Dnevnik teroriste (43): Kolebanja

Dnevnik teroriste: Kolebanja
Piše: Marko Tomaš

Ubiti. Ubiti iz milosti. Ubiti u ime Boga kojem treba vratiti planet. Ubiti u nestajuće tišine. Ubiti u ime onemogućenog mira. Oguliti tu leproznu masku s lica svijeta, ljudsko obličje oguliti, rješiti se praznine kojom ljudi nastanjuju svijet. To trebam. I spreman sam. Konačno sam spreman. Uvjeren u potpunosti. Hrabar kao domaća mačka. Ali od jutros osjećam kao da u lijevoj sljepoočnici imam neku rupu. Ta me praznina dekoncentrira. Ne dozvoljava mi da se posvetim pripremama. Gledam u tlocrt kolodvora, držim olovku u ruci, ali samo buljim u prazno, gledam kroz tlocrt i kroz stol na kojem sam ga raširio. Uplašen sam na trenutke. Počinjem brzo disati, dahtati. Strah raste kako odmiču ova slova. Strah da me ne naseli praznina koja mi je naselila sljepoočnicu. Imam dojam kako raste unutar mene i hoće proždrijeti sve što sam pažljivo gajio kako bih upoznao Boga i bio spreman za milost. Milost će izaći iz straha. Možda istog ovakvog kojeg osjećam. Straha da tamo iza neće biti ničeg.

Ali onaj tko vjeruje ne može osjećati strah. Onaj tko vjeruje je čist i vječan. Vječniji od svega što čovjek može zamisliti. Izuzev Boga. Ali ljudi su prestali zamišljati i izmišljati Boga. Oduzeli su mu dostojanstvo. Propisali ga, oduzeli mu prigodu, mogućnost da se mijenja i raste. Grijeh. Ljudi su grijeh. Možda čak i obična pogreška. Nešto što se planetu nije trebalo dogovoriti. Nešto tako ružno u tolikoj ljepoti može biti samo pogreška. Nipošto ne može pripadati tu. Zato je čovjek odlučio vladati. Kako nitko ne bi uočio pogrešku. Zato je i Bog protjeran, na koncu konaca. Zato je nestalo milosti. Nestalo je ljubavi. Nestalo je časti. Dostojanstva, također. Zaustavljeni su u svom rastu. Protjerani iz ljudi u propise. Određeni su, formulirani i time zgaženi. Moramo ih svakog dana ponovno izmišljati, jedino bismo tako ponovno postali ljudi kakvi trebamo biti, zaboravljeni, božji ljudi, smireni, sposobni za ljubav, spremni za milost, časni, zagledani jedni u druge i lijepi. Onakvi kakvima nas je Bog zamislio.

Plašim se praznine, više od svega. Uplašen čovjek je sputan. Gleda kroz stvari, ne vidi ih, teško je pokretljiv. Naseljavajući sebe vjerom, ljubavlju, odredivši svoju sudbinu prestao sam biti usamljen. Praznina koja raste u mojim sljepoočnicama je strašna, ambis u koji bi se mogla urušiti svaka ideja kojom sam pobjedio samoću u svijetu samotnih. Bog nas nikada ne bi ostavio same. Ljudi to čine. Ljudi su umislili da su entitet za sebe. I sada prazni bauljuaju svijetom. Hologrami na hologramskom planetu. Tužno je to. Nepokorni, bez imalo krotkosti, oni pokoravaju planet, a umiru usamljeni i prazni. Bez Boga na ramenu. Zato onima koji umiru u očima stanuje užas. Zaboravili smo blagost. I ja neću dopustiti da me sada, kada sam konačno spreman naseli tumora praznine koji zuji poput insekta i ujeda nas u sljepoočnicu kako bi tu izlegao jajašca iz kojih će se kroz naše tijelo rasprostrjeti ništavilo praznine, ambis u koji padamo i zbog kog smo gorki i nepovjerljivi i cinični i spremni na mučenje bez svrhe. Izborit ću se napadajima malodušnosti. Ja sam svećenik. Bog je na mojoj strani. Vratit ću ga na tron.

marko tomaš

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: