Dnevnik teroriste (24): Štetni plin

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Štetni plin

Svi smo saučesnici u svakom zločinu na svijetu. Toliko smo povezani. Ali u zlu. U svemu drugom mi ne postojimo jedni za druge. Svatko ima drugačiji doživljaj slatkog, a svi smo jednako krvoločni. Zločin nas uzbuđuje u smislu da nam daje osjećaj da gospodarimo onim čega se najviše plašimo – smrću.

Ljudi su jadni i vrijendi prijezira. Ja sam vrijedan prijezira. Jadan sam. Jadniji smo što se više upiremo biti iznad vlastite bijede. Bijedu duha i bespomoćnost mislimo nadomjestiti tako što ćemo se okružiti materijalnim sjajem. Ja oblačim odijelo kako bih pokazao da sam lijepo raspoložen i samopouzdan, da bih poslao poruku i u isto vrijeme uspostavio distancu spram određenih ljudi i prikazao se dijelom neke izabrane grupe. Toliko sam jadan. I jedino što mogu reći u svoju obranu je to da bježim od tog jada tako što sam izabrao vlastiti dom pretvoriti u samostan, samicu gdje ću se izolirati od takvih slabosti i pokušati biti čist barem pred samim sobom, posvetiti se religiji, razmišljati o milosrđu i svijetu oslobođenom ljudi. Sloboda je nejasna ideja i tako će biti dok god tom idejom upravljaju ljudi. Bez ljudi svijet bi konačno mogao postati slobodan i pun ljubavi, jasan, bez strahova koji vladaju čovjekom i nagone ga da čini zločine. Dakle, jedino svijet bez ljudi je svijet bez zločina. Svijet bez ljudskog straha, bez zločina je slobodan svijet, planet bez ograničenja, bez vremena.

Teror koji vlada svijetom ljudi nije milosrdan. On za cilj ima samo zamjenu jedne diktature drugom diktaturom. Fašizam zato okiva planet u svakom razdoblju povijesti. I patnja ne mijenja oblik nego je naslijedna poput bolesti i svi zato umiremo u mukama. Ja se, recimo, nikako ne mogu osloboditi tih misli. Ja sam, dakle, rob. Nema slobode za ljude. Nema ljubavi. To su samo ideje koje nas muče i patit će nas dok svijet ne oslobodimo vlastitog postojanja. Ljudi više ne smije biti ako želimo dobro našem planetu. Neće mu pomoći smanjivanje emisije štetnih plinova. Konačna i jedina pomoć svijetu može biti rješavanje ljudi. Realizacija ideja slobode i ljubavi moguće su jedino ako se rješimo ljudi. Milosrdni teror je rješenje, ali teror koji je milosrdan prema planetu,teror  koji isključuje  ljude iz budućnosti, jer bez ljudi neće biti ni prošlosti ni budućnosti ni sadašnjosti, neće biti vremena. Jednostavne nježne zvijeri živjet će prirodni krug opstanka. Živjet će onako kako su ljudi zaboravili živjeti. Bog će ponovno pogledati zemlju i odahnuti. Neće više biti njegove jedine ali fatalne greške. Želim iskupiti Boga, toliko mu dugujem jer svjedočio sam ljepoti koju je stvorio. Ljepoti koju ljudi ne razumiju i zato je mrze i žele uništiti.

Ono što me brine jesu upravo ovi dnevnički zapisi. Katkad pomislim da se opravdavam za ono što planiram učiniti, a opravdanje nije potrebno. Zapravo, sve ovo bi trebalo služiti svakodnevnoj obnovi moje vjere jer nikada nisam bio u stanju ubijediti samog sebe u nešto, imati neko čvrsto i jasno uvjerenje, politički se opredijeliti. Zato moram obnavljati vjeru. Popisivati razloge zbog kojih je moj plan plemenit i ispravan jedino u mojim i pred očima Boga koji nas je napustio.

marko tomaš