FARAWAY, SO CLOSE (Darko Tuševljaković, „La Brecha“) „La Brecha“ je društveni i, u dobroj meri, porodični romanu koji obrađuje generacijska i kulturološka razmimoilaženja.

Odnedavno se srpska književnost može pohvaliti još jednim prevodom značajnog svog predstavnika na jedan od tzv. velikih svetskih jezika. Izdavač tog prevoda, međutim, nije inostran već domaći, a reč je o beogradskoj izdavačkoj kući IPC Media, koja je u poslednje vreme objavljuje prevode evropskih pisaca u saradnji sa programom Kreativna Ecropa Evropske unije kroz projekat „Objedinjujuća snaga različitosti: evropska književnost kroz vreme, žanrove i jezike“. Plod te saradnje je, dakle, u ovom slučaju obratan od uobičajenog – roman „Jaz“ Darka Tuševljakovića iz 2016, uvršten te godine u uži izbor za NIN-ovu nagradu za roman godine i ovenčan Nagradom za književnost Evropske unije 2017, objavljen je na španskom jeziku – pod naslovom „La Brecha“ – u prevodu balkanologa, pisca i književnog prevodica Migela Rodrigesa Andreua (Migel Rodriguez Andreu), poznatog i pod pseudonimom Migel Roan (Miguel Roan).

„La Brecha“ je društveni i, u dobroj meri, porodični romanu koji obrađuje generacijska i kulturološka razmimoilaženja te sagledava lične i porodične lomove u svetlu i sadejstvu sa društvenim i istorijskim potresima u Srbiji devedesetih godina prošlog veka i prve decenije novog milenijuma. Snaga ovog romana ogleda se, između ostalog, i u slojevitosti i upečatljivosti likova, pre svega Bogdana i Damira, oca i sina, nosilaca dveju zasebnih celina romana na kojima, po modelu diptiha, počiva kompoziciona konstrukcija ovog nesvakidašnjeg književnog dela. Te celine su odeljene i sučeljene koliko i svetonazori oca i sina i njihovi pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost. Od Beograda i Kragujevca devedesetih do slike porodičnog odmora u Grčkoj, u paralelnim i ukrštenim pričama razrešavaju se lične i porodične drame, duga povest nasilja i borbe sa sobom i drugima.

Međutim, centralni motiv jaza u romanu nije dvodimenzionalan i predvidiv, on nije sinonim za nepremostivost. Naprotiv, on je merna jedinica neposrednosti blizine u kojoj se nađu dve ličnosti prožete težnjom za bliskošću, a tek potom dubinske egzistencijalne usujećenosti da stupe u izravan dodir i stanje dosluha, kojima, uprkos odeljenosti, one nastavljaju da teže.

U slučaju Tuševljakovićevog „Jaza“ – ili „La Brechae“ – svakako je reč o jednom od najboljih srpskih romana u ovom veku i o snažnom romanu o mladoj generaciji razapetoj između odlaska i opstanka u vlastitoj zemlji i o onim starijima, obuzetim nostalgijom i borbom protiv vremena koje ih prevazilazi. Slikajući život mladih ljudi u jednom uzburkanom vremenu i kombinujući elemente društvenog romana i fantazmagorije, pisac u „Jaza“ oblikuje pozornicu na kojoj se, usred velikih političkih i istorijskih lomova, pokazuju upečatljivi likovi sa svojim ljudskim i intimnim dramama. Ovaj roman je i snažna priča o tome kako preživeti istoriju i sačuvati pravo na vlastitu različitost.

Ono što je Nevena Stefanović napisala u svojoj kritici „Jaza“ pri objavljivanju romana u Srbiji, sada se može primeniti i na španske čitaoce: „’La Brecha’ će potresti i raniti čitaoca, a onda ga isceliti. Neko bi se zapitao čemu ranjavanje, to jest, čemu potreba za isceljenjem. Tuševljakovićeva sposobnost da knjigom rani i uznemiri govori o piščevoj moći da dirne nešto duboko u čitaocu, probudi njegovu finu osetljivost, trgne iz dremeža njegovu ljudskost i stupi u dijalog sa njima. Uvodeći čitaoca u sopstvenu sobu, Tuševljaković mu pruža priliku da ukine jaz koji ga deli od samoga sebe. To je, rekli bismo, srž umetničkog. I, ne može se naučiti. A diše u Tuševljakovićevoj knjizi.“

Migel Rodriges, prevodlilac „Jaza“, inače je urednik časopisa „Balkania“, suosnivač portala Balcanismos, kao i pisac knjiga „Srpska anatomija“, „Homofobija na Balkanu“, „Balkanski maraton“ i „Balkanizmi“.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: