Dnevnik teroriste (31): Propadanje

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Propadanje

Nebo propada u more. More propada u nebo. Pogled propada prema propadanju. Ne treba putovati u propadanje. Kao što znamo, život propada u smrt. Rađanje propada u život. Riječi propadaju u rečenice. Tražim razlog da se oslobodim svake grozote na koju sam pomislio, tražim način, ali jedina riječ koja mi dolazi u misli kada razmišljam o tome je propadanje koje pokušavam uvezati jedno u drugo u treće u beskrajan niz jer sve na svijetu jede jedno drugo, hrani se. E, da, hrana propada u usta i to je jako smiješna pomisao iako vezana za propadanje.

Ne znam zašto baš danas pokušavam da izbjegnem razmišljanje o bogu i zašto ga pišem malim slovom. A ha, veliko slovo propada u malo. Moje ime propada u zraku kao što je nekada moje tijelo propadalo u tijelu žene prema kojoj je propala ljubav za koju sam mislio da nikada neće. Šuma propada u plamen. Gradovi propadaju u ljude. Ljudi propadaju u gradovima što znači da propadaju isključivo u drugim ljudima. Povijest propada u razvoju. Putovanja propadaju u turizmu. Jedna stvarnost propada u drugu. Svjetlo propada u sijalici. Psi propadaju u našem društvu. Borovi propadaju u zrak, u vis, gore, gore, izvan dosega ove rečenice. Neko drveće propada u stolice. Neko drveće propada u stolove. Ali uvijek, uvijek nekako ispadne da svaka šuma propada u plamen. Moja želja za ubijanjem propada u milosrđe. Pejzaži propadaju u san. Snovi propadaju u pejzaže. Djetinjstvo propada u ozbiljnim ljudima koji imaju nešto da kažu o propadanju. Žlica propada u šalici. I to je još jedna pomisao koja me nasmijava. Misli propadaju po tko zna koji put u brojanju riječi. Zvuk propada u besmisao. Bog, također, propada u besmisao.

Ne propadaju ljudi u zemlju. Zemlja ne može svariti tako odvratno propadanje. Nož propada u mesu i to je ljudska pomisao koje se zemlja stidi a i Bog koji je propao kao i njegovo ime koje je propalo u malom početnom slovu, bog. Bogić takorekuć. Obična idejica koje se ne možemo otresti unatoč jedinoj zakonitosti koja je propadanje. Pogledajte samo kako propadam prema kraju, užasnut mislima o tome da mi netko u susjedstvu krade misli koje propadaju i neupotebljive su u bilo kojem kontekstu osim govora o propadanju koji je veličanstven u svom truljenju. Moje milosrđe propada. Propada sve što sam ikada zamislio, jer su moje nade propale u nerazumijevanju između dva propadanja i onoj bestidnoj krađi koja je postala kamen i šutljiva je i dostojanstvena i fingira nepropadanje kao što glazba pokušava da bude nešto više osim propasti koja dolazi na bijelom konju, na sivom magracu, na smorenoj kornjači moje ljubavi koju žvaću i ispljunu kako bi što prije propala u vječnosti smrti u koju propada život u kojem je propalo rođenje ideje o bogu i vragu i prividu da uopće imamo izbora kad je jedino što postoji točka koja ne označava kraj propasti jer propast je trajnija od pokušaja da se zabilježi bilo kakvim uobličenjem. Molim se da naši dodiri budu dovoljno iskreni da se smijemo propasti u njezino predivno lice.

marko tomaš