stadijum, da postojanje novog pesničkog naraštaja više ne mogu da ignorišu, ali istovremeno još uvek ne znaju tačno šta im je s njim činiti. Očigledno je da je konzervativni establišment prethodnih nekoliko godina svoj podmladak počeo da regrutuje na drugim mestima, unutar kritičarsko-akademskih krugova i među mlađim autorima proze.

Često se uz pomenutu generaciju pominje razvijena, organizovana, transparentna i vitalna pesnička scena, dok oni skeptičniji osporavaju postojanje bilo kakve scene. Šta za tebe znači taj termin „scena“ i kako stoje stvari u vezi sa njom?

Ja taj termin koristim neutralno i široko, praktično sinonimno sa starim terminom književni život. Po mom shvatanju ne može se tvrditi da scena ne postoji, nego je pitanje kakva je, šta se na njoj dešava, koje su dominantne poetike, ideologije, autori, itd. Na sličan neutralan način koristim i termin generacija, dakle čisto kalendarski. Scena mlade poezije jesta živa i najpre bih rekao da je samoorganizovana. Objavljeno je dosta knjiga, pokrenute su kvalitetne samizdat-edicije, postoje različiti internet časopisi, organizuju se javna čitanja i festivali. Međutim i pored toga scena ostaje zatvorena u sebe, ne uspeva da dosegne do šire kulturne publike. Ali to je rezultat brojnih drugih faktora, ne samo književnih, i odgovornost za takvu situaciju najmanje treba tražiti kod ove generacije.

Da li misliš da panorama „Restart“ podvlači crtu, ustoličuje ovu generaciju, konačno obznanjuje njenu ravnopravnu prisutnost u srpskoj književnosti koja više ne može da je zaobiđe i prenebregne, ili pesnikinje i pesnike novije srpske poezije tek očekuju najveći izazovi?

Mislim da podvlači početnu crtu, da je neka vrsta startne linije. Ako bih nastavio s tom metaforom, dodao bih da pri tome nije sasvim izvesno koja deonica je u pitanju, ni da li uopšte ima cilja, ali pesnike ove generacije to kao da ne brine previše, oni i dalje ostaju na atletskoj stazi. To je generacija koja već ima značajnih dostignuća, a to su pre svega definitivno napuštanje antimodernističkog, nacionalno agitatorskog pesništva, zatim racionalizovano, intelektualističko poimanje autorskog čina i mesta poezije u društvu, kao i emancipacija ženskog autorstva. 

(pitanja: Danilo Lučić)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: