Dnevnik teroriste (32): Depresija

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Depresija

Žal za prošlošću je depresija. Vrijeme ne prolazi. Vrijeme je okov. Pročitao sam to negdje. Ne mogu se sjetiti točno gdje. Nije ni bitno. Treba se prestati sjećati. Vrijeme ako i ne prolazi, ako je okov, onda je toliko snažan da ne ispušta iz svog stiska, bol postaje sve jača, jer unutar tog okova mi rastemo, a okov je nerastegljiv i urezuje nam se u meso. Ostava u kojoj slažemo uspomene, ili deponija, odlagalište, špajz, ona postaje sve veća baš kao što i meso od kojeg smo sačinjeni raste na ružan način, mlohavi, postaje vlažnije, memljivo, buđavo. Ostava raste jer uspomene se slažu jedna uz drugu poput knjiga na polici, od njih naše meso buja i urezuje se u nepopustljivi okov koji nazivamo vremenom.

Pogled na uspomene je depresija. Pogled na sve od čega se sastoji naše bujanje ubrizgava mrak u naše meso, vlažan, memljiv, buđav, težak zrak. Nitko nas ne bi smio jesti. Ljudsko meso je otrovano uspomenama, depresijom u kojoj ležimo kao što pijanac leži u lokvi pored ceste, naizgled ravnodušno, ali, zapravo, užasavajuće. Naša su sjećanja biblioteka i groblje. Tamo je svaka ideja koja je ijednom čovjeku ikada u okovu vremena pala na um. To je mjesto žalovanja i mudrosti. Suza i rječitosti. Grad vjere i metropola bluda. Ljudski život. Ushit i jad. Čisto, esencijalno, nepatvoreno ništavilo.

Sve što treba uništiti ukoliko želimo spasiti svijet i vratiti ga u ruke jedine čiste ideje – Boga, koji je i sam ništavilo bez ljudskih kostiju i života, ali bi konačno pronašao mir koji je i nama nekada u snu nekog potpunog zanesenjaka obećao. Bog je u ljudima, sastoji se od vjere. I to sam negdje pročitao. Bog postoji koliko i bilo koja ljudska ideja. Ideja, a ne materija. Ideji trebamo vratiti svijet, ali tek nakon što ga pročistimo u vatri koja će učiniti da svi ljudi u jednom trenutku prožive svu bol, ljubav, ushit, jad, vjeru, blud, svaki miris, miris buđi na primjer, miris ljudskog mesa u koji je upumpan mrak jeseni koja dolazi kao jahač koji će posijati sve čega se ljudi plaše i udaljiti ih jedne od drugih, tjelesno ih udaljiti, jer ljeti oni postaju bliski, gurkaju se u prolazu, dobacuju jedni drugima, tulumare. Ne govorimo, dakle, o istinskoj, pravoj bliskosti, o ljudima koji se razumijevaju. Jesen udalji ljudi i tjelesno, fizički. Svatko se zatvori u sebe, svatko se zatvori u svoju sobu a meso mu buja, jer neka čudna naprava za infuziju nikada ne prestaje u naše tijelo ubrizgavati memljivi, buđavi, vlažni zrak.

Ako ljudi vjeruju da Bog ima bradu on je ima. Ako vjeruju da je Bog žena onda je žena. Stvar je jednostavna, a svaka ta misao je depresivna pa makar vrijeme bilo tek okov, jer ni ono ne bi prolazilo da ga mi nismo odlučili mjeriti, bilo bi cjelovito, veliko, snažno, kruto ili bilo što što bilo kome padne na pamet. Jesen nas tjera da mislimo da vrijeme prolazi. Tjera nas da slažemo uspomene, tjera nas da budemo uredni jer pomislimo da će nas to spasiti mraka koji vidimo kad god pogledamo kroz prozor. Zato je valjda svjetlost oslobođenje u ludim ljudskim idejama. Red ne postoji. Bog je red. Ali Bog je i nered. A mi smo mu to učinili.

marko tomaš